Blogov kolac
ponedjeljak, 05.03.2007.
Bestseler (21) - A-u!
Stiglo je što je imalo stići, obavijestio nas je Jesus. U prva dva mjeseca nešto preko dvjesto priča, a onda u zadnjih deset dana još preko tristo priča. Svi polirali do zadnjeg časa? Od sada pa nadalje sve dobre? Nekako sumnjam ...Ali sam zapravo htio nešto drugo reći. Ovo prolaz-ne prolaz što ja ponekad pišem ne znači zdravo-pravo ništa. Ovaj blog je ipak blog, znači dnevnik pa je to dojam trenutka: je li me se priča dojmila kao priča ili nije, hoću li za nju glasati ili ne. A hoće li doista ući u knjigu ... Pogledajmo statistiku po autorima: pročitao sam ih, do sada, 119 (od 294, koliko ih je poslalo), a zelenom i plavom bojom (bojama prolaza) sam u excell tablici, koju nam je tako lijepo priredio Jesus, označio njih četrdeset i pet. (Jeste li iznenađeni? Ja jesam. Kao što sam siguran kako je vaš dojam da samo dijelim kolce i druge redove te da se iživljavam, tako je i moj dojam bio da sam bio oštar, a kad tamo propustio sam ih četrdesetak posto. Sram me može biti.) Nu, vratimo se brojevima. Četrdeset i pet autora mi se svidjelo, do sada, što znači da će mi se do kraja svidjeti njih ... stotinjak? A u knjigu će ih ući, zbog broja stranica i stoga što ne valja pretjerivati, njih ... pedeset, možda šezdeset. Što znači, jednostavnom matematikom gledano, kako bih - čak i da zbirku sam uređujem - morao u drugom krugu otesati cijelih četrdeset autora koji su mi se svidjeli, ne računajući onih dvjesto koje sam odbacio u prvom krugu i za koje mi se fućka. A ne uređujem zbirku sam, što znači da će potencijalnih kandidata na zajedničkom popisu biti i više od sto, da će biti krvi do koljena dok se ne probere i da ću gledati kako neke meni drage priče možda i ostaju pokošene na krvavom sudačkom polju. Zato je to prolaz/ne prolaz samo moje mišljenje, samo orijentir. Kojeg pišem (osim kao korbač sebi) najviše zbog onih koji su dobri, ali neće to moći poslije svega dokazati knjigom. Da im ostane makar jedan redak komentara ovdje kao dokaz da je priča bila pročitana i na minutu cijenjena. Hvala na pažnji, idemo sad na priče, one cijenjene i one kojih bolje da nema. Statistička je vjerojatnost da je vaša u ovoj drugoj skupini!  *** Najprije dvije zaostale priče, naknadno poslani radovi već ocijenjenih autora; jedne koja je dobro prošla i jednoga koji nije. Što je uzrok takvom ponašanju, koje samo brka Jesusove uredne lončiće? Pohlepa? Glupost? ... Kako bilo Proviđenje je priča koja se čita napola kao pismo sucima, a napola kao romansirana verzija autoričine biografije. Štoviše, djeluje kao sročena ispovijed mnogih ljudi koji su poslali priče na ovaj najtječaj i koji pišu jer su u nekoj sredovječnoj životnoj inventuri ustanovili kako im to fali. Ne znam je li za zbirku, iako je tekst dobar (možda predug), ali gotovo sam u iskušenju upotrijebiti ga (ili dio mu), kao uvod, lajtmotiv zbirke ... Druga naknadna priča je Sa druge strane sna, za koju imam reći samo kako bi onaj koji toliko brije na Tolkiena da njegovu viziju želi za vječni život ipak morao znati kako je profesoru bilo srednje ime, jerbo to nije "Redžinald". I tako to ... Uzmem ja sljedećeg autora u ruke, pročitam Dosadu i kažem "Ovaj nema više od dvadeset godina!" Te, doista: osamnaest. Dobar tekst za osamnaest, samo je problem što svi osamnaestogodišnjaci zvuče isto zbog čega malo osamnaestogodišnjaka bude objavljeno, bar dok ne prestanu biti osamnaestogodišnjaci. Osim, možda, u časopisima za četrnaestogodišnjake, kojima se osamnaestogodišnjačka (sviđa mi se tipkati ovu riječ, skužili ste?) nadrkanost valjda čini strašno kul. Ili kako se već "kul" danas kaže ... I onda pročitam i drugu od istog autora Malu Priču o Velikoj Odluci (i velikim slovima, jel'te) i kažem "Ma, dobro je ovo. Jest da je priča opet neka nadrkanost, ali je dobro napisano." Nije za zbirku, jer i tako ima previše onih koji mi se sviđaju, ali nek autor upotrijebi svoju energiju i očevidne kvalitete i zdrobi roman - to bi moglo biti tek dobro. U, koliko sam riječi potrošio na jednog čovjeka! Vidi se da sam se vratio s odmora, i to odmoran. Potrajat će, slutim, sve do večeras, a onda će me glupe priče ugušiti. Osim ako ne budu glupe, tad će mu ugušiti dobre priče ... Elem: zlostavljanja, modrice, prcanje u mozak i čupanje kose, sve u prvom odlomku. Osamnaestogodišnjakinja? Pogodili ste! Emocije u Pismu su snažne, pisanje solidno, ali ne više od toga. Sigurno će biti bolje, nastavi li autorica pisati. Ne nastavi li, vidjet ćemo je za dvadeset godina kad se pisanja ponovi prihvati, nakon životne inventure. Iduća se priča zove Kak su Hrvati napokon vušli vu EU i točno je onoliko strašna koliko ste pomislili kad ste pročitali njezin dnevnopolitički dijalektalni naslov. Nisam je mogao dočitati, kao ni Bila jednom jedna teorija zavjere koja, negdje među brojnim tipfelerima, postulira kako su pisci agenti CIA-e. Nadam se da je priča zapravo prikrivena molba za posao u spomenutoj organizaciji jer se autor od pisanja neće kruha najesti. (Između ostalog i zato jer ga se ne najedu ni oni koji znaju pisati, ali to je već petnaesta tema.) Al' zato vidi ovo: Mučenje je originalno i odlično, možda malo posrne pri svršetku ... Crveni krst, zato ima bolji kraj od početka koji se čita poput kombinacije Alana Pythona i Montya Forda ... Konačno, Bezgrešno začeće je dobro, ali je treća priča istog autora, sličnog stila, ritma i dužine, pa umara nasitno. Babina sahrana mi je bila zanimljiva, na momente čak i vrlo dobra. Zazelenio sam je u Excellu, da zapamtim kako mi se svidjela, ali uz ovoliki broj priča ne bih baš puno stavio da će na kraju i ući u knjigu. Neshvaćen je solidna priča, pomalo predvidljiva i ne pretjerano literarna. Autorici puno sreće, negdje drugdje, jer je za dobar zanat zaslužuje. I to je to za danas, jer mi se počinje spavati. Pravila natječaja vam više ne trebaju ( ovdje su), sutra ću pokušati ne trošiti vrijeme na uvod kako bih skresao koju priču više. U Maroku je, hvala na pitanju, bilo dobro. (mcn) |