oblivion
|
gudalo i violina. sjećam se dirigenta koji je želio uhvatiti izraz lica pokretima. tipke klavira. nikada nisam vjerovala u crno i bijelo. uvod prolazi, naslućujem crescendo. nebo je prugasto noćno-plavo. uskoro ću opet morati glumiti dan. tema se ponavlja između varijacija. ne želim nikoga na svojoj strani. biti ću hodač na žici. tamo nema mjesta za prolaznike. zagrljaji su skliznuli u provaliju. hodali su na prstima. prepažljivo da opstanu bez padanja. nismo smjeli gledati nadolje. kada su nestali, glava mi je ostala uspravna. samo ruke raširene, prazne kao zagrljaj. ili pokušaj ravnoteže. |
istina
|
govorim si da bi sve zauvijek ostalo isto, da se nikada ne bismo zaista promijenili, - mi, - ili svijet u kojem već dovoljno puta nismo uspjeli, govorim si da u meni vjerovanje mora postojati da ono što razumom znam da moram osjećati tu negdje postoji, govorim si da samo ne vidim, - ili ne čujem - nikad naučena slušati sebe samu nedostajem te, između običnosti riječi, svakog dana, govorim si (sve više istina?) |
transsibirska
|
misli su ti sibirski led pucketaju kao kotači vlaka na tračnicama kroz pustopoljine između civilizacija ostavljaš komadiće očiju rupama ozona da ih spale do pepela daljina kao prored među paragrafima tvog života želiš upisati spasenje od predugih rečenica koje na kraju gube smisao svima osim piscu koji zaboravlja da ga je uopće tražio među linijama dok ih piše automatičnim pokretima lišenim sudjelovanja bez napora morala si stići do kraja lista, spisateljice, misli su ti sibirski led, monotonim zvukom kotrljanja vlaka na tračnicama pejsaži koji ostaju iza brišu tragove stajanja pod suncem dok te topi u prašinu pepela fantomi života u tebi traže feniksa da se ponovo rodi kao 500 godina u plamičcima požara između fusnote i praznog lista obrise ledenjaka i lice spaljenih izraza sastavljat ćeš mislima boje sibirskog leda, ritmom kretanja vlaka na tračnicama od ove do druge strane kontinenta ponovo ćeš učiti živjeti, spisateljice, smisao |
(više)
|
sreli smo se posve slučajno u luci je pristao brod i ti s njim, izašao si na obalu na kojoj sam čekala, iako nisam nigdje išla niti bila tu zbog tebe, (više) ni ti zbog mene, već posve slučajno, bez namjere ili htijenja, brod je pristao u vrijeme kao i uvijek, ja sam čekala, ti si izlazio, prepoznali smo se kao tek ovlaš poznanici, refleksom dobrog odgoja podigli smo brade skoro neprimjetno jedno prema drugom okrenuti licem, očima, bili smo prazni između nas, više nego ovlaš poznanici bili smo stranci jedno drugom nismo pamtili godine, jutra, spavanja, sanjanja, probdijene noći, dobivene lutrija, izgubljene prilika, ukradene momente sreće isprepletenih udova, orgazmičkih vriskova, sljepljeni u rubovima čaršafa daleko su od pamćenja, ne postoji memento za danas kad brod nije sidrio na ovoj istoj obali ovog novog vremena pred proljetnim pljuskom sasvim slučajno zatečeni, bez namjere ili htijenja, jedno pred drugim nismo se kanda dobro poznavali (više) bez riječi jedno za drugo u afektu kurtoazije cimnuli smo glavama i mimoišli se, u tragovima zamrljanih pozdrava očima bez interesa nismo se okretali, sasvim prirodno stranci, kao da nas nikad ništa nije spajalo, osim, evo, danas ovaj brod, a i to sasvim slučajno. |
Outsiders Eyes
Zamišljam kako mi oči postaju sve veće A obrazi sve ravnije plohe između jagodica i brade Kada govorim Oko usana krivudam dvije jamice Na svakoj strani Zamišljam kako mi oči postaju sve veće Dok u meni umiru riječi Kojima sam nekad mogla ispuniti poglede Svijetom u prenesom značenju gdje sada sam samo Oko Okrugla vidim sve strane oko sebe istovremeno Kako se naslanjaju na moje rubove kao granice - svilene omče Zatočena u neopipljivom središtu Zamišljam kako mi oči postaju sve veće i veće Kako se nadimaju i rastu Sve dok u zjenice ne progutaju moje nevidljivo tijelo i sprešane listove duše, Ili dok se posve iznenadno tek rasprsnu u vatromet bezdana, Kao obični šareni balon s trafike koji je želio previše, Ili ništa. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.