Blogov kolac
subota, 31.03.2007.
(EPP): Onako ...
|
Posve u krivi čas, htio bih vam svrnuti pozornost na ovo. Ako imate neke stripove (dobro očuvane), možemo se i đorati. (mcn) |
- 11:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Bestseler (30) - Trubilej!
Kao zanimljivost: dvije od priča poslanih na ovaj natječaj ugledao sam nekidan na stranici Večernjakova natječaja - blatantnog li kršenja pravila što vrišti za diskvalifikacijom. Ipak, nije užasno bitno jer mislim (ne da mi se provjeravati) kako ih nisam kanio ni pustiti, ali je svakako argument za upornost onima boljima, onima koji mi se svide, a svejedno ne uđu u zbirku - šaljite! šaljite! Negdje će proći! (Pri čemu, naravno, nema garancije kako je Večernjakov kriterij isti kao moj, kako bi pustili što i i ja. Do sada se poklapamo samo u jednoj priči.  )Nema veze, dobrodošli u trideseti, jubilarni nastavak recenzija priča pristiglih na natječaj bestseler.neta. Četrdesetog ne bi trebalo biti, ostalo mi je još samo tridesetak autora, kanim to slistiti u, recimo, tri nastavka. Inače, u ovih zadnjih xy nastavaka recenzirao sam po onoliki broj priča koliki je bio i redni broj nastavka. Otud i ponekad veća pauza - lako je bilo naći sat za odraditi deset priča, tri sata za trideset je malo teže. Pogotovo ako su, kao danas, sve od različitih autora (onih poslušnih, koji su poslali samo po jednu priču), jer to znači kako nakon svake moram resetirati mozak. Čekićom. Pa haj'mo (zamislite BLAP! iza svake recenzije): Čežnja i želja su neka kombinacija metafore i katastrofe. Metastrofa? Katafora? U svakom slučajno, onoliko grozno koliko to samo može biti "tankoćutna" priča pisana muškom rukom, sa velikim slovima posijanim na sve imenice kao da smo u Njemačkoj. Iju! Nemre prolaz, ni u ludilu! "Krhka poput grafita čvrstine dijamanta" ... Zbog takvih sam bisera htio izgaziti autora priče Postoje vrata, ali onda sam skužio da mu je samo devetnaest. A kad će čovjek pisati prepatetične kvazifilozofske bezvezarije, ako ne s devetnaest? Izgazit ću ga dogodine. Soba straha je isto vrlo loša jer cijela visi na pretpostavci da ne shvatimo kako je riječ o zubarskoj čekaonici, što shvatimo negdje u drugom retku priče. Nedostojno petog razreda osnovne. Ili napisano u toj dobi te od tada pažljivo dotjerivano, lašteno i popravljeno da bi bilo poslano na bestselerov natječaj? Ne znam koja je opcija gora ... Prvo i prvo, svaki "mali dramski prizor" je mali dramski prizor, a ne priča pa tako ni Stolac nije priča i nema što tražiti na natječaju za iste. Drugo i drugo, kao da tekst nije dovoljno katastrofalan, složen je u wordovu tablicu. Treće i treće, rečenice poput "Što se tiče klimatskog vremena, mislim da bismo ih ipak mogli smjestiti u konkretniji trenutak i dalje apstraktnog vremena." koriste se u paklu gdje ih se autoru opetovano čita unedogled, dok čak i njemu ne postane jasno koliko su šugave. Oduševio me Ljubavni razgovor! Jest napisan grozno nepismeno, od č i ć do rečenica koje su pukle, ali nema ljepše teme od kvantne fizike! Prolaz! Ako i ne uđe u knjigu, smjestit ćemo je u kakav fanzin! Juhuu! A politička prispodoba na rubu humoreske je po zanimljivosti i dopadljivosti nešto sasvim suprotno od kvantne fizike. Pšenicu ne bi ni macan s maslom pojeo. Kurvin sin je isto dobar. Podnio bi malo brušenja pri početku, malo kraćenja, ali je jedna od rijetkih klasičnih priča sve s junakom, zapletom, obratom, napetošću i humorom. Prolaz. Ježiga, a kako je počelo ponadao sam se da će danas biti samo materijala za gaženje, već sam se guštao, teorije izvlačio ... Ah, tuga, jad i žalost. Pismo svevišnjem ima nekih tisuću sedamsto riječi i 97% njih zbijeno je u jedan jedini odlomak. Možda bih mogao smisliti neko opravdanje za to, ali čemu se truditi? Jednostavno sam nakon prvih 298 riječi odustao. Obična ljubavna pjesma, što kraja nema, a ni početka ... Naslov ne obećava, to kao prvo, al' zato navedimo tipičnu rečenicu: "Grah je bio savršen u gostioni kojoj nemam pojma ime. Pivo je sasvim fino sjelo, njeni osmjesi i luk, njene oči polusnene, od hrane i laganog umora." I ne recimo ni riječ više. Smrtovnica ima pregršt anegdotalnog materijala, ali joj nije uspjelo uklopiti ga u cjelinu koja bi zadržavala pozornost. Malo to razrahliti, presložiti, ne znam ni sam ... Frekvencije mi se ne sviđaju, ali nisu loše složene. I što sad? Prolaz-ne prolaz? Bit će, ipak, prolaz, da vidim što će drugi reći. Diskretni šarm provincije mi se sviđa, pogotovo rečenica "Deset evra za deset prstiju za deset minuta za deset piva" (jasnija je u kontekstu, priznajem) i ono sa strahom od obrušavanja biblioteke. Prolaz, iz istog razloga kao maločas. Ili sam umoran ili nešto generalno ne valja: Gone with the window mi je bio smiješan. I što sad? Kako da pustim tri zaredom? Avaj, avaj! Ajooj, patetike. Ajooj, loše poezije. Ajooj, veselja što ova ne prolazi! Gdje Mura ljubi polja je u pitanju. Nakon tog prošlog naslova, samo mi je još falilo Svako stablo umire samo ... Tko bi normalan, molim vas, poželio pročitati priču takvog naslova? Molim? Nisam pošten? Nisam, ne moram biti ... Moram pročitati šest kartica teksta u kojemu autor prepričava emocije koje je vidio u nekom lošem evropskom filmu, ali ne moram biti pošten prema dva i pol stoljeća okašnjelom romantizmu i pričama u kojima se glavni junak zove Iohannes, zato što autor studira germanistiku. Godine jure kao lososi na parenje počne kako-tako, ali onda uhvati ritam i zainteresira me, te na kraju naglo stane. Dat ću joj prolaz kad dobijem ostatak priče. Polutani, halt! Lovačkoj priči, pak, prođe pola prostora u nebitnim detaljima prije no počne. Inače suvisla novinska priča jednostavnog iako upitnog pančlajna (ne bi li "lovačke priče" trebale biti neistinite?), ali nije za prolaz. Dnevna soba gospođe i gospodina G. je jednostavno preduga za svoju tanku poantu. Prvi put sam je preletio čitajući samo prve rečenice, a štih-proba drugog čitanja pokazala je da prvom metodom nisam ništa bitno propustio. Čitajući Narcomana nadao sam se kako autorica ima četrnaest godina jer bi sve iznad toga bilo žalosno. Na kraju je bilo žalosno. Sviđaju mi se neke igre riječi i svršetak Mamine spilje, ali nedovoljno za prolaz. Preporuka: poslati nekom SF fanzinu. Nasušnu mrvu napisala je valjda jedina autorica koja je poslala dužu biografiju od priče. Avaj, biografija je bila i interesantnija od priče. Ajmo jednom raditi knjigu biografija! U ovaj poslijeponocni sat, nakon cetiristopedesetinesto procitanih prica, ja se cesem iza usiju i pitam cemu bi sluzilo citanje price bez dijakritickih znakova. Sto je mislila autorica? Kako joj je djelo tako cudesno da ce se svaki clan zirija rado rascetvoriti ne bi li ga desifrirao? Mozes misliti! Predaja je posve prosjecan uradak, zbog uobrazenosti posve nesimpatican. Žiletova borba je zato simpatična. Pomaže što je kratka i gnusna, odmaže što inzistira na aoristima, imperfektima, čemu već ... Prolaz, onako. Autor kojeg mislim da znam pokazuje zavidnu vještinu u smišljanju zapleta, koju zatim sam torpedira sklonošću ka parodiji, satiri i kreveljenju svake vrste. Šteta, šteta, šteta, (Još jedna) Zabranjena ljubav ima izvrsnu premisu za dužu priču, radio-dramu, štogod, samo ne baš za ovo što je ispalo. Ne pušćam, jer je moglo bolje! Jednom u vječnosti je stvarno loše prepričan Novi zavjet. Nemam ništa protiv Novog zavjeta, ali protiv stvarno lošeg prepričavanja imam stvarno mnogo štošta. Posljednji san: neinventivan naslov, neinventivna zamisao, neinventivan stil. Siguran sam da je autorica dobra osoba; makar zrno zloćestoće dalo bi bar nekakav život ovoj priči. U prvoj rečenici priče Odjeća (ne) čini čovjeka (što je inače naziv modne rubrike u "Modroj lasti") junak zaroni glavu u kadu tople vode i zavrišti, nadajući se da će ga netko čuti. Deset minuta poslije, ja još uvijek pokušavam shvatiti fiziku takvog nadanja. I čvrsto vjerujem kako je ta fizika shvatljivija od napornog, pretencioznog, neoriginalnog, pa čak i smušenog ostatka priče. Iskustvo je anegdota ili slika, ali ne baš dobro napisana; autoricu muče neki osnovni problemi jezične jasnoće pa proza ostaje nedorečena. Sviđa mi se lik, sviđa mi se filozofija, sviđa mi se čak i priča Troslojnog, ali ne i kako je napisana. Kao da je kićena i kićena bez potrebe, kao da se nije dovoljno vjerovalo u ono što se krenulo ispričati. Možda od sreće što sam stigao do kraja današnje dozetine (idući ih put neće biti trideset i jedna, sistem je dobar dok ne prijeđe u opsesiju), Frizerka mi se svidjela. Ima nešto pravopisnih grešaka, ali priča priču redom, drži se svoje logike i zainteresira me. Juhuhu, prolaz. Točno tri sata čitanja za trideset komada; od ponoći do tri. Tipkanje uključeno. Spavanju se veselim. (mcn) |
- 03:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #
četvrtak, 29.03.2007.
Bestseler (29) - Dame bivaju
Bitna, a skrivena, poanta jučerašnjeg pisma jest kako bestseler.net nije jedina, rekli bi Ameri, igra u gradu. Ima i drugih mjesta koja objavljuju priče, neka čak i plaćaju, i - a to stvarno vjerujem, nije da vas tješim, zašto bih vas tješio? - svatko tko je dovoljno uporan može objaviti jednu, dvije, tri, milijun priča. Evo, friški primjer: jučer sjednem u auto, jer ga treba pokrenuti svakih nekoliko dana da mu se ne bi akumulator ispraznio, i u tih pet minuta vožnje slušam završetak neke katastrofalne radio-igre za djecu. Autor? Ratko Bjelčić. Onaj isti Ratko kojemu ja bar petnaest godina govorim neka se ostavi pisanja, da nema pojma i da proizvodi samo smeće. Ali taj isti Ratko ne odustaje, gura, gura, dok ne prođe. Čak sam mu i ja, prije nekih sedam-osam godina, objavio jednu kratku, podnošljivu SF priču u "Jutarnjem" (a čujem da je i ove godine napisao nešto suvislo, hoće to jednom u sedam godina) ... Dakle, ako ste neobjavljeni autor, to ne znači da ste loši (jer Ratko je loš, a objavljivan, da i ne spominjem neke slikovničare), već da se niste dovoljno trudili, dovoljno dosadni bili. Ako ste neobjavljeni autor, onda je to samo i isključivo vaša krivica i samo se na sebe smijete ljutiti. Toliko.A danas ćemo, bez nekog posebnog razloga, čitati samo autorice. Idemo: I onda se - a nije namjerno, jer uvode pišem prije i no otvorim priče - prva autorica odlično uklopi u ono maločas napisano. Priče su joj (Začin, Utočište i Posljednja čekaonica), naime, skroz bez veze: imaju, kao, neku osnovnu ideju, ali je ne umiju povezati s uvodom i zaključkom, svaka priča završi samo tako, jer je autorici došlo, a da završetak baš i nije proizašao iz onoga što mu je prethodilo ... Ali, te su bezveznoće relativno pitko napisane pa ne sumnjam kako bi se za njih našlo mjesta u kakvim novinama gdje idu priče ili na kakvom radiju. Pogotovo, bude li autorica uporna. Jer, i urednici su ljudi i ponekad im je lakše pustiti lošu priču od koje neće propasti svijet nego trpjeti dosadne autore od kojih propada njihovo vrijeme. Sapienti sat. Idućoj autorici (priče Galjonen, Rođendan i Četvorka, tri stanice) nema, međutim, spasa. Jer ona piše literaturu. I piše je zanimljivo, kontrolirano, da ne fali koji zarez skoro besprijekorno. Pa je osuđena na neplatežne literarne natječaje, knjigu kod dotiranog nakladnika, možda poneku sitnu subvenciju pod stare dane. Jeben ti život. Prolaz. Gospodin generalni ima emocije (ljutnju, gorčinu i nešto malo ironije), ali nema vještinu pisnja. Vjerojatno bi prošlo u nekim županijskim novinama ili u kakvom humorističkom časopisu (je, znam da su svi katastrofalni) kad bi se naglasila ironija nauštrb gorčine. Sretno! Iako početak priče Pod poplunom ima barem jedan vrlo repetitivan pasus, ostatak mi se prilično svidio. Spominjanje Linusa nije štetilo. Moja sućut: prolaz. Ribari nebeskih visina su sinopsis za ljubavni roman kojeg se nadam da nikad neću morati pročitati. Dakle, za to sigurno postoji neko tržište, ali neka ga autorica sama nađe jer ovo ne valja ohrabrivati ... Rogovi su jednako takvo mlaćenje prazne slame i još praznijih mudrovanja; autorica ni sama ne zna koji joj je zaključak priče, samo se dokono i iritantno zgraža nad tuđim odlukama i sudbinom. Nastavi li tako, postoji opasnost da joj glava implodira od vakuuma. U, što volim znanstvenike koji, tako, gledaju u mikroskop, a onda samo poskoče i zapišu formulu za - izradu klona! ... Draži su mi od njih samo autori koji o strahotama pričaju s tralala osmijehom na licu. Je, je, nije li to grozno, ma da ... Autorici priče Bio sam dječak koji nikad nije puno pričao preporučam rad za katoličke revije - one cijene takvu sterilnost teksta i podređenost smisla ideji. Možda mislite da se zezam, ali ja sam skroz ozbiljan. Ako ste pisac, ali ono pisac od vokacije, a ne neki hobist koji piše samo kad ima inspiraciju, onda vam niti jedan časopis ne bi smio biti mrzak. Pisac nema uvjerenja, samo priče koje želi ispričati, gdje god da mu daju ... Lovački, ribički, konjogojski, hevimetalski, bilderski, enigmatski, pornografski, katolički, budistički, lijevi, desni ... Jeste li isprobali sve te časopise? Zašto niste? ... A u međuvremenu, u drugoj polovici ekrana: Znala sam da je Sava preduboka me u početku malo gnjavila, ali druga je polovica jako fino napisana. Jako fino. Prolaz. Kako čovjek zatvoren u mračnoj kutiji proučava čestice vlage i razvoj plijesni na zidu iste, ako pretpostavimo da su mu prsti zauzeti čupkanjem spužve, kao što autorica kaže? Zašto je prostorija prvo opisana kao hladna, a stranicu kasnije temperatura "odgovarajućom za ljudski boravak"? Gdje god da autorica bude slala Kutiju života nakon što je ovdje nemilosrdno oborim, neka je ne šalje SF-časopisima: tamošnja bi je publika sludila pitanjima poput prethodnih. Iskorak unatrag je vrlo dobro napisana priča - tako da bi autorici trebala biti otvorena bilo koja vrata na koja naiđe - ali ne prolazi jer pati strukturalno. Zadnji obrat, naime, događa se negdje oko sredine priče, činjenicom da je pred profesorovim vratima Luka, što je do tada pažljivo skrivano, i zatim se sve odvija predvidljivo. Čak ni dvojbe oko karijere nije bilo. Šteta, jer je zanat rečenice na mjestu. Kao dobru vježbu autorici priče U ledenoj pustinjil preporučio bih da je krati, pa krati i onda još malo skrati. Kad bude jedno četiri puta kraća, te kad iz nje budu izbačene bedastoće poput čovjeka koji jaknom pokušava otopiti led, onda će se ta parabola čitati puno brže, a možda će biti i jasnija ... Nostalgiji, bojim se, nema spasa: na stranu što "suđenica" i "suđena" nisu iste riječi te što mi uopće nije jasno kakve veze naslov ima s bilo čime, unutra ima toliko natezanja radnje i lošeg pisanja da bi je trebalo milosrdno likvidirati. Ratko to, doduše, ne bi učinio, pa vam uvijek preostaje njegova metoda. Uvjetna sloboda nije loša, iako se čitala kao da je napisana za javno deklamiranje, s puno teških riječi i širokim potezima ocrtanih emocija. Nije loša, udomit će je svake kulturne novine, ali meni je se danas ne pušta. Made in Romania i Matursko veče su, zato, perfektne priče, majstorski ispričane, pitke i zanimljive poput najboljih dana "Politikinog zabavnika". Kapa dolje. A Zaboraviti je posve drukčija i ništa manje perfektna. Nadam se da će sljedeće biti neko sranje, to je zabavnije recenzirati. Ježiga, nije sranje. Amerika je zanimljiva, reporterski solidna priča. Nije neka literarna eksplozija, ali nemam ni zamjerki. Tko zna hoće li se kvalificirati u knjigu, ali prolaz, za sada. Neću se ovako igrati! Posljednji kroki šminkerice, Vidilica i Palindrom su opet dobre priče. Neambiciozne, jednostavne, više manje pravocrtne, ali jasno i žestoko ispričane. Mislim da mi je "Palindrom" najdraži, ali samo zato što je kompletan dok ostale dvije djeluju kao da bi se oko njih mogla nadograditi novela, scenarij ili roman. Uh, dobro je! Kvisko nije loša priča, dapače posve je korektna, ali nimalo uzbudljiva pa u ovoj konkurenciji nema izgleda. Pokušati u obiteljskim publikacijama, kod publike koja ne hlepi za uzbuđenjima. Ne znam zašto (možda zbog žargona?) u jednom mi se času učinilo da bi Vitez u snijegu odlično funkcionirao kao neki pripovjedni rep od Elementala. I kao mali wish-fulfilling ljubić funkcionira bez zamjerke, a ne puštam ga zato što smo od ovakvih stilskih žanrovskih vježbi, pa ma kako uspjelih, imali već puno jačih stvari. Na svoj način, i Način na koji je držala čašu je stilska vježba. Korektna, ali rekao sam ih rušiti pa da ne kvarim sada. Lokalni časopisi trebali bi biti sretni s ovako nečim. Lutalici, pak, nije uspjelo doći ni do stilske vježbe, ostala je na razini srednjoškolske zadaće. Ajd', bar ne moram puno misliti što s njom; to mi paše, baš sam jeo ... Gle, ako citirate Kušanove romane za djecu, onda citirajte neki dobar, a ne "Ljubav ili smrt" jer mi tako odmah srozate povjerenje u vlastitu inteligenciju ... Ah, da, i onda slijedeća literarna aluzija bude na Jackie Collins. Preživimo li to, zaključit ćemo kako je priča Branko i čarobni bicikl malo previše samodopadna, humor isforsiran, ali da nekog štiha ima. Ne prolazi ni pod razno (zbog Kušana i tako to), ali vjerujem da se zanat uz dovoljno ratkijanske upornosti sigurno može uhljebiti negdje. (mcn) |
- 17:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 28.03.2007.
Še eno pismo
Zaglavilo bilo u spam filteru. Koliko sam u preletu vidio, opet me se izaziva da pismo objavim, kao da inače ne bih. I priznaje se da se priče slalo na dvije strane, što propozicijama, kanda, nije dozvoljeno. Ali to je Jesusov problem.Kosmogina o samodiskfalifikaciji, uz želju obraćanja širem auditoriju Vidim Macane da si vrlo zauzet i ophrvan dužnostima. Razumljivo. Pošto niko od članova žirija još nije zapazio da je u novom broju Zareza (u sredu) izašla moja priča Crvena Rubi kojom sam konkurisala na vašem cenjenom natječaju, a pravila nalažu da tekst ne sme biti prethodno publikovan, zapala mi je čast kao i veliko zadovoljstvo samodiskvalificirati se, s obzirom da konkurs nije anoniman, a tekuće žiriranje na tvom blogu mi je kao učesnici super zanimljivo. Moje priče si kaširao jer su ti površno oneobičene, samodopadljive i smetaju ti mala slova kojima pišem – nisam moderna. Kandidati konkursa i ostali sad imaju priliku da vide-pročitaju moju priču u Zarezu (mada čujem da je razgrabljen tiraž) i da procene da li je tvoj sud objektivan, kao i da daju sopstveni. Može da se napravi i glasanje «za i protiv» priče u smislu davanja komentara posetioca bloga, da vidimo većinski stav da li bi takva priča po njihovom zaslužila upad u natjecajnu zbirku ili ne. Prošireni sastav žirija za samo jednu story, koja ionako ispada iz igre. (što i nije njena loša sudbina, zar ne?) Zar to ne bi zanimalo svakoga? Mene bi svakako. Zar ti se nije smučilo da do sad tamo pričaš sam sa sobom samo? Omogući malo veću dinamiku, talasanje, interakciju (a od viška komentara nikog neće zaboleti glava, pa ni tebe). Uvažavam tvoj uneobičen javni pristup sopstvenom radu, te tako postaješ moj idol polako ali sigurno, ako ni po čemu onda po vrednoći, mudrim opaskama, čistoj savesti i otvorenosti, da ne kažem nestvarno bolnoj iskrenosti, kojoj i sama težim. Ovo je pismo krajnje dobronamerno. Ako ti se učini da je ovo potez samoreklamerstva, u redu je. Dobro ti se čini. Normalno da želim dobiti poen kod čitalaca, ali ne zato sto sam samodostatno samozaljubljena i ne daj bože sujetna autorica, već zato što sam velika majstorica, čarobnica pripovedanja i što iz hobija sakupljam nagrade po književnim konkursima dokle god mi ne dopizdi i ne objavim sopstvenu zbirku. drugim rečima talentovana i ofanzivna autorka u proboju. ako te zanima još nešto o meni, na guglu ukucaj kosmogina. jesu li moj nastup i sugestija preslobodni i prenakurčeni za tvoj ukus? ako jesu, onda mi je jasno zašto si Dosije Pervert aka Crvena Rubi smako. ako nisu, onda objavi ovo pismo i dobijamo novu dimenziju kolektivne (pr)osude. a ja ću iza toga podneti sve. SVE. stoički. Pa čak i ako dobijem natječaj s drugom pričom, koja ostaje i dalje validan, još bolji kandidat. ja nisam. ona jeste. s tim što staromodno savetujem da uveličaš font, biće ti lakše za čitanje. ne zaboravi, da bi došao do blaga, moraš uvek da uložiš malo truda i bolju koncentraciju. Hvaljen Isus što je ovaj konkurs tako neodoljivo neanoniman, pa se već osećam kao zvezda, sticajem okolnosti. Shvatite braćo, život je tako hteo. Zarez je tako hteo. Macan nije, al nema veze. Ionako nema ovde veće zvezde od njega niti na zemlji, niti na nebesima, zna se. Zbog tebe bih Macane tucala kamen. Fotografiju šaljem jer inače svaki svoj tekst propratim odgovarajućom ilustracijom, pa tako i ovog puta. Ona oslikava atmosferu moje priče, kao i moje trenutno raspoloženje. Živi bili svi autori priča i nek pišu i dalje, neka slede sopstvene instikte ali i uče od drugih. SVE VAS LJUBI KOSMOGINA |
- 20:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 25.03.2007.
Bestseler (28) - Dani u veljači davno prošloj
Dobrodošli u najnoviji nastavak ove drame oko natječaja za priču kojeg je raspisao bestseler.net. Zašto drama? Stvarno ne znam, jer je upitno tko uopće čita ovakve zbirke priča osim uvrštenih autora, tko ih kupuje osim tih istih autora koji bi se rado nekome pohvalili, a dobili su samo po jedan autorski primjerak, i tko ih kritizira, osim onih koji nisu u njih ušli ... A nu dobro, posao vrijedi svejedno obaviti, možda posluži da potakne nekoga ili obeshrabri nekog drugog. Oba su ta cilja vrijedna! Te, daklem:Na jednom mjestu priče P-U-D-I-N-G autorica kaže: "samo mi pošaljite puding i skratite priču". E pa, drugog bi se dijela tog savjeta trebala i sama prirdržavati: kratiti, kratiti, sve dok ne shvati kako, izbace li se mikroduhovite digresije, priče zapravo i nema ... Priča o Flexy-u, Dipsiju i Zvjerskom malo je bolje kontrolirana, utoliko što je od početka odlučila biti vrckava, nešto kao proza Silvije Sedamsto. I podjednako me tjerala na preskakanje. Povratak ruže je vrlo čitljiv, čemu pomaže ogoljen, dijaloški stil. Hvala autoru na milosti ... Posljednja večera možda je i bolja. Mane? Opća mjesta zbog kojih se priče čitaju kao foršpani za film, ali zato i jest čitljivo, kao svaka navlakuša. Prolaz, za sada. Neka, neka! mi je u jednom trenutku bila vrlo zabavna, ali se taj trenutak odužio i preko trajanja zabave, a tekst nije dosegao onu kritičnu masu koja mu je bila potrebna da se preobrazi u priču ... Web&Real life Crvoglavog u pet slika me zato svojom poezijom posve izgubila. Tko me nađe, neka me ni ne vraća. Menestrel i Britva su u principu u redu priče, ali sirove. Sirovost se ogleda u miješanju neskladnih registara, satire i horora ili bajke i Alana Forda, primjerice. Za koju godinu to bi, radom, trebalo leći na svoje mjesto, ustraje li se. Sirove su i iduće dvije, Njezin život i Padni prije metka. Njihov problem nisu registri već predugi početci, kao da autorica počinje pisati dok se još sa sobom nije dogovorila o čemu će pisati, puni nebitnih detalja (Darijo, recimo). Uz malo kontrole, trebalo bi biti bolje, jer potencijala ima, autorica zna stvoriti atmosferu, jednom kad se konačno sjeti što je, ono, htjela. Pa nakon sirovih - skuhane priče, priče koje znaju što žele i kako to postići: Van Gog u Kotoru mi je bila simpa, iako nisam shvatio digresiju sa solju u sredini, a Čovek davi mačku još i bolja. Ono, kad mene netko natjera da mi bude žao mačke, valjda dobro piše. Prolaz. I kokoši kljucaju i Uvijek ista priča su, ironično, ista priča. Jedno je samouništavajući dijalog pijanog para u bircu, a drugo isti takav razgovor dvoje narkomana negdje na selu. To je slaba strana. Dobra je strana da je jako dobro napisano. Prolaz, mislim. Groznica subotnje večeri ima četiri tipfelera i pravopisne greške u prvom odlomku od tri reda te sam je već tu odlučio rušiti. Zašto da marim ja, kad autor ne mari. Pročitao sam je ipak do kraja, zvučalo je kao prozna verzija neke naricaljke od TBF-a ... Druga priča istog autora, El generale zato me ful iznenadila i ispala odlična, iako je količina nepismenoća ista kao u prethodnoj. Prolaz. Slobodne koncepcije čitaju se kao nadobudan školski sastav, ali ništa više od toga ... Sudbina se zove kao ja je nešto bolja, i ima vrlo dobru scenu sa zrcalima, ali je pogonjena istim patosom kao i ona prva, što je čini slabijom i neuvjerljivom u motivaciji. "Novinska priča" prvo je što mi je prošlo kroz glavu kad sam čitao Zamku za komarce. Sad, što razlikuje novinsku priču od literarne? Happy ending! Ili makar obrat: ono, novinska je priča napisana s minimum ambicija, da zabavi čitatelja. I "Komarcima" to uspijeva, čak i ako su plan s kraja priče i ishod toga plana realistično gladano upitni ... Nu, da li to znači prolaz? Mislim da ipak ne, uz određeno je žaljenje rušim, kao i Kako je umro posljednji vampir, humoresku na prežvakane teme, iako jednako zanatski solidno izvedenu. Nitko nije savršen je simpa varijacija na birokratske anđele, ali i to je, kao i maločas spomenuti vampiri, već prilično izlizana tema. Preporučujem SF fanzine, oni hlepe za materijalom, a ovaj nije nepismen ... Putovanje na Mars je isto solidan fanzinski materijal. Inače, možda ovo nije loše mjesto za spomenuti kako "Jutarnji" u teoriji još uvijek objavljuje SF priče u "Zabavniku" nedjeljom (dužina do 5400 znakova s razmacima). Zadnja adresa koju znam bila je ok@eph.hr pa se tamo mogu raspitati oni koji imaju takva nagnuća. Neki dan sam zaključio da je karakteristika palpa, šund-literature, višak pridjeva. Ono, postoji jedan posto šanse da se to dobro izvede, a sve drugo su "Ninđa" romani. Daklem: Prljavo kazalište - previše pridjeva! 20 000 milja iznad zemlje - previše srljanja, kvazipoezije, samodopadnosti. Antipatične priče. E, ako sam se nečega načitao u ovom natječaju, pored tužnih ljubavi, onda su to bile socijale koje se sastoje od hodanja gradom i naturalističkog pobrajanja svih prljavština koje autor zapaža. Angst, brate, angst... nije najgora od takvih priča, ni najbolja (iako je vrlo solidno napisana), a nije ni zaslužila da mi baš na njoj pukne živac, ali stvarno mi ih je dosta. Dosta mi je problema, hoću rješenja (iako priznajem kako to onda ne bi bila dobra proza) ... Zatim je uslijedilo, a kako bi drukčije, Sivo, sumorno nešto koje me ubilo odmah naslovom. Propadanje, jeza, gadno, kiša, zaustavljeni provincijski život, gnusno, rečenice lišene svakog značenja, skrnavljenje, psovanje majke, žedan pas, besan pas, otekla, okrvavljena, sama, nepravilni i loši zubi, gigantski prljavi oreol, rak, pazuh, banalizovanje, bojler, krv, pištolj duboko u usta, nemerljiv strah, zakržljale nakazne breze, mozak. Razumijete? Dobro napisano, ali ne mogu više to čitati! Razotkrivanje je bezvezna priča užasno naporno napisana u svojim opisnim dijelovima (evo malo: " Tek naizgled, u svome ophođenju s ljudima obavijen stanovitom mističnošću, kako bi što bolje prikrio svoju pravu ćud, na sve je strane nagonski odašiljao signale svoje više ili manje uspješno prikrivane zlobe u neprestanoj potrazi za novim žrtvama. Njegova je izrazita tjelesna neuglednost samo doprinosila tome dojmu zloćudnosti kakvog je izazivao kod onih rijetkih koji su bili u stanju u njega proniknuti."), a sapunici blisko u svojim dijalozima («Isto ću što i ti, mada je za mene možda prerano. No dobro, doručkovao sam» - odgovori Vini i nadoda: «Sljedeću rundu ja častim, da se razumijemo»). Strašno ... Mlađi brat je, pak, patos-melodrama napisana stilom na kojeg smo već navikli ("Oh, kako sam samo silno željela krivotvoriti neopozivi segment tog začuđujuće gorko-slatka spomena koji je najednom bio obuhvaćen kajanjem zbog svjesnosti da sam tog dječarca jedva i primjećivala iako je on bio neskriveno i nezasito željan moje blizine i uvažavanja njegove prisutnosti!"). Oh, kako bih želio da se još umijem smijati. Amen. (mcn) |
- 22:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.03.2007.
Dobili sam pismo!
|
MV2 MV2 kaže: Dragi Macane Uz svo uvazavanje prema tvojoj svet(l)oj mucenickoj duznosti iscitavanja i komentarisanja 530 prica pristiglih na bestselerov natjecaj, moram da primetim da se ponasas kao obesno dete na tresnji. Sta je radilo dete na tresnji? Jedno jutro, decak se popeo na drvo i jeo najlepse, najvece, najzrelije tresnje, a one koje su mu se ucinile losijim otkidao je i bacao s drveta na zemlju. To mu ne bese dosta, nego se sa drveta i popisao odozgo par puta. Kad je predvece opet dosao do tog drveta, video je da tresanja u krosnji vise nema, jer ih je sve obrstio, pa je onda gledao po tlu i uzimao jednu po jednu govoreci "ova je upisana, ova nije, ova nije, ova nije, ova nije..." Prevelika je ta natjecajna krosnja da bi mogao napraviti realni odabir, i plasim se da ce u tom moru prica, gde se opredeljujes za poznat ukus/jezik poznatih, mnoge dobre price zavrsiti na tlu, nepravedno zapishane. Smanji osecaj prozdrljivosti, pa meri istim arshinom i istim okom sve podjednako, jer ovako mi se cini da iako u pronicljivosti ne oskudevas, na ovaj nacin seces bas onu granu pod sopstvenom guzicom. Sta znaci "prolaz preko veze" u tvojim komentarima, i do koje mere nipodastavas sopstveni nacin rada, koristeci tako izvikane, neprihvatljive metode u sistemu eliminacije? Pa nije ovo konkurs za prijem u KP. Mislis li da ce to unaprediti savremenu knjizevnost, ili bar malo doprineti boljem raspolozenju onih koji su poslali price a koje si tako zdusno popiskio? a pro po toga da i siti nekad postanu gladni u vezi s vezom: (Digresija: nisam pazio pa ne znam: favoriziram li autore koje znam? I činim li to zato što oni koje znam pišu bolje ili se ja želim družiti samo s onima koji pišu dobro? I zašto oni ne pokazuju istu promišljenost u svojemu druženju sa mnom? Ccc ...) Riga mi se! Ali neko je pazio, pa je i spazio. Anonimni kandidat s vezom (u opazanju i zakljucivanju) PS Kakav je to demodirani konkurs gde je pozeljno da se kao autor, pre ishoda konkursa, predstavljam kao da sam na saslusanju u policiji: ime prezime adresa (licni maticni broj)? Aaa, pa da! Da bi clanovi zirija prepoznali svoje znance? U svetu se to radi pod nick-om, ili vec kako kome odgovara, a ne ovako. Vredeo bi tu neki, malo ozbiljniji pristup. Mada me tvoja lajavost iskreno odusevljava, pa ti ni ne zameram mnogo. A da frknes ovo pismo na blog? Da vidimo koliko ti je savest mirna? Eto. Želite li i vi ne biti sitnim slovima u komentarima, možete poslati pismo. Idem radit. (mcn) |
- 10:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 21.03.2007.
Bestseler (27) - Tri na treću
S ovom smo zanimacijom počeli tako davno da možda neki od posjetitelja ni ne znaju više o čemu je ovdje riječ. E pa, bilo jednoć da je bestseler.net raspisao natječaj za kratku priču, a ja sam pristao biti jedno od tri sita koje će pristigle priče prosijavati. Do dana današnjeg, uključujući ovaj uzbudljiv nastavak, prosijao sam oko 370 priča od 530 pristiglih pa postoje neke nade da ću posao i uspjeti obaviti. Al' pričat će, kano uvijek, tko preživi.U međuvremenu možda treba napomenuti nešto o tri sita (i bezbrojnim gladnima): jesu li priče koje prođu kroz sva tri sita one najbolje? Možda i nisu, ali su svakako priče koje će zadovoljiti najširi raspon ukusa. Je li to pravedno? Nije, životno je. Ajmo mi na kokanje priča, i tako ovo čitate da biste se guštali kako drugi dobijaju po nosu dok ste vi bili pametni pa niste poslali priče, a ne zbog mojih filozofiranja upitnih. Elem: Sloboda na ormaru piše Mediteran malim, a filadendron velikim slovom. Dobro, svako ima pravo na svoje prioritete. Moj je trenutačni, recimo, da me bude baš briga za priče oko kojih se treba iole potruditi kako bih ih shvatio ... Ne znam kako Masketare u Dablinu zamišljaju da bismo u crno-bijeloj knjizi prenijeli njezine igre kolorom, a i treća priča iste autorice, Sedefasto ostavlja sličan dojam privatnog jezika, privatne zabave, samodostatnosti. Autorica želi čitatelje koji će se potruditi da je raspletu, a ja, bar danas, nisam taj. Autor kojeg znam poslao je tri priče/dnevnička zapisa/reportaže, od kojih mi je Smrt i seks u zelenoj KB bila jako dobra i daleko najdraža, Nevidljivi grad vrlo dobra, ali ne najdraža, a O anđelima, đavolima i princezi najslabija jer se ostavila suhog izvještavanja činjenica i dala u filozofiranje i poetsku nadogradnju koja autoru ne polazi za rukom koliko bilježenje opaženog. (Digresija: nisam pazio pa ne znam: favoriziram li autore koje znam? I činim li to zato što oni koje znam pišu bolje ili se ja želim družiti samo s onima koji pišu dobro? I zašto oni ne pokazuju istu promišljenost u svojemu druženju sa mnom? Ccc ...) Paris-prvi dan je jedan od onih zapisa (teško ga mogu nazvati pričom) koje nije nezanimljivo čitati, u potrazi za istinitim cakama, ali kojeg se svakako ne konzumira zbog literarnosti ... Beskrajne noći sa Snjeguljicom dobijaju bod zbog spominjanja Dylana Doga, ali to im je jedini bod kojeg dobijaju jer je priča konglomerat nekih triju ideja kojima je neudobno u istome tekstu ... Konačno, Nenapisana priča počinje usporedbom ukradenom s grafita, a poslije se pokazuje kao esej koji je odabrao pogrešnu formu. Šteta, jer je zamisao s katalogom knjiga dobra. Idući autor piše priče kojima je jedina mana što - nisu naročito zanimljivo ispripovjedane. Dvije su anegdotalne - Ripište soul i Kako smo slavili osamdesete? - a treća je, Šankerica, izmaštana i nešto bolja, ali ni u jednoj nam autor ne uspijeva pažnju zadržati na priči jer ih pretovari viškom detalja, umjesto izborom istih. Idući autor dobro počne - i to sva tri puta: Bezgrešno začeće (možda mi najdraža), Nevolja, Supertrudica - ali završi kao da mu je priča dosadila (ili barem ja ne uhvatim poantu). Ono, šteta, jer mu priče nisu na istu foru, ima talent za dijalog i pripovijedanje i sve to (iako, da, ona nota satire na slavne u "Supertrudnici" mi nije legla, ali rijetko mi satira legne, jebeš satiru). Iako apriori ne volim priče o narkomanima (kad narkomana učiniš protagonistom, učiniš ga junakom, vrijednim divljenja i oponašanja), Tirkizna i Jopa Dopa su mi bile baš okej. Ni Ahilova teta nije uopće bila loša. Hm ... I kuferaši počne kao ironijska humoreska, potraje predugo, a onda završi kao najgora staromodna moralka ... Nož u međunožju nas podsjeća kako je malo što naporno kao konzervativna znanstvena fantastika, a Seks zdravlje i kuhinja misli kako se u priču može ubaciti štošta nepovezanoga ako se te nepovezanoće pobroje u naslovu. Uf, idemo dalje. Mislila je na njega, Šuma i Kako su Ujedinjene nacije pomogle mom bratu da odraste dokazuju kako je napokon stiglo vrijeme da se o ovom našem zadnjem ratu piše dosadno i klišeizirano. Hura! Kuriozum je da je autorica svakoj priči u postskriptum prikrpala po jednu jednako bezličnu pjesmu što joj nije, jasno, pomoglo. I zadnja tropričašica za danas, s naslovima Mačke, Trilogija Amsterdam, Amsterdam, Zagreb (koja se manje čita kao trilogija, a više kao pokušaj švercanja tri fragmenta pod jednu priču) i Vjetrovi (najbolja), piše solidno, ali nedovoljno. To što je nekome bilo dovoljno stalo da priču napiše nije, avaj, nikakva garancija kako će je netko i pročitati, ili u tom čitanju uživati. (mcn) |
- 20:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 17.03.2007.
Bestseler (26) - Duplići
Nisam sad radio preciznu statistiku, ali nekako mi se čini kako duplića, onih koji su slali dvije priče, ima manje i od onih koji su slali ili jednu ili tri. To je logično - ili imaš jednu, ili imaš punu ladicu pa šalješ maksimum - ali vjerojatno i nebitno, poput svake statistike (osim one o postotku nepročitanih priča koja mi damoklovski visi nad glavom). Stoga, hajd'mo napasti postotak, čitajući samo dupliće.O, priča napisana kompletno malim slovima! Kad je to ono izašlo iz mode? Nema veze, Laka priča za tešku noć ima dobru centralnu ideju, ali nisam uživao u tekstu, cijelo sam vrijeme želio da bude kraći. Ili da makar ima velika slova. Ili ... Dosije Pervert na sličan je način samodopadan, kao da smatra da je površna oneobičenost dovoljna da ga zavolimo. Rijedak jezik tišine je, tak, srednja žalost. Ili srednje veselje, da ne bi apriori zvučalo negativno. Plus, ukrao je jednu foru iz "Sela mojeg malog", što je minus, čak i ako je nenamjerno ... Flora i fauna jedne subote zanimljiva je kao i sve priče o čarima narkotika, dakle nimalo, barem neiniciranima. Uf: bez razmaka iza točke, sa razmakom ispred zareza. Pa onda tri razmaka zaredom usred rečenice ... To, ono, baš moram čitati? Nu, dobro, kad pročitam Šankerica je čudna kombinacija morala (tko ševi naokolo dobije rak) i pesimizma (tko učini dobro djelo, podleti pod autobus) pa je zanimljiva, ali nije baš najbriljantnije napisana ... Cipele su koherentnije, solidne, ali im fali "žnskva" za prolaz. Joj što volem kad se lik zove "Đek". Bolje od toga mi je samo moronski običaj da se stanovnici sela moraju ženiti samo u selu - te otud valjda i moroni koji su stvorili moronski običaj. To što ostatak Majstora Teda nema ni glave ni repa, u usporedbi s navedenim je mila majka ... Strašno ružna žena Helga ima zanimljivu strukturu koja, međutim, ne služi ničemu jer kad počnemo od samoubojstva i idemo unatrag, onda očekujemo i neko objašnjenje samoubojstva, kojega ovdje nema. Možda je nemanje poante autorova poanta, možda i prethodna priča ima ne-poantu, ali ono, mislim, zbilja. Iako je ponekad bilo trenutaka kad sam mislio da "ne mogu više" (u ovom natječaju, nekoliko), to "ne mogu više" nikad nije bilo tako crno i snažno kao u pričama ove autorice. I Zemlja tisuću sjena i Tiha smrt posljednjega sa Sjevera su priče o samoubojstvu, nožem, na samotnom mjestu; obje su pune proživljenog i doživljenog očaja i besmisla, ispričanog s dovoljnom dozom dara da se i meni smrkne ovaj sunčan dan. Za autoricu ne znam što bih mogao učiniti, ali "Zemlji" (koja mi je mrvicu draža, zbog slike iz zadnjeg dolomka) želim dati prolaz. Oči, idućeg autora, su kao vesela verzija tema prethodne autorice pa, stoga, ne funkcioniraju jednako dobro. Zapravo, ne funkcioniraju i zato što nisam posve siguran što se na kraju dogodilo ... Zapravo zapravo, autorov je problem što nejasnoća postoji i na rečeničnoj razini pa tako u prvoj rečenici Džungle s majmunima koji jedu naranče nedostaje subjekt, a u cijeloj priči smisao koji nije samo autorova interna dosjetka. Pisanje je komunikacija, čini mi se, i nije uspješno dok taj posao nije obavilo. Osnovna vrlina iduće autorice jest da su joj priče kratke. Osnovna mana jest da joj - premda ima neku poantu, neki obrat, neku sliku koja je dobra - ne uspijeva priču usmjeriti točno tom obratu već vrluda i nabada i gubi se u prostoru papira/ekrana. Glupo je reći da bi joj priče - i Sataraš bez začina i Priča iz ormara - trebale biti još kraće, ali trebale bi ... Ili barem domišljenije, ispoliranije, manje dosadne na putu do poante. Život nije pisanje grafita - sastoji se od nečega (kurzivni dijelovi) što bi moglo biti dobar esej, uz malo dorade, te od nečega što bi moglo biti dobar roman kad bi ga se protegnulo. Ovako je samo ispuhana anegdota s pretencioznom zagradom premda potencijal postoji ... Novi zet nije vjerovao ostavlja sličan dojam žala što je zgoda završila: taman smo se navikli na likove, taman smo se zainteresirali, a kada tamo: autorica više nema što za ispripovijedati. Tako prevaren, ne dam prolaz. Kome pjeva šojka ptica i Harlekinova posljednja predstava jesu priče, ali zahtijevaju mrvicu previše truda da bi se na njima zadržala pažnja no što se meni čini da vrijede. Ono, na kraju nema zaprepaštenja ni divljenja u čitatelja, a trebalo bi, jer priče svojom starinskošću to cijelo vrijeme obećavaju. Studio i Nikola djeluju pomalo nedovršeni, kao da im kraj pomalo visi u zraku. No, nisu loši pa će biti kako je razlika u onome što autoricu zanima pisati i mene zanima čitati. Prolaz? Neka. Vrata i Jabuka su posve u redu i ni po čemu posebne. Čini mi se kako tim dobro opisanim prizorima fale romani koji bi ima dali dublje značenje. Mogu li idući put žirirati romane? Pliz? Ako ništa drugo, bit će ih manje. I lakše ih je, vjerujte, likvidirati ... Znam da gadno zvuči kad kažem da me za likove iz priča Slap i Poljubac života jednostavno nije bilo briga, da mi se fućkalo hoće li živjeti ili umrijeti, ali je tomu tako ... S previše priča je kao i s previše ljudi na planetu: ne može nas biti briga za sve, samo za one koje volimo ili mrzimo. Konačno, u zadnjoj današnjoj turi, Smiješak bi bio bolji da je više dijaloga, a manje banalnih opisa. Tragovi, pak, nemaju dijaloga pa su samo banalni. Uz to, autor ne zna baš dobro "č" i "ć", što uvijek smeta. I, ooo, trinaest autora manje za čitanje, koliko ih ima ostaje pitanje ... Vidjet ćemo, nisam išao po redu pa mi tablica nije uredna.. Matična stranica ovog natječaja je gdje i uvijek, moram lektorirati jedno još iljadu i po stranica prije no što se vratim ovom veselju. Lajf iz lajk ej parti det never stopz! (mcn) |
- 14:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.03.2007.
Bestseler (25) - Sivo
Nastavak odstrijela tropričaša plus jedan solist, kako bih broj pročitanih zaokružio na redni broj ove rubričice. Bez nekog naročito pametnog ili naročito iritantnog uvoda jerbo sam jedan pos'o završio u četiri ujutro, drugi maločas, a treći i četvrti me čekaju čim ovo obavim.Daklem, Gradić nije tako loše napisan koliko je nadrkan i mlad, pa prema tome slabo zanimljiv ikome do li autoru. I počinje buđenjem (trebao sam udarati recke za ovo) ... Nešto između funkcionira puno bolje, jer je SF, pa tu nadrkanost leži jer je SF sam po sebi mladalački žanr, brine se o sudbini svijeta, dok se odrasli brinu samo o sudbini vlastite guzice. Dobro, dakle, ali upitan je prolaz u ovakvoj konkurenciji - preporučam slanje SF-fanzinima/časopisima ... Svetog Petra kajgana, na kraju, uspijeva se čak lišiti i nadrkanosti, čime autor pokazuje začuđujući raspon. I simpa je. Prolaz u drugi krug. S obzirom da Moja Nale, Moj Bajac i Moj Stiv zvuče dnevnički, interesantni su mojoj voajerskoj strani. Koliko su za knjigu, pak, ne znam, jer dobijaju (gle, razlika od redovnih tropričaša) time što se čitaju zajedno, nadograđuju se. Izabrati jednu, značilo bi osiromašiti ih, izabrati tri ne dolazi u obzir. Što preporučiti autorici? Vlastitu knjigu s još pedesetak takvih portreta? I da joj netko, svakako, popravi spelovanje engleskog. Snaga iduće autorice je u detaljima. Ona na njima pokušava sagraditi priču, ali se i dalje pamte samo detalji, dok zaplet, kad se konačno udostoji pojaviti, tone u dosadu. Iz Njemačke s ljubavlju, Fićo i Hrvatske delikatese sve pate od iste boljetice: pamfletizma umotanog u previše teksta, zbog čega ne dolazi do izražaja ono što bi trebalo doći. Tri autorice poslale su tri Pletenice. Ako sam dobro shvatio princip, fora je da svaka od njih tri napiše po ulomak/pričicu u kojoj se moraju pojaviti četiri izabrane riječi, i onda se to ulijepi jedno za drugim i - priča. Fora je fora, ali na taj način, bojim se, for(m)a uvelike zasjenjuje sadržaj. Zapravo je strašno kako se iskrene priče, kad se čitaju u stotinama, stapaju u sivilo pa nas (mene!) uopće ne bude briga ni za te ljude, ni za njihova razmišljanja, kamoli za osjećaje. Kao što nas (mene!) nije briga ni za susjede. Samo tražimo (ja!) neki šok, nešto različito, da me probudi ... Osmijeh bez broja, Kavez i Hobi su tako nečije male tuge i mali snovi pored kojih prolazim brzo, osjećajući kako nemam vremena, nemam volje, nemam strpljenja. Idući autor bar ne gnjavi. Poštuje kratkoću vremena i brz ritam života te je batalio svu literarnost i piči samo dijaloge. Dobro, u Aaargentini nije, zato mi je ta i najmanje draga. Kupovina kompjutera je bila zabavna, iako je postskriptum nepotreban, dok mi je Maribor ili razlaz još zabavnija, za prolaz čak. Idući autor (Kaleidoskop, Kaleidoskop, Kaleidoskop) ima moje simpatije zato što piše SF, ali pisanje mu je strogo funkcionalno, bez ijedne iskre literarnosti i osobnosti (okej, lažem: svidjela mi se promenada s kulisama). Možda bude bolje, ali za sada - natrag u geto. Moj ugao, Snijeg s mirisom cimeta, Snoviđenja cyber žene ... dobro napisane priče koje znaju što žele i kamo idu, ali mi se svejedno utapaju u sivoću ... Možda "Snoviđenja" malo odskoče. Hajde, prolaz u drugi krugi cugi i tugi. Pa sam onda, preko reda i preko veze, pročitao jednog pisca kojeg znam i priču u njegovom već trejdmark stilu brehmovske znanstvene fantastike. I sviđa mi se. Nije neka turbo literatura, ali je zanat pic-pic. I fora mi je. I pamtljivo je. Prolaz za Mucicu, jebi ga, pa neka je i preko veze. Nek' je drugi ruše. Dvajstpet danas, dvajsšest idući put, još mi ih samo milijun ostaje. Jaojoj i boca ruma. Matična stranica ovog natječaja je gdje i uvijek, vidimo se kad se vidimo, idem, ne znam, saugati. (mcn) |
- 12:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.03.2007.
Bestseler (24) - Ladica
U jednom od komentara nakon nekog mog njorganja o tropričašima, netko nepotpisan mi je lijepo objasnio zašto ljudi šalju tri priče: imaju ih u ladici, ne mogu odabrati, pošalju sve, možda "udome" bar jednu. I tako sam skužio di je kurcšlus u mojoj glavi: ja nikad nisam pisao za ladicu.Što ne znači da u ladici nije bilo stvari. Bilo je onih koje su napisane sa svrhom pa nisu prošle i bilo je (rijetko) tekstova koji su napisani bez svrhe, jer su se u glavi pojavili kompletni pa da se ne izgube. Ali nikad nisam ništa iz ladice slao - kad bih pomislio da negdje ima šanse, napisao bih nešto novo i slao to, ciljano. Zato mi je pojam ladice i pisanja za ladicu prilično dalek. Ali, nema veze, nije ovo o meni. Ovo je o tropričašima koje danas čitam ekskluzivno. Tropričašima koji su, možda, za ovaj natječaj prokopali po ladicama. Hoće li dobro proći ili će se pokazati kako je pričama pisanima za ladicu mjesto na kraju ipak - u ladici? Elem: Možda je uzrok u mome razočaranju kulturom i ljudima od kulture, ali teško gutam priče u kojima se kultura idealizira bez ironije. Prva današnja autorica - priče Abel, Priča o R., Zo(o)na - dobro piše, ali poza joj je takva, kulturna, i to me prilično odbija od njezinih likova (žena) i priča o njihovim susretima s muškarcima koji odlaze, ne dolaze ili nisu što bi trebali biti. Čak je ni spominjanje Bleka Stene u trećoj priči nije spasilo. Slučajna priča je najbolja priča idućeg autora, jer me negdje oko polovice (bolni su mu i predugi početci), uspjela zainteresirati, a i kraj je imao smisla. Druge dvije priče - Kapija i Nebulozni redovi o Edgaru i pečenom kukuruzu - su me samo gnjavile te sam jedino zapamtio da je autoru lajtmotiv hrana: ćevapi, pečeni kukuruc, kečige ... Kaleidoskop je bila skroz zanimljiva priča, okej lik, okej pisanje, okej struktura ... Onda sam otvorio iduću, Atlas osame, i - kad sam vidio da opet počinje s nekim sjebanim ljudima i završava u bolničkom krevetu, nije mi se više dalo čitati. Stari tropričaški problem, je li? Ista je i naracija, u prvom licu i napola nezainteresitana za čitatelja ... Muškarci, onda, barem promijene ritam i čitaju se bolje. Sve u svemu, danas najzanimljivija autorica. Ne znam, danas je takav jedan dan, da bih ja nešto brzo i zabavno, a svi me gnjave pasusima od petnaest redaka, prepričavanjem i propovijedanjem. Posjet, recimo, ima okej poantu (iako strašno poznatu), ali gnjavi dok do nje stigne da to nije normalno ... U Pečenom kestenu ima dvije stvari koje ne razumijem: zašto je napisana na način na koji je napisana (svaka rečenica u svoj red, a nije pjesma) te zašto je uopće napisana. Možda bih trebao odspavati? ... Možda, doista, ali ne: morao sam početi čitati i treću, napisanu na isti način kao prethodna i jednako, u mojim očima, nepotrebnu. Tajna grobova i Smrt u Veneciji čitaju se kao stilske vježbe za egzorciranje nesretne ljubavi. Kao takve su okej, ali nisu za objavljivanje. Nekoliko koraka života su za mikron bolji, ali nedovoljni za prolaz. Bit će bolje kad poezija izvjetri iz proze. Sjecišta su zgodna propovijed na meni dragu temu, ali sam danas previše loše volje kako bih im dao prolaz. Nisu tako dobro napisana ... Priča grofa Drakule isto nije baš elegantna, nema ni zadovoljavajući završetak, ali ima dobar dio o ortodontima, for vot itz vrf ... Malina se vraća motivu slave i uspjeha, pa mi je samo žao što nije napisana uspješnije ili slavnije. Generalno, dojam je da autorica piše kad joj dođe, da ima nešto u glavi, ali da joj fali volje ili zicflajša da stvari doradi pa ih pušta neka zelene lepršaju svijetom. Prodajem Lenjinovu bistu čita se kao još jedan poluspjeli pokušaj pretakanja ispovijedi u literaturu. Zamorno ... Središnji odlomak Ne možeš ti tu ništa duži je od cijelog ostatka priče, što smrdi na pamflet ili nenapisano pismo ... Konačno, nisam siguran kakve veze ima jedan odlomak Jana i čarobnog graha - priče za odrasle s bilo kojim drugim, ali svidio mi se Pera Pekmez. Ono, bar nešto, ne? I, u zadnjoj današnjoj šarži, nešto dobroga: svidio mi se Vonj smrti, premda je pri početku malo meandrirao ... Pravi muškarci iste autorice su, avaj, pamflet, ali s jako dobrom zadnjom rečenicom. Jako, jako dobrom ... Treća priča, Muzama, smjestila se negdje između prethodne dvije, a sve u svemu mi je bilo drago što tropričaštvo ne mora biti prokletstvo i što je moguće poslati tri priče o tri teme, u tri registra. Mislim da ću sutra nastaviti s tropričašima. Jest da me dave, ali da ih se onda riješim i da mi duplići i solisti ostanu za cuker. Matična stranica ovog natječaja je ovdje, vidimo se sutra-prekosutra, idem natrag na šljaku. (mcn) |
- 23:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 09.03.2007.
Još jedan lopovluk na vidjelu?
|
Jučer-prekjučer mi je, na adresu izdavačke kućice, stigao baš zanimljiv dopis. Kanda se nekom svidjelo ovo s naplatom par lipa po CD-u za glazbenike pa je razmišljao gdje bi se još nešto moglo ušićariti. Razmišljao, razmišljao i - dosjetio se! Dopis kaže kako je osnovana "Udruga za zaštitu prava nakladnika", kojoj su "neki nakladnici" već postali članovi, a nas ostale zovu. Cilj Udruge je, paj'sad, "OSTVARIVANJE PRAVA NA NAKNADU OD KORISNIKA (PRAVNE I FIZIČKE OSOBE KOJE (sic!) ZA NAKNADU OBAVLJA USLUGE FOTOKOPIRANJA, PROIZVOĐAČI I UVOZNICI (sic!) APARATA ZA FOTOKOPIRANJE) AUTORSKOG PRAVA." Što će reći kako bi oni da im vlasnici fotokopiraonica plaćaju mjesečnu naknadu po stroju (po cjeniku minimalno 50 kn), a postoji cjenik i za uvoznike kopirki, faks mašina i - skenera. Sve u ime toga da se na njima umnožavaju knjige naših nakladnika. (Zanemarimo na trenutak sliku nekoga tko gura knjigu u faks-mašinu, mislim da je cijela pretpostavka prilično kretenska. Jest, studenti kopiraju nedostupne udžbenike - hoće li se sad njima to naplaćivati i pare dijeliti proizvođačima knjiga koje nitko ne kupuje te nitko i ne kopira? Ne znam, možda griješim, ali meni to smrdi na lopovluk.) Naravno, priča tu ne staje: ako bi nakladnici htjeli sudjelovati u podjeli tog zamišljenog kolača (projekt tek treba biti odobren na komorama) moraju Udruzi caltati godišnju članarinu od 500 kuna. I sad, sorry, ali čim sredina naplaćuje od obje strane, meni to djeluje kao da sredina (u ovom slučaju spomenuta Udruga, predsjednica koje je diplomirana juristica Sanja Vučković) misli prvenstveno na svoj profit, računajući na pohlepu jedne strane (nakladnika) i pokornost druge (kopiraša). Nadam se, nadam se, nadam se da nitko neće popušiti šemu. No, strah postoji. Šalji vijest dalje, Darko Macan PS Ovom prilikom dajem svima dozvolu da izdanja Mentora d.o.o. iz Zagreba fotokopiraju do mile volje (premda, jeftinije vam ih je kupiti). Stavljanje na net istih, pak, moram prepriječiti jer bi to već bila distribucija i kršila bi neke ugovore koje smo potpisali (premda, očekujte više-manje kompletnu biblioteku SFera na netu do kraja godine). PPS Poželite li se učlaniti ili kako drukčije komunicirati sa spomenutom Udrugom, mail je udrugazana1@net.hr |
- 09:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.03.2007.
Bestseler (23) - Iluminati
Autorica Pueri concinite ima neki citat (valjda) na početku teksta koji je toliko bolje napisan i suvislije sročen od ostatka teksta da je tim postupkom sama sebe u ovoj utrci obogaljila.Može li teže jasna je, dobrodušna i čitljiva priča. Još uvijek se kolebam da li da je obojim u žuto ili zeleno, ali mislim da ću joj dati prolaz, jer je kod kolebanja uvijek bolje pogriješiti u korist priče no protiv nje. Demon u raju je zato nedvojbeno žut: ništa posebno loše - opisan lik, problem i obrat - ništa što bi je uzdiglo u zapamtljivost. Osim možda product placementa - određeno se piće spomene toliko puta da priča zna izgledati kao reklama za njega. Zeleno je, pak, Dalje prema istoku autorice koju znam. Zanatski solidna priča s povremenim draguljčićima zapažanja; obrat je mekan, ženski, što znači da me skoro izbaci na zavoju, ali neupitno je da priča stiže kamo je naumila. Klizavica ima dobru ideju, ali nešto slabiju izvedbu zbog koje obrat ne dođe kao iznenađenje nego kao razočaranje. Preporuka: poslati nekom SF časopisu ili stranici. Muž i žena mačka pečena puca na svaku metu koju ugleda i literarno bježi za moj ukus malo previše u eksperiment, iako ima dobrih opažanja i rečenica. Ja ću je zažutiti pa ćemo vidjeti hoće li je koji drugi sudac podići u drugi krug ... E da, više ni ne znam koliko sam priča pročitao, a da su počele buđenjem. Baš me zanima hoće li danas biti još koja. Ne znam baš koliko često medicinske sestre plaču nad pacijentima, ali dobro sad ... Veći problem Urbane buke je u tome što je kao kostur za priču, početak nekih scena, ali na cjelini bi trebalo raditi. Narančasto. Vrlo mi se svidjela atmosfera priče 38, ali me na kraju razočaralo što slojevi nepoznanice nisu oljušteni do kraja. Možda je nekome misterij dostatan, ali ja sam esefovac i volim znati i kakvi objekti i zašto su stariji bolji i zašto runde traju koliko traju i tako to ... Dakle, dobar materijal, ali ga rušim. Ovo nije hostija ima dobrih detalja, ali problem je da je skoro sva u detaljima što odvlači pažnju i kad ne treba. U svakom slučaju, hvala na savjetima o teflonskom ulju. Fokica i Betmenčić je, prvo i prvo, na krivom natječaju. Jest da natječaja za dječje priče nema, ali među pričama kakve nama stižu strši posve pogrešno. Uz to me gnjavi i kad je čitam kao priču za djecu - deminutivi su uvijek jasan simptom loše proze za podmladak. Kad se čita ovako puno priča, pada tolerancija i traži se svaka izlika da se neku odstrijeli. Kad je već u prvom odlomku Studentskog omnibusa autor napisao "tulim" umjesto "tulum" došlo mi je da ispalim taj metak i odem dalje, ali sam si rekao kako moram biti fer i dočitati ... I? I niš'. Priča ima zanimljive momente, ali i viškove (Damira, kao najočitijeg), te je nedorečena. Možda bih ipak trebao vjerovati instinktima? Prvi tipfeler i van? Bio bih s tristo priča gotov do sutra.  O, patetike li, oracija i nadmoćnosti tinejdžerske! O, sedam kartica toga, nesmiljenih! O, ne mogu to čitati iako je pismeno! Puno sreće autorici Beskonačnosti tuđeg sna negdje drugdje, jednom kasnije. Ako se žena nagne nad kupusom, koliko bi nisko trebale letjeti ptice da bi joj se zagledale u dekolte? Možda uopće nema glavu? Ali tada se ne bi trebala ni saginjati da bi joj se iz ptičje perspektive vidio dekolte! Možda glavu nema autorica? Enivej, priča se zove Samo je gledala oblake te to preporučujem i spisateljici. Što više gledati oblake, što manje pisati. Dekolte i ptice po želji. Opa! Sejdap je najbolja danas. Taman kad sam mislio da se autorica zajebala i pokvarila priču, ona zajebe mene i prevrne je još jednom. Vrlo dobro, zeru palpično, čak odlično. Al' je zato H83 duplo nagrajsala: 'em me sama po sebi iritirala, 'em je došla nakon "Sejdapa" koji me podsjetio kako priče mogu biti dobre. Zato ovu farbam u crveno, onoliko neupitno koliko sam "Sejdap" u tirkizno. Brak je bio na momente zanimljiv, razmišljanjem i rečenicom, a na momente ne. Kad sam ih odvagnuo, ovi su drugi momenti prevagnuli u žuto. Imao sam užasan déjŕ vu dok sam čitao Ne zovite me Selma: jesam li je već negdje čitao ili je samo priča o nesretnim ljubavima na ovom natječaju bilo toliko i uz to toliko sličnih? U svakom slučaju, najbolji su mi bili kurzivirani dijelovi, kad bi ih autorica izrezala i nadopunila svršetkom imala bi dobru pjesmu u prozi. Zašto Hollywood funkcionira? Jer znaju koliko drame možemo podnijeti i kako nam je na kraju mogu zasladiti. Isto zna i autorica Dijagnoze pa je i njezina dijagnoza zelena, manje zbog ironičnog obrata, više zbog uvjerljivosti tuge tijekom prvog dijela priče. U Međugorju je, na moje zaprepaštenje, isto odlična: smiješna bez napora, pametna bez preseravanja. Mislim da ću je potirkiziti. Ljubav prema istom je u redu, ali ništa više. Teži mitu ili makar bajci, ali nema potrebnu snagu. Regal vepar je više sinopsis za neki B-film (ima ševe i šore, nešto manje šege) nego što je dobra priča. Čak ima i nerealne filmske efekte (kad metci rešetaju čovjeka pa on pleše), suvišan i neuvjerljiv podzaplet s mafijom i novcem, i te stvari. Globalno pregrijavanje ima neke dobre zamisli i srce na pravom mjestu, ali pisano je prilično šundasto, dijalozi su na niskoj razini jednog, recimo, "Nathana Nevera". I jedna zelena za kraj: Čip u zubi ili Priča o Anti je solidno pisana, zanimljiva i umjereno neočekivanog kraja. Fino. I, koji je bio zajednički nazivnik današnjih priča? To da sam ocjenjivao samo jednopričaše. Kako su se ponijeli? Kako i svi, bilo je dobrih, odličnih i izrazito slabih, ali meni je bilo malo lakše, jer se glas mijenjao nakon svake priče, u svakom novom paketiću bila je mogućnost za ugodno iznenađenje. Jedna priča po čovjeku, ponavljao sam uzalud, svima bolje. Iako, vremenski izađe na isto: dvajstri komada u dva i pol sata. Tja. Matična stranica ovog natječaja vam je ovdje, vidimo se sutra-prekosutra, sad ću morati malo raditi. (mcn) |
- 10:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 07.03.2007.
Bestseler (22) - U glavu!
Zbog razloga koje je teško definirati (a ti su mi najdraži) zbilja mi se svidio Čovjek koji je mrzio novinare (možda je do naslova)? Autor ima žicu za ljudskost likova i situacije te detalj, iako nije skroz pismen ("djetla" gdje je trebalo "dlijeta", "potajce") i volio bih vidjeti i neku njegovu priču koja bi ostala na fabuli bez skoka u eksperiment, koliko da provjerim je li kvaliteta ove priče iznimka ili pravilo. Prolaz, ako se nije shvatilo.Utopljenik mi se, pak, nije svidio iz vrlo konkretnog razloga: jer je oduga priča koja ne počne do svoje polovice, neko nas vrijeme zavarava da je priča, a onda se ničim izazvana premetne u propovijed protiv droge. Slabo ... Pašta-fažol je nevjerojatno dosadan proljev riječi, ogledan primjer kako priče ne treba pisati, pogotovo dugačke priče ni o čemu, dok je Dar po mjeri srca najbolja od sve tri, iako opet pamflet i to neizbježno ugušen s previše riječi - autorica ima tendenciju sve objašnjavti tri puta, pa i ono što nije potrebno. U nije, kao što ste možda pomislili, politička priča, već priča o odnosu o spolovima. Napisao ju je autor koga znam i prilično dobro, u zadnje mu se vrijeme dogodio kvalitativan skok. Zadnji obrat je upitno uvjerljiv, a zadnja rečenica nije se uspjela oteti pamfletu, ali mi se ovaj rubni sajnsfikšn svidio. Što znači koliko znači, a ne znači puno. Wendy uči letjeti bih možda mogao progutati da sam pospano dijete kojemu se ta priča priča za laku noć ... Ne, ne bih ni tada. Mislim da sam oduvijek volio da priče imaju smisla, dok ova ima samo potrebu da bude lepršava i umiljata. Pinki je video Afriku ima šarm slenga, ali i dojam kako sam se takvih stvari već načitao tijekom ovog natječaja. Nije loše, ali nije ni sjajno. Nije li bilo "Warriors, come OUT to play"? Nema veze, dobra priča ta Suša, jedino što nervira kad svaka rečenica hoće baš svoj red sama za sebe. Ima i nepismenoća, nenamjernih pored onih namjernih. More je samo na pola puta da bude ono što je htjelo, jer neki dijelovi (gospođa Marija, primjerice) nemaju nikakve veze s lajtmotivom ... Mrtvi mogu plesati nešto je kompaktnija, ali autorov spor stil na mene ima takav utjecaj da, usprkos neizbježnim kvalitetama teksta, želim raditi sve samo ne čitati dalje ... Slika bradatog Marksa dijeli sve vrline i mane prethodnih pripovjetki. Možda i zbog kontrasta prethodnim pričama, Horda mi se baš svidjela. A na svoj način, Karavana2 još i više, nešto kao napušeni Ray Bradbury. Suza je isto skroz okej. Šit, previše dobrih, previše dobrih, dajte mi sranja ... Slučaj nije sranje. To je solidna ravnoteža ideje i izvedbe, koja se lako čita i lako zaboravlja. Ne smrdi, ali ni ne miriše. Žalim slučaj. Još jedna ofanziva mi je zato simpa. Šit, šit, šit! Ako se nakon maloprijašnje "Ofenzive" i moglo pomisliti da mi pašu tripične priče, Intlektualni trip (tipfeler autorov) me uvjerio da mi pašu samo dobre nebuloze, što ova nije ... Profesorica Ivona, pak, nije trip nego trop, dok je Put u Tokio nešto bolji, ali ne onoliko koliko to autor vjerojatno smatra. Iduća autorica ne zna baš č i ć, pa su joj priće ćudne, ali i obečavajuče. Baš me zanima kako će se Anđeo, Čudesan podrum te Juraj i zmaj provesti u drugom krugu. I dosta za danas! O'te (vamo) vidjeti je li Jesus što napisao, vidimo se sutra-prekosutra, koliko se od posla stigne. Ili dođite večeras u Močvaru na SF večer. (mcn) |
- 10:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.03.2007.
Bestseler (21) - A-u!
Stiglo je što je imalo stići, obavijestio nas je Jesus. U prva dva mjeseca nešto preko dvjesto priča, a onda u zadnjih deset dana još preko tristo priča. Svi polirali do zadnjeg časa? Od sada pa nadalje sve dobre? Nekako sumnjam ...Ali sam zapravo htio nešto drugo reći. Ovo prolaz-ne prolaz što ja ponekad pišem ne znači zdravo-pravo ništa. Ovaj blog je ipak blog, znači dnevnik pa je to dojam trenutka: je li me se priča dojmila kao priča ili nije, hoću li za nju glasati ili ne. A hoće li doista ući u knjigu ... Pogledajmo statistiku po autorima: pročitao sam ih, do sada, 119 (od 294, koliko ih je poslalo), a zelenom i plavom bojom (bojama prolaza) sam u excell tablici, koju nam je tako lijepo priredio Jesus, označio njih četrdeset i pet. (Jeste li iznenađeni? Ja jesam. Kao što sam siguran kako je vaš dojam da samo dijelim kolce i druge redove te da se iživljavam, tako je i moj dojam bio da sam bio oštar, a kad tamo propustio sam ih četrdesetak posto. Sram me može biti.) Nu, vratimo se brojevima. Četrdeset i pet autora mi se svidjelo, do sada, što znači da će mi se do kraja svidjeti njih ... stotinjak? A u knjigu će ih ući, zbog broja stranica i stoga što ne valja pretjerivati, njih ... pedeset, možda šezdeset. Što znači, jednostavnom matematikom gledano, kako bih - čak i da zbirku sam uređujem - morao u drugom krugu otesati cijelih četrdeset autora koji su mi se svidjeli, ne računajući onih dvjesto koje sam odbacio u prvom krugu i za koje mi se fućka. A ne uređujem zbirku sam, što znači da će potencijalnih kandidata na zajedničkom popisu biti i više od sto, da će biti krvi do koljena dok se ne probere i da ću gledati kako neke meni drage priče možda i ostaju pokošene na krvavom sudačkom polju. Zato je to prolaz/ne prolaz samo moje mišljenje, samo orijentir. Kojeg pišem (osim kao korbač sebi) najviše zbog onih koji su dobri, ali neće to moći poslije svega dokazati knjigom. Da im ostane makar jedan redak komentara ovdje kao dokaz da je priča bila pročitana i na minutu cijenjena. Hvala na pažnji, idemo sad na priče, one cijenjene i one kojih bolje da nema. Statistička je vjerojatnost da je vaša u ovoj drugoj skupini! *** Najprije dvije zaostale priče, naknadno poslani radovi već ocijenjenih autora; jedne koja je dobro prošla i jednoga koji nije. Što je uzrok takvom ponašanju, koje samo brka Jesusove uredne lončiće? Pohlepa? Glupost? ... Kako bilo Proviđenje je priča koja se čita napola kao pismo sucima, a napola kao romansirana verzija autoričine biografije. Štoviše, djeluje kao sročena ispovijed mnogih ljudi koji su poslali priče na ovaj najtječaj i koji pišu jer su u nekoj sredovječnoj životnoj inventuri ustanovili kako im to fali. Ne znam je li za zbirku, iako je tekst dobar (možda predug), ali gotovo sam u iskušenju upotrijebiti ga (ili dio mu), kao uvod, lajtmotiv zbirke ... Druga naknadna priča je Sa druge strane sna, za koju imam reći samo kako bi onaj koji toliko brije na Tolkiena da njegovu viziju želi za vječni život ipak morao znati kako je profesoru bilo srednje ime, jerbo to nije "Redžinald". I tako to ... Uzmem ja sljedećeg autora u ruke, pročitam Dosadu i kažem "Ovaj nema više od dvadeset godina!" Te, doista: osamnaest. Dobar tekst za osamnaest, samo je problem što svi osamnaestogodišnjaci zvuče isto zbog čega malo osamnaestogodišnjaka bude objavljeno, bar dok ne prestanu biti osamnaestogodišnjaci. Osim, možda, u časopisima za četrnaestogodišnjake, kojima se osamnaestogodišnjačka (sviđa mi se tipkati ovu riječ, skužili ste?) nadrkanost valjda čini strašno kul. Ili kako se već "kul" danas kaže ... I onda pročitam i drugu od istog autora Malu Priču o Velikoj Odluci (i velikim slovima, jel'te) i kažem "Ma, dobro je ovo. Jest da je priča opet neka nadrkanost, ali je dobro napisano." Nije za zbirku, jer i tako ima previše onih koji mi se sviđaju, ali nek autor upotrijebi svoju energiju i očevidne kvalitete i zdrobi roman - to bi moglo biti tek dobro. U, koliko sam riječi potrošio na jednog čovjeka! Vidi se da sam se vratio s odmora, i to odmoran. Potrajat će, slutim, sve do večeras, a onda će me glupe priče ugušiti. Osim ako ne budu glupe, tad će mu ugušiti dobre priče ... Elem: zlostavljanja, modrice, prcanje u mozak i čupanje kose, sve u prvom odlomku. Osamnaestogodišnjakinja? Pogodili ste! Emocije u Pismu su snažne, pisanje solidno, ali ne više od toga. Sigurno će biti bolje, nastavi li autorica pisati. Ne nastavi li, vidjet ćemo je za dvadeset godina kad se pisanja ponovi prihvati, nakon životne inventure. Iduća se priča zove Kak su Hrvati napokon vušli vu EU i točno je onoliko strašna koliko ste pomislili kad ste pročitali njezin dnevnopolitički dijalektalni naslov. Nisam je mogao dočitati, kao ni Bila jednom jedna teorija zavjere koja, negdje među brojnim tipfelerima, postulira kako su pisci agenti CIA-e. Nadam se da je priča zapravo prikrivena molba za posao u spomenutoj organizaciji jer se autor od pisanja neće kruha najesti. (Između ostalog i zato jer ga se ne najedu ni oni koji znaju pisati, ali to je već petnaesta tema.) Al' zato vidi ovo: Mučenje je originalno i odlično, možda malo posrne pri svršetku ... Crveni krst, zato ima bolji kraj od početka koji se čita poput kombinacije Alana Pythona i Montya Forda ... Konačno, Bezgrešno začeće je dobro, ali je treća priča istog autora, sličnog stila, ritma i dužine, pa umara nasitno. Babina sahrana mi je bila zanimljiva, na momente čak i vrlo dobra. Zazelenio sam je u Excellu, da zapamtim kako mi se svidjela, ali uz ovoliki broj priča ne bih baš puno stavio da će na kraju i ući u knjigu. Neshvaćen je solidna priča, pomalo predvidljiva i ne pretjerano literarna. Autorici puno sreće, negdje drugdje, jer je za dobar zanat zaslužuje. I to je to za danas, jer mi se počinje spavati. Pravila natječaja vam više ne trebaju ( ovdje su), sutra ću pokušati ne trošiti vrijeme na uvod kako bih skresao koju priču više. U Maroku je, hvala na pitanju, bilo dobro. (mcn) |