Na kraju obećanja,
Osjećam se neizrecivo,
Sve krajnosti sabrane u
Osunčano tijelo i gastritičan solar pleksus;
Matematičnost koja ne ostavlja izbora;
Prošlo je,
Vrijeme Međuvremena
U kojem sam živjela Međuživot
I bila nigdje nego tu,
Osim u onim nesmotrenim trenucima iskradanja
U sjetu ili maštanja
Ili polusnoviti svijet njihovog ispreplitanja,
Otvorenim očima
Gledala sam kako prolazi do sada;
Ostajem,
Kada je preostalo da se izborim samo sama sa sobom
Zakletve iz bezumlja trebaju smisao
Za njegov opstanak
U sveopćoj slici postojanja
Nacrtana sam kako si moram oprostiti
Što trebam ostvariti i što kažem da hoću,
Pored onog što ostvarujem samim kretanjem kroz postojanje;
Inertna lakoća postojanja, opravdana;
Na kraju obećanja
Nisu nepregledna prostranstva kao na vrhovima planina,
Ovdje je samo ono koje preostaje,
Da bude što jest ili ostane što jest,
Samnom ili bez mene;
Osjećam se neizrecivo tu,
Istovremeno na sve načine drugačija,
Zbijena sva u sebe kreativno neuredna,
Na jedan sasvim drugi način sve je isto kao i prije,
Opet do mene.
Post je objavljen 24.06.2007. u 04:00 sati.