sreli smo se
posve slučajno
u luci je pristao brod
i ti s njim,
izašao si na obalu
na kojoj sam čekala,
iako nisam nigdje išla
niti bila tu zbog tebe,
(više)
ni ti zbog mene,
već posve slučajno,
bez namjere ili htijenja,
brod je pristao
u vrijeme
kao i uvijek,
ja sam čekala,
ti si izlazio,
prepoznali smo se
kao tek ovlaš poznanici,
refleksom dobrog odgoja
podigli smo brade
skoro neprimjetno
jedno prema drugom
okrenuti
licem, očima,
bili smo prazni
između nas,
više nego ovlaš poznanici
bili smo stranci
jedno drugom
nismo pamtili godine,
jutra,
spavanja, sanjanja,
probdijene noći,
dobivene lutrija,
izgubljene prilika,
ukradene momente
sreće
isprepletenih udova,
orgazmičkih vriskova,
sljepljeni
u rubovima čaršafa
daleko su od pamćenja,
ne postoji
memento za danas
kad brod nije sidrio
na ovoj istoj obali
ovog novog vremena
pred proljetnim pljuskom
sasvim slučajno zatečeni,
bez namjere ili htijenja,
jedno pred drugim
nismo se kanda dobro poznavali
(više)
bez riječi jedno za drugo
u afektu kurtoazije
cimnuli smo glavama
i mimoišli se,
u tragovima
zamrljanih pozdrava
očima bez interesa
nismo se okretali,
sasvim prirodno
stranci,
kao da nas nikad ništa
nije spajalo,
osim, evo,
danas ovaj brod,
a i to sasvim slučajno.
Post je objavljen 25.05.2007. u 11:26 sati.