Zbog razloga koje je teško definirati (a ti su mi najdraži) zbilja mi se svidio Čovjek koji je mrzio novinare (možda je do naslova)? Autor ima žicu za ljudskost likova i situacije te detalj, iako nije skroz pismen ("djetla" gdje je trebalo "dlijeta", "potajce") i volio bih vidjeti i neku njegovu priču koja bi ostala na fabuli bez skoka u eksperiment, koliko da provjerim je li kvaliteta ove priče iznimka ili pravilo. Prolaz, ako se nije shvatilo.
Utopljenik mi se, pak, nije svidio iz vrlo konkretnog razloga: jer je oduga priča koja ne počne do svoje polovice, neko nas vrijeme zavarava da je priča, a onda se ničim izazvana premetne u propovijed protiv droge. Slabo ... Pašta-fažol je nevjerojatno dosadan proljev riječi, ogledan primjer kako priče ne treba pisati, pogotovo dugačke priče ni o čemu, dok je Dar po mjeri srca najbolja od sve tri, iako opet pamflet i to neizbježno ugušen s previše riječi - autorica ima tendenciju sve objašnjavti tri puta, pa i ono što nije potrebno.
U nije, kao što ste možda pomislili, politička priča, već priča o odnosu o spolovima. Napisao ju je autor koga znam i prilično dobro, u zadnje mu se vrijeme dogodio kvalitativan skok. Zadnji obrat je upitno uvjerljiv, a zadnja rečenica nije se uspjela oteti pamfletu, ali mi se ovaj rubni sajnsfikšn svidio. Što znači koliko znači, a ne znači puno.
Wendy uči letjeti bih možda mogao progutati da sam pospano dijete kojemu se ta priča priča za laku noć ... Ne, ne bih ni tada. Mislim da sam oduvijek volio da priče imaju smisla, dok ova ima samo potrebu da bude lepršava i umiljata.
Pinki je video Afriku ima šarm slenga, ali i dojam kako sam se takvih stvari već načitao tijekom ovog natječaja. Nije loše, ali nije ni sjajno.
Nije li bilo "Warriors, come OUT to play"? Nema veze, dobra priča ta Suša, jedino što nervira kad svaka rečenica hoće baš svoj red sama za sebe. Ima i nepismenoća, nenamjernih pored onih namjernih.
More je samo na pola puta da bude ono što je htjelo, jer neki dijelovi (gospođa Marija, primjerice) nemaju nikakve veze s lajtmotivom ... Mrtvi mogu plesati nešto je kompaktnija, ali autorov spor stil na mene ima takav utjecaj da, usprkos neizbježnim kvalitetama teksta, želim raditi sve samo ne čitati dalje ... Slika bradatog Marksa dijeli sve vrline i mane prethodnih pripovjetki.
Možda i zbog kontrasta prethodnim pričama, Horda mi se baš svidjela. A na svoj način, Karavana2 još i više, nešto kao napušeni Ray Bradbury.
Suza je isto skroz okej. Šit, previše dobrih, previše dobrih, dajte mi sranja ...
Slučaj nije sranje. To je solidna ravnoteža ideje i izvedbe, koja se lako čita i lako zaboravlja. Ne smrdi, ali ni ne miriše. Žalim slučaj.
Još jedna ofanziva mi je zato simpa. Šit, šit, šit!
Ako se nakon maloprijašnje "Ofenzive" i moglo pomisliti da mi pašu tripične priče, Intlektualni trip (tipfeler autorov) me uvjerio da mi pašu samo dobre nebuloze, što ova nije ... Profesorica Ivona, pak, nije trip nego trop, dok je Put u Tokio nešto bolji, ali ne onoliko koliko to autor vjerojatno smatra.
Iduća autorica ne zna baš č i ć, pa su joj priće ćudne, ali i obečavajuče. Baš me zanima kako će se Anđeo, Čudesan podrum te Juraj i zmaj provesti u drugom krugu.
I dosta za danas! O'te (vamo) vidjeti je li Jesus što napisao, vidimo se sutra-prekosutra, koliko se od posla stigne. Ili dođite večeras u Močvaru na SF večer.
(mcn)
Post je objavljen 07.03.2007. u 10:59 sati.