Novogodišnja prièa iz TAIPEI - a...

Ulièna maèka spasila je život 68-godišnjem muškarcu Liu Young-huiju koji je pao u otvoreni zahod i tamo ostao dva dana. Liu, siromašni tajvanski seljak koji živi od socijalne pomoæi i kopanja po smeæu, pao je u jamu kojom se koristio kao zahodom i ostao u njoj zaglavljen dva dana. Spašen je nakon što je jedna od uliènih maèaka, koju je Liu redovio hranio ostacima, uporno mijaukala pred susjedovim kuænim vratima sve dok je nije odluèio slijediti i dok ga nije odvela ravno do jame pune izmeta u kojoj se nalazio nesretni Liu, tada veæ bez svijesti. Seljani su ga izvukli iz jame u posljednji èas i odveli u bolnicu u kojoj se poèeo oporavljati.

Èlanak objavljen u Novom listu 30.12.2008. godine na 72. strani.

Dragi moji, Sretna nam 2009. godina! Živjeli!

dušica - photo by Mendula

Pred veæ
od jezero let
otela san ti reæ
kuliko te volin.

Nisan dospela
vavek san
posla imela i brig
veæ leh vrimena.

Sadila san trsi
nosila brenti i sini
puni bocuni i kæeri
na pleæi od jutra do veèeri.

Kamenje za šternu san slagala
va tarvezu zemlju
z dna na vrh lehi
su zimu brankanala.

Ljubav
to su bili trsi puni grozja
seno na suhvitu
krumpir va konobe
metriæ robe na deèjemu hrbatu.

Ljubav
to su bili janjèiæi pod ovcun
daž va pravo vrime
leto prez vele vruæine
zima prez vele mrzline.

Na kraju mojeh seh dan
èeka me jedna vela noæ
valjad bez dela
morda æu tada dospet ti povedat
kuliko san te rad imela.

Napisala Dr. Branka Vidas - moja draga baka.


photo by Vedjak

Jesensko cvijeæe u Pušæi ispred prozora moje bake.
Draga moja Maka, poèivala nam u miru božjem!

Sretn Božiæ svakome..... Fantomi



Sretan Božiæ i sretna Nova godina.....Dino Dvornik i Davor Gobac

Sretan Božiæ vama i vašim najmilijima, želi Mendula!:-)

Plovi draga u daljinu
Bilo stigla kud
Našla svu milinu
Nek' te sreæa prati svud.

Ernest Pichler

roðen u Osijeku-------- 23.12.1908.
preminuo u Zagrebu - 05.07.1989.



Moj pokojni djed bio je bakin drugi muž. Kada bi sreli njegove kolege u tramvaju, i kada bi oni pitali tko sam ja, on bi ponosno rekao da sam ja njegova unuka, a on moj v.d. djed.
Za novije generacije, koje možda ne znaju što znaèi v.d., to je bila skraæenica za vršioca dužnosti, odnosno zamjenika nekog direktora ili sl. Tako je govorio jer u biti nije bio moj pravi djed, kako se kaže, djed po krvi. Uvijek sam osjeæala da je on moj pravi djed, jer se tako do kraja života odnosio prema meni. Srijedom smo obilazili muzeje ili izložbe.
Zahvaljujuæi njemu bila sam redoviti posjetilac Tehnièkog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Arheološkog muzeja, Prirodoslovnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt itd.
Dio djetinjstva mislila sam da æu postati arheolog, a drugi dio djetinjstva maštala sam kako æu postati kustos muzeja.
Nisam postala ni jedno, ni drugo, ali sam svoju djecu jednako vodila po muzejima dok god su željeli nekud iæi sa mnom.
Neki dan je umjetnica Jagoda Bujiæ rekla na TV-u, prilikom otvaranja svoje nove izložbe, da je prošli put izlagala u Zagrebu prije toèno 30 godina. Isti èas sjetila sam se izložbe, u Muzeju za umjetnost i obrt, koju sam takoðer posjetila s djedom. Za sva ta dogaðanja imala sam posebnu bilježnicu u koju sam sve zapisivala. Naravno, tu je bila i torbica u kojoj sam nosila bilježnicu i olovku.

23.12. dodatak: U toplim proljetnim danima znali smo umjesto muzeja posjetiti zoološki vrt, zimi obavezno Zlatnu piruetu, a u jesen smo redovito posjeæivali Zagrebaèki Velesajam. Na Velesajmu najviše bi se zadržali u paviljonu Nesvrstanih.
Iako je djed porijeklom bio slavonac jako je volio bosanske specijalitete. U gradu bi se èesto poèastili burekom u burekdžinici
Pod zidom, baklavama u Pèelarskoj centrali ili bi kupili Tahan Halvu u jednom dobrom duæanu u Teslinoj ulici.
Moj djed roðen je na današnji dan prije toèno 100 godina.

Izmeðu ove lijepe božiène pšenice i božiæne zvijezde uspjela se u našem domu nastaniti i prva zimska viroza. Mislili smo da se radi o prvoj gripi u hrvata, buduæi da se bolesnik osjeæao kao da ga je pregazio traktor ili trajekt, što je èula moja sestra preko telefona. Buduæi da u Zagrebu nema ni trajekta, a ni traktora, kada u metropoli imaš gripu moglo bi se reæi da se osjeæaš kao da te pregazio tramvaj. No doktor je zakljuèio da se radi o staroj, dobroj virozi koja èovjeka onako lijepo i pošteno izmuèi. Bolesnik je posljednjim snagama uspio po mojim direktivama posaditi pšenicu i nakon sadnje pšenice više nije bilo šale jer je temperatura rasla usprkos
C vitaminu, aspirinu, kiselom zelju itd.
Gledajuæi TV više nego obièno, saznala sam da postoji stranica o gripi, www.gripa.hr, no za vašu informaciju gripe još nema u blizini.
Vjerujem da ste svi vi zdravi i veseli, što i vi meni i mojima želite! Pusa svima!


Božiæna zvijezda u "Zlatnom dobu" u Pušæi!


Božiæna pšenica posaðena neposredno prije viroze!


Božiæna zvijezda koju je kupio bolesnik nakon posjete lijeèniku i primljene injekcije deksametazon-ketonala!

Sve fotke u ovom postu su zaštiæene copyrightom, a autor je bolesnik, odnosno ispod svake bi trebalo pisati: photo by vedjak.

Zadnjih dvadesetak godina sadim pšenicu na sutrašnju svetu Luciju.
Imam osjeæaj da ju svake godine sadim na drugaèiji naèin, jer svaku godinu èujem neki novi savjet.
Lani sam ju posadila na vatici. Lijepo je izrasla, ali nastao je problem kada se poprilièno usmrdila pa sam ju iz tog razloga morala baciti brže nego što sam planirala.
Ove godine dobila sam novi savjet i sutra æu posaditi pšenicu po najnovijem savjetu.

Da se ne bi pšenica usmrdila bolje ju je posaditi na èistu zemlju. Preko zemlje stavi se gusti sloj pšenice, malo se poškropi vodom (ne previše) i cijela posudica prekrije se prozirnom plastiènom folijom. Posudica se prekrije lagano, tako da se ostavi pšenici dotok zraka.
Na taj naèin dobiti æemo efekt staklenika, a posudicu obavezno stavimo na što svjetlije mjesto.
Kada pšenica iznikne 1-2 cm, maknemo plastiku i povremeno pšenicu zalijevamo (nikad previše).
Ja æu sutra tako probati posaditi božiænu pšenicu, pa æu vam iz prve ruke reæi da li je savjet dobar ili nije.
Ako i vi posadite svoju pšenicu, želim da vam lijepo zazeleni kako bi vama i vašima cijela slijedeæa godina bila plodna, uspješna i sretna.
Ne posadite li pšenicu, barem ju kupite na placu, u cvjeæarni ili gdje veæ na nju naiðete.

Svima želim lijepi vikend uz fotku jednog veselog peseka kojeg sam vidjela prošle nedjelje.
Ne znam kako se zove, ja sam ga nazvala peso Deso.

1. zadatak: Prije 10 godina tri prijatelja imala su zajedno 10 godina.
...................Koliko treba proæi godina da bi zajedno imali 100 godina?

2. zadatak: Prije 10 godina dva prijatelja imala su zajedno 10 godina.
...................Koliko treba proæi godina da bi zajedno imali 100 godina?

U posljednja dva posta dobro sam vas zagnjavila s 19 fotografija. Odluèila sam da danas neæu. Kako bih vas ipak malo muèila postavila sam vam ova dva zadatka. Zadatak sam èula juèer, u domaæoj seriji koju pratim: "Sve æe biti dobro". Naravno da je glumac u seriji odmah toèno odgovorio, inaèe u seriji glumi inžinjera arhitekture, a meni je trebala još i jutrošnja repriza da bih zadatak i njegovo rješenje potpuno shvatila. Zadatak sam podijelila svima u kuæi i mogu vam reæi da su ga svi riješili prilièno brzo.
Ja sam po brzini bila meðu sporijima u kuæi. Nadam se da mi mama ne prati blog, ona mi je u 5. razredu predavala matematiku, a zadatak je za niže razrede osnovne škole (toliko su stara djeca koja riješavaju zadatak u seriji)

Nakon ružne, kišne subote, jako me razveselila sunèana nedjelja. Prije nego što sam se odluèila za izlazak, sjela sam malo za raèunalo da proèitam novosti i pregledam blogove, dok ne odluèim kuda æemo u šeku (tako su naši deèki znali reæi za šetnju, kad su bili mali).
U Iskonovoj Fotogaleriji ugledala sam ovu fotku i zaèudila se kako se Sava izlila iz svog korita do podnožja nasipa. Gledajuæi fotku, u trenutku mi je pala na pamet ideja za šetnju. Sjetila sam se da do Mosta slobode postoji jedna cestica kroz Trnje kojom sam se nekada vozila biciklom, a sada možemo suprug i ja doæi autom.

Ovo je fotka zahvaljujuæi kojoj smo suprug i ja išli na šetnju savskim nasipom:


Foto: Milivoj Keber / CROPIX
Obilne oborine uzrok su strahu od poplava mnogih ljudi koji žive uz rijeke. Sava se izlila iz svog korita i u Zagrebu. Ovako izgleda uz Most slobode, najstariji suvremeni zagrebaèki most. Poznati usidreni Trnjanski brod sada izgleda kao pravi brod.

Fotograf Keber je fotku napravio u petak popodne ili u subotu ujutro, a naravno da æete sada vidjeti kako sam ja vidjela Savu u nedjelju oko 14h:


photo by Mendula - Kad voda ode kod Mosta slobode (nisam odoljela rimi)


photo by Mendula - Šetnja prema toplani


photo by Mendula - Most slobode

Preko Mosta slobode najviše sam puta prelazila rijeku Savu.
U srednjoj školi obožavala sam preko njega iæi bicilklom, jer je to bio najbrži put za doæi iz Sopota u Novom Zagrebu do centra grada. Iako sam se voljela voziti, nikada nisam bila jako spretna u vožnji biciklom. Jednom sam pala i dobro oderala koljena upravo vozeæi se preko tog mosta.
Dok sam padala, na trenutak sam pomislila da æu odletjeti preko ograde.
Da se to dogodilo, nisam sigurna da bih danas pisala o tom dogaðaju. Ja sam zajedno s biciklom ostala na mostu, a naoèale su mi odletjele preko ograde. Nije ih odnijela Sava jer nisam pala na samoj sredini mosta. Iako su naoèale pale sa dosta velike visine, nije im bilo ništa jer su završile na zemlji, odmah do nasipa. Spustila sam se stepenicama, noseæi bicikl u rukama i ispod mosta pokupila neošteæene naoèale pa nastavila hrabro dalje.
To je bila mladost!

Dodatak 09.12. - utorak: Peru crta Oto Reisinger


Interview s Otom Reisingerom u Readers Digestu:
"...Da nisam optimista davnih dana krenuo bih put Mirogoja ili bih se bacio sa Savskog mosta...."