Ovaj proljetni vikend bio je divan, najviše radi cvijeæa koje nas je okruživalo. Najbrojniji bili su tulipani. Na Bundeku i kod bake u Domu, vidjela sam jednu vrstu kuštravih, žutih tulipana. Takve tulipane još nikada u životu nisam vidjela, mislim da je to neka nova vrsta koja se sada i kod nas pojavila. Pokazati æu vam ih kada pripremim slikice. Bundek je predivno ureðen, i zaista je šteta da se ne prošeæete tamo ako ste u moguænosti. Bilo je puno peseka, djece, roditelja, trkaèa, ljubavnih parova, penziæa, biciklista i nas ostalih koji spadamo svuda pomalo.

Najinteresantniji mi je bio jedan vižljasti mladiæ koji je vozio bic s jednim kotaèem.
Bicikl je izgledao kao pravi, samo mu je falio još jedan kotaè. Deèko je bio fantastièno spretan, mislim da je za tako nešto potrebna izuzetno dobra ravnoteža.
Jezerom je plivalo oko desetak labudova i nekoliko patkica. Osim njih, za plivanje su se odluèila i dva plivaèa, koji su hrabro preplivali cijelo jezero. Mene je kao malu pokojni deda vodio na plivanje i sunèanje na Bundek. Sadašnji Bundek je potpuno drugaèiji od nekadašnjeg.

Kod bake, u Gornjoj Pušæi, bilo je prekrasno. Kakvo cvijeæe okružuje dom možete vidjeti na divnoj slici Vedjakovog bloga. Na njoj se dobro vide i ti kuštravi, žuti tulipani. U povratku iz zagorja, skoèili smo na plac gdje sam kupila èetiri petunije. Nakon cvjetnog vikenda, nisam im mogla odoljeti. One su jako jednostavne za uzgoj, piše da cvatu od maja do novembra. Meni su uvijek cvale najmanje do rujna. Ako ih kupite, možete ih držati na direktnom suncu (savjet Marisol). Zaista su zahvalne i jednostavne za ukrašavanje vaših prozora ili balkona. Na ovoj maloj slièici sa strane, su crvene petunije na mom balkonu prošle godine.

- Mali dodatak-29.04:
Danas ujutro prvi puta posjetila sam novog doktora. Ne bi vjerovali ali zaista malo lièi na onog doktora iz mog sna.
Isto je mlad, crn, visok, mršav i zgodan. Osim dobrog izgleda, sviða mi se i njegov pristup. Dakle, osvojio me na prvu.
Kada je došao, ustala sam se i rukovala radi upoznavanja, a suprug je odmah nadodao - sada možete i zaplesati. Pozdrav svima!:-)

Æeš me - neæeš me

To su æeškalice bile
na onoj ravnice
kamo su ih vreli
dopeljali puti
to su æeškalice bile
èa su govorile
æeš me - neæeš me.....................Branka Vidas

Još imam sat vremena do poèetka kuhanja ruèka, pa sam odluèila za Dan planeta Zemlje staviti neku vedriju fotkicu umjesto ove tamne prethodne. U ovoj majici na slici bila sam ove nedjelje na drugom Festivalu zdravlja, a kupila sam ju lani na prvom Festivalu.
Ne Festivalu je bilo zgodno, nešto sam dobila besplatno, a na ono što sam kupila dobila sam popust od 10-20%. Moram vam isprièati za jednu malo puniju gospoðu koja se veæ na prvom štandu raspitivala za dijetu i zdravu prehranu. Nakon samo pola sata vidjeli smo istu gospoðu na štandu Mavroviæevih proizvoda gdje je iz košare uzimala njegova peciva.

Na žalost Festival zdravlja je bio u zatvorenom prostoru, i najljepši dio mi je bio kada smo izašli na van, na sunce i dobar zrak. Sigurna sam da je veæe zdravlje bilo biti vani, nego unutar Boæarskog doma, uz umjetnu rasvjetu. Izašavši na svjetlo dana, uživala sam u divnim bojama tulipana, zumbula i maæuhica. Suprug i ja popili smo prvu kavu vani, sjedeæi u kratkim rukavima. To je bila èista uživancija, a nakon kave poèastili smo se i prvim sladoledom u ovoj godini.

Danas je Dan planeta Zemlje. Sin i ja skuhati æemo vegetarijanski ruèak (mislim da æe biti i veganski). Sin mi èesto objašnjava zašto ne jeduæi meso spašavamo Zemlju. U èasopisima koje sam dobila na Sajmu piše da i vozeæi bicikl èuvamo naš okoliš. Jutros sam odvozila 2 km na sobnom biciklu, ali to se sigurno ne raèuna za spas Zemlje. Moram pohvaliti sina i supruga. Juèer su prodali, na reciklažnom otpadu skoro pola tone starog papira (460kg). Danas se prodaje Veèernji list u zelenoj boji, napravljen od recikliranog papira.
U knjižari smo prodavali engleske rjeènike koji su bili u pola cijene ako su bili od recikliranog papira. Sjeæam se kako mnogi kupci uopæe nisu shvaæali o èemu se tu radi.

Bliži se kuhanje ruèka. Sretan nam Dan planeta Zemlje!:-)

U nedjelju ujutro, sjedeæi za prvom kavom, pitala sam supruga da li je nešto sanjao? Neuobièajeno se zasmijuljio i nešto promrmljao. Vrag mi nije dao mira i uspjela sam iz njega izvuæi odgovor iako se dvoumio, reæi mi ili ne. Sanjao je zgodnu, mladu crnku koja mu prilazi u prozirnom kombineu... Na brzinu je dodao da sam i ja bila negdje u blizini.

Nakon što sam èula njegov san pokušala sam se sjetiti što sam ja sanjala. Kako to obièno biva, sjetila sam se tek kada sam prestala na to misliti. Sanjala sam dvije prijateljice, od kojih mi je jedna prilièno dosadna i naporna, jer joj je vjeèna tema Meðugorje i nametanje njenog viðenja vjere. Uz njih dvije sanjala sam jasno, glavom i bradom, Antu Markoviæa iz onih vremena Jugo inflacije kada se smijao pokazujuæi nam novèanicu od, ja mislim, 500 dinara.
U mom snu, bio je u svom standardnom, sivom odijelu na nekakvom sastanku i nešto je žuèno objašnjavao.

Mislila sam si, zaista nije fer, dok moj suprug sanja lijepu djevu, ja sanjam Antu Markoviæa. Imam jedne sive hlaèe u njegovom stilu koje volim nositi, sigurno sam ga zato i sanjala jer èesto kada obuèem te hlaèe, njega spomenem. Nema ništa protiv gospodina Markoviæa, ali sam si gruntala, zar zaista nisam mogla sanjati nekog zgodnijeg i mlaðeg od njega?

Ipak ima pravice i izgleda da vrijedi ona - što se babi htilo to joj se i snilo.
Ove noæi sanjala sam da èekam u ordinaciji mojeg novog doktora. Èekala sam i èekala, u meðuvremenu je u èekaonu nahrupilo puno drugih pacijenata. Svi smo veæ bili nestrpljivi, ja sam veæ èekala satima, no nisam namjeravala odustati, jer me je tješilo to da sam prva na redu.

Kada sa doktor napokon pojavio, mlad, crn i zgodan, nije me pozvao u svoju ordinaciju nego me uhvatio, stisnuo i poèeo sa mnom plesati na sredini èekaone. Plesali smo neki lagani ples, ostali pacijenti su nam napravili mjesta i nitko se više nije bunio radi èekanja.
Ples je trajao dugo i ja sam uživala. Kada je ples završio, doktor me upitao da li imam za njega neko pitanje u vezi moga zdravlja?
Odgovorila sam da nemam, a on je rekao - u redu, onda doðite na slijedeæi ples za šest mjeseci.

Potaknuta juèerašnjim pozdravom iz Japana, cijeli dan motali su mi se po glavi moji dodiri s Japanom. Nije ih bilo puno, reæi æu vam neke kojih sam se sjetila. Kao mala sakupljala sam salvete, kao i veæina djevojèica iz kvarta. U našim zbirkama, najcjenjenije bile su one fine, prozirne, japanske salvete. Da li su zaista bile japanske, nikada nisam saznala, ali sjeæam se da se za jednu takvu salvetu moglo dobiti desetak obiènih.

Prije tridesetak godina, moja baka je bila na službenom putu u Tokyu. Kao suvenir donijela je nekoliko svilenih šlafroka (ogrtaèa), koji još i sada stoje negdje na dnu ormara. Kod bake sam prvi i jedini puta slijedeæih nekoliko godina degustirala sake, japansko nacionalno piæe - rižinu rakiju.

Dvoumila sam se izmeðu slike trešnjinog cvijeta ili neke lijepe japanke. Neka mi ni voæke, ni djevojke ne zamjere što sam se odluèila za ovu slikicu koju sam si davnih dana spremila u moj folder. Sviðao mi se gospodin na slici (možda ga prepoznajete), sada je potpuno sijed, no to ne znaèi da mi nije i dalje zgodan.

Za poèetak dana, odluèila sam prelistati novi broj "Sense", koji još nisam pošteno pregledala. Otvorila sam kraj èasopisa, buduæi da sam poèetak proèitala, i otkrila šest strana o gradu Kyotu, s podnaslovom - srce i duša Japana.

Kyoto i grad Zagreb su gradovi prijatelji od 1972. godine. Sjeæam se velike izložbe o Kyotu u Kloviæevim dvorima na Jezuitskom trgu u Zagrebu, prije nešto više od 20 godina.
Kyoto - "Na svakom koraku grad odiše jedinstvenošæu - od saèuvane autohtone arhitekture do mirisa i zvukova koji se šire ulicama. Za razliku od Tokyja, koji je u Drugom svjetskom ratu bio razoren tepisima bombi, Kyoto nam još pruža okus starog Japana...
U Kyotu radim ono što ne bih nigdje drugdje. Uljudnost ovoga grada, njegova blagost, budi ono najbolje u meni, vjerojatno u svima." Vjerujem da se i Tomislav sada tako osjeæa.

Ovaj vikend obilježila je kiša kojoj su se sigurno najviše razveselili daždevnjaci i puževi golaèi. Moj mlaði sin i njegov školski prijatelj išli su na cjelodnevni, subotnji izlet na Sljeme. Putem su vidjeli desetak krasnih daždevnjaka i nekoliko puževa golaèa. Uslikali su ih mobitelom, ali na žalost nemam moguænost te krasne slikice staviti na blog (fali mi kabel). Sreli su i svoju profesoricu, kojoj su se malo manje razveselili nego mnogobrojnim daždevnjacima.

Ostatak obitelji bio je na blogerskom druženju u Importanne centru. Bilo nas je sedmero, tri starija i èetiri mlaða blogera iz dva grada. Jedva smo se èuli od silne buke koja je bila u tom kafiæu, jedinome gdje smo našli dva prazna stola. Okruživali su nas i brojni sindikalisti, koji su povremeno i zviždali zviždaljkama. Iako nam nisu bili idealni uvjeti, i bili smo ogranièeni vremenom, upoznavanje i razgovor je bio jako ugodan. Usprkos dimu, gužvi i buci, osjeæala sam se dobro i opušteno. Drago mi je da smo se upoznali, jer još uvijek mislim da je živa rijeè - živa rijeè, i da ju ništa ne može zamijeniti.

U nedjelju, posjetili smo moju baku. Kao i uvijek, jako nam se razveselila. Drago mi je da je kiša malo popustila, pa smo se svi skupa mogli malo prošetati. Izmeðu dvije gospoðe izbila je svaða, a zamalo i tuènjava što je sprijeèila medicinska sestra. Mislim da bi gospoðe bile puno mirnije i zadovoljnije kada bi osim mladih radnica imale i nekoliko muških radnika. Uvijek se veæina njih razveseli dolasku mog supruga, one spretnije i otvorenije zamole ga za kavu i primjetila sam da su finije kada s njim komuniciraju, nego meðusobno jedna s drugom. Stariji muški koji su isto kao i one u domu, uglavnom leže, šute, kunjaju ili spavaju.

Dakle, iako je padala kiša, svi smo bili jako aktivni. Još je jedan èlan obitelji bio na Sljemenu, jedan na Paintballu, svekrva na "Sajmu zdrave hrane", dobila sam vreæicu odliènih èvaraka sa Sajma. Ako je tko zainteresiran, u Gornjoj Pušæi ovaj petak se održava
"Sajam salamijade i špekijade". Za takav sajam još nisam nikad èula, a i naziv mi se ne sviða. Vjerujem da æu iæi, ako Bog da i sreæa junaèka, na "Festival zdravlja" u Boæarski dom u Zagrebu slijedeæi vikend, od 18.04. do 20.04.
Ove godine to æe biti tek drugi "Festival zdravlja". Lani nije bilo loše. Možda se sretnemo!

Jednom mjeseèno, veæ godinama dobivam "Mjeseènik za bolesnike i medicinsko osoblje" koji mi redovno šalje Caritas zagrebaèke nadbiskupije. Nikada nisam saznala preko koga su èuli za mene i moju toènu adresu. Iako mjeseènik ima samo èetiri strane, moram reæi da me redovito njegovi tekstovi razvesele, malo podignu ili prodrmaju.
Pristigli travanjski broj me zaista razveselio.
Osim jako zgodnih viceva, uveli su i smajliæe, moraju i oni biti u skladu s vremenom u kojem živimo. Ako proèitate ovih par šala (u mjeseèniku su nazvani vitamini H), vjerujem da æe vas razveseliti bez obzira da li ste vjernici ili ne. (:-)

Nekom tko se uvijek žalio, reèe otac Makarije:
"Ako si nesretan, pomisli na žirafu s upalom grla ili na stonogu s kurjim oèima."

Neki se starac, videæi psa, domisli: "Pas ima tolike prijatelje jer maše repom, a ne jezikom."

Na vratima seoske crkve neki je prosjak prosio. Jednom ga je opat izgrdio: "Kako te nije stid? Prošli si mjesec bio slijep, a sada si hrom." - "Ne ljuti se, oèe, veæ se raduj. Bog mi je vratio vid, a meni su se od uzbuðenja oduzele noge."

Jednoga dana pristupi ocu Izaiji poglavica nekoga domorodaèkog plemena sa željom da se krsti. "Obradovao si me", reèe otac Izaija, "ali ti imaš dvije žene i trebao bi se najprije odreæi jedne." - "Odreæi æu se istoga trenutka kad mi navedeš barem jedan redak iz Svetoga pisma gdje se osuðuje bigamija." Otac Izaija spremno odgovori:
"Nitko ne može služiti dvojici gospodara."

((-: Pred vratima raja èekaju vozaè i sveæenik. Pojavljuje se sv. Petar i pusti u raj samo vozaèa. Sveæenik: Ali gospodine Petre, ja sam sveti èovjek! Kako to da on može, a ja ne mogu uæi???
Sveti Petar: Gledaj ovako - dok si ti držao misu, svi su spavali, a dok je on vozio, svi su se molili.

(((-: Èovjek je sanjao da razgovara s Bogom.
- Bože, koliko je tebi dugo milijun godina? pitao je èovjek
- Kao jedna sekunda - odgovorio je Bog
- A koliko tebi znaèi milijun kuna?
- Kao jedna lipa.
- Možeš li mi onda dati jednu lipu? - zatražio je èovjek
- Svakako, prièekaj sekundu.

Evo, skupila sam malo snage da vam napišem par rijeèi. Nakon ovakve svadbe zaista je potreban odmor. Moj stariji sin veli da ne ide u svatove slijedeæih 30 godina, a meðu prvima je otišao doma. Najizdržljiviji su bili najstariji. Moj tata i moja svekrva su 1938. godište i plesali su do jutra.
Tata se plešuæi twist spustio do poda u èuèanj i onda plešuæi nazad.

Slike govore više od rijeèi ali ih još nismo pripremili, nadam se da æe se objaviti ova mala koju je uslikala moja sestra. Na njoj neoženjeni muški plešu vlakiæ, meðu njima je i moj bratiæ Boris u zelenkastoj košulji, a izmeðu muških je veliki balon napunjen malim balonima.
Kad pukne veliki balon, onaj muški koji uzme mali balon u kojem se nalazi podvezica, taj æe se prvi oženiti. Podvezicu je uhvatio prijatelj sestrine prijateljice s kojom je ona išla u jaslice, vrtiæ i osnovnu školu. S obzirom da hodaju veæ 11 godina, zaista bi mogli razmisliti o ženidbi.

Ja sam navijala za mog bratiæa Borisa. Njega jedinog od svoje rodbine nisam prepoznala. Prvo sam pomislila da je mladoženjin brat a zatim da je Borisov tata (moj stric).
Na kraju mi se morao predstaviti. Sjedili smo zajedno za stolom; Boris, njegova draga, moja obitelj, Vedranova mama i njen dragi. Pola stola bili su vegetarijanci, tako su i sjeli, svi moji deèki i Borisova draga. Moj bratiæ i ja samo smo se pogledavali i smijuljili.

Rijetko smo se viðali u životu i uvijek sam mislila da nemamo ništa zajednièko, ova svadba je to demantirala barem u pogledu iæa i piæa. Jedini za stolom pili smo alkohol, odnosno vino. Kada je konobar donio dvije zdjele odliène goveðe, svatovske juhe s domaæim rezancima, pojela su se samo dva tanjura, jeli smo samo on i ja. Pri kraju došli su, servirani na pladnjevima odojak i janjetina, vegetarijanci nisu jeli ništa, svekrva je jela janjetinu, a Boris i ja uhvatili smo se odojka.

Konobari su nosili pune pladnjeve odliène hrane natrag u kuhinju. Mladenci su organizirali da se sva nepojedena hrana uzme u kutijama doma, i kada je sve završilo kutija je bilo pun frižider. Ja imam mesa još za dva dana, šteta da Lori i Frida nisu malo bliže. Ali ne bi ni one puno pojele. Veæina je meso zamrznula, tako da se neæe ništa baciti. Tako vam dragi moji vegetarijanci loše prolaze. Mi mesojedi iz solidarnosti smo im prepustili svoje salate, kolaèe i zagorske štrukle.

Nakon dva sata spavanja, od 6 do 8, probudila sam se s rijeèima ove pjesme i zvonila mi je u glavi dva dana - još se nisam ni brijao, život mi je veæ prijao, kad sam krenuo amidži (stricu), starim putem ka Ilidži... Zdravko Èoliæ. Na tu staru pjesmu smo vam moj suprug i ja malo i zaplesali a plesali smo i na onu pjesmu od Nine Badriæ, ne sjeæam se toèno rijeèi, nešto - èuvaj se Nina mangupa... Naravno, tu je bilo i Zabranjeno pušenje - Zenica blues. Moj stariji sin veli da se probudio s nekom, njemu groznom, pjesmom od Magazina.

Mladenci su blistali, osim poèetnog beèkog valcera plesali su bez prekida, a napravili su i mali performans plešuæi ples iz Pulp fictiona (Uma Thurman i John Travolta). Bili su za deset, jedino po meni zgodniji i od Ume i od Travolte. Zakljuèiti æete i sami kada ih vidite.

Kišica je padala èisto malo kada smo izlazili iz crkve, vjerujem da mlada neæe puno plakati.
S obzirom za kakvu se dobrièinu udala, zaista mislim da æe biti sretni.