Blogov kolac
ponedjeljak, 30.04.2007.
Riječ je Jesusova ...
|
... kako vam imamo na blogovima svojim obznaniti link na rezultate Bestselerova natječaja, te tako eto. Tko se nije našao među uvrštenima, neka zna da je ponudio malo i da iduće godine treba biti šire ruke. (mcn) |
- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 17.04.2007.
Jedanaesta teza
(Senko Karuza: VODIČ PO OTOKU; MD, 2005.)Nekoliko je načina na koji možemo pisati o ovoj knjizi. Nekoliko je načina na koji se o knjigama i inače piše. Možemo je, primjerice, nekritički nahvaliti: kaditi originalnosti pristupa i glasa, vještini i ekonomičnosti stila, izboru i egzekuciji forme. Možemo sve to napisati, kao što se ponekad i piše, pa da ne bude posve razvidno jesmo li doista pročitali knjigu ili smo je samo odlučili dići u nebesa pa koristimo oružje iz svog desnog arsenala (u lijevom je lopata za pokapanje). Knjigu možemo i prepričati. To je česta i popularna metoda pisanja prikaza, i makar je rubno korisna – autorstvo prikaza je doduše irelevantno, ali je čitatelju uštedjelo put do knjižare gdje bi pročitao što o knjizi piše na poleđini – ali kod Senka Karuze nailazimo na problem: nema se tu što prepričati. Nema radnje koja se može izložiti sažetije nego što je to u knjizi učinjeno. Zato nam ostaje treća metoda: pričati o očitome kao o toploj vodi. Iz bilješke o piscu prepisat ćemo kako su tekstovi sabrani u VODIČU PO OTOKU prethodno objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji pa kroz rečenicu-dvije razmotriti vezu i razlike žurnalizma i literature; vičući ćemo potom svrnuti pozornost na nimalo skriven (a efektan) trik pisanja u prvom licu množine, objasniti kako je u VODIČU PO OTOKU riječ o vodiču i to po otoku. Možemo, za dobru mjeru i blagonaklono, dodati kako je VODIČ, s ostatkom Karuzina opusa, pred koji dan sabran u knjižurinu kod Profila. Možemo malo citirati i malo filozofirati. A o VODIČU PO OTOKU ne treba se pisati ni na jedan od tih načina. Trebamo ga čitati. I trebamo ga osjetiti. Osjetiti neizbježnost zamisli i zavidjeti na savršenstvu izvedbe. Naći se na otoku dok čitamo, poželjeti da ga nikad ne napustimo kako bismo i mi, jednom, negdje i nečemu sudbinski pripadali; poželjeti u isti čas pobjeći daleko od kletve otočkog života i više mu se nikada ne vratiti. Poželjeti knjigu pročitati još jednom (u ovom izdanju: lijepom, tankom, džepnom), ali ne htjeti proći još jednom njezine stranice kao što ne bismo - ma što ponekad rastrojeno poželjeli – htjeli još jednom proživjeti ni vlastiti život. Odlična, živa knjiga, ako nisam bio dovoljno jasan. (mcn) |
- 10:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 11.04.2007.
Bestseler (33) - Oj, drugovi, je l' vam žao ...?
Sat mi je nekih i pol trebalo za rekonstruiranje izgubljene tablice. Nije puno. Ako sam neku ocjenu i krivo unio, sigurno nije bilo na više pa možete mirno spavati - svijet je danas isti kano jučer.  Ali, ajmo, zadnja desetorica pa preliminarne statistike i upute kako dalje. Je'n, dva, je'ndvatri! Sviđaju mi se rečenice autora koji je poslao priče Moj ugao, Marija Gostri i Telma i Luiz (šesti dio), ali mi se ne sviđaju priče u koje ih spaja. Što ne znači kako su loše, samo kako ne komuniciramo. Ostavit ću ga na pola puta, ali neću se buniti ako ga koji drugi sudac digne u knjigu. Ne bih volio živjeti u glavi autora priča Malo crveno pismo, Sudbina 13 indijanaca boje kikirikija i Brak stoleća. Ne bih tamo više volio ni navratiti u posjetu. Ludilo je, kako kaže autor, nesagledivo. I uglavnom nečitljivo. Hm, jesu li mi maloprijašnje tri priče reprogramirale um ili je i Predvorje nedokučivo bez mjesnog tumača? Nema veze ... Oprava pokazuje kako autorica piše priče kao da u praznoj sobi razgovara sa zidom: jezikom i slijedom kojega i ona i zid razumiju dok smo mi tu i tako zalutali ... Inverzna funkcija je nešto razumljivija (reprogramiranje radi?) i rečenica se uvijek nađe zanimljivih (neka se radije bavi poezijom?), ali nije to za mene, nije to za prolaz. Sami su mi se prilično svidjeli svojom zamisli, ali nisu baš perfektno napisani - pred kraj se priča otme u propovijed i self-help book, u "kaži", umjesto "pokaži". Šteta, autor ima pripovjednog dara. Jebome ako razumijem poantu priče Ptičje mlijeko ... Ormar je bolji: kao i u prošloj priči naglasak je na dijalogu, ali taj bar vodi nekom kraju ... Omnibus je, konačno, stilska vježba i to slaba. Autor načelno voli zapažati i pisati o onome što je pritom pomislio, ali opaženo rijetko uklapa u tekst s glavom i repom pa se sve čita tek kako skica za nešto što je moglo biti, ali eto, nije. Čuvari potkrovlja i voda u mikrofonu, autorice koju znam, je još jedna od onih priča koje uopće ne razumijem jer mislim kako bi na razumijevanju teksta prvenstveno trebao raditi autor, a tek potom čitatelj. Samo iskustvo nije bilo loše od trenutka kad sam zamislio da sam na nekom javnom čitanju i da autorica izvikuje jake riječi, a da smisao i nije bitan ... Zimzeleni su nešto jasniji, iako autorica i dalje insistira na povremenom uzvikivanju zbunjujućih rečenica ... Konačno, Mala žuta i njeno crveno oko je bila najjasnija, jednom kad sam preživio dug, dijaloški početak. Nije loše, ali ne mogu je pustiti pa da ljudi kažu da je zato što je znam ... Jedan čovjek jednom mi se svidio. Nema iznenađenja, ali ni ne gnjavi; možda je jedino zadnja rečenica (ili dvije) višak, jer nije da nam treba tumačiti o čemu je riječ ... Nesanica mi je bila manje draga, jer se, između ostaloga, morala natjecati s onom prije ... Možda sam umoran, ali tajnu vezu u Tajnoj vezi nisam baš shvatio. Šteta, svidio mi se početak ... Prolaz za prvu. Da kažem po istini, nešto mi je nedostajalo dok sam čitao Laž ... Kao, sve je tu, a opet pod sigurno znam samo ono što je autorica izrijekom rekla dok me ostatak buni. Nije prolaz, žao mi je. Soba s posvetom je još jedna od onih priča koje bi zvučale bolje da su sugestivno na glas čitane. Ostavljena sama sebi, na ekranu ili papiru, jednostavno ne zvuči tako dobro. Za kraj, Zabranjeni snovi su propovijed više nego što su priča ... Ali "za kraj" nije kraj jer još moram pogledati par priča od onih autora koji su slali naknadno pa ih je Jesus strpao u neke posebne foldere da meni zagorča život. Da vidimo ... Jednu ljubavnu poslao je autor kojemu sam i prošlu priču pohvalio. I ova je skoro pa odlična (nešto nepismenoća) ... Zmaj od Bosne je, pak, bio smiješan te time podigao ocjenu svom autoru u prolaz, bar u drugi krug. Nije se zaludu trudio! ... Moja priča/uvojak je jedan od onih slučajeva kad se osjećam kao govno. Postoji, naime, mogućnost da je priča - u suštini ljudska i tragična - istinita, ali je ja moram otkantati jer je osrednje napisana. A dobro, netko mora i govno biti ... Nevolje plamteće skvo su čitljive, ali ne i naročito zanimljive ... Pasji život solidna je, iako ne iznimna, priča autora koji je svoj prolaz već prije kod mene dobio ... Mona ima bolje i slabije (ljubić) napisane dijelove, ali i staru ideju i, za kratku priču, višak junakove pretpovijesti ... Koliko je bio važan? je jednostavno slabo napisana propovijed ... A, najnajnajposlije, stiže priča Crvenkapica i vuk Lao Tzu koja ima dobru foru u naslovu, ali je priča ne opravdava jer u njoj ništa nema veze s Lao Tzuom. I uf! I to je to! I da vidimo što sad! 294 autora poslalo je priče (petsto i nešto komada). Od toga je jedna autorica poslala priče na makedonskom koje se ne osjećam kompetentan ocjenjivati. Ostaje 293. Totalno lošim ocijenio sam radove 51 autora (17/4%), pismenim ali nezanimljivim njih 65 (22,18%), soldinim ali neiznimnim njih 79 (27%), vrlo dobrim i objavljivim njih čak 66 (22,5%), a izvrsnim i svakako vrijednim čitanja njih 32 (10,9%) ... I to su zapravo sjajni rezultati: ne samo da su pošteno pošlihtali po nahero gausovoj krivulji, već je više od jedne desetine poslanih izvrsno, a preko trećine zaslužuje, ako se mene pita, objavljivanje! Neće ih toliko biti objavljeno, naravno: uvrh glave dvadesetak posto. A o tome tko i kako, odlučivat će sudački žiri Porta, Gawruna i mene kroz nekoliko krugova. Izvješća o tome potražite kroz koji dan na matičnoj stranici ovog natječaja - bestseler.netu - a ovamo navratite, ako želite, čitati recenzije knjiga i moje druge tripove, koji se vraćaju na program. Hvala što ste pratili ovu literarnu klaonicu. Ako vam se svidjelo, ubacite mi koju kunu u šešir kad me vidite na ulici. Laka vam noć. (mcn) |
- 00:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.04.2007.
(Obavijest): Havarija
|
S obzirom da je bio ostao još samo paketić od deset autora, naravno da se morala dogoditi havarija. Jedina apdejtana verzija databaze presnimljenja je starijom pa sad moram, čitajući blogove, rekonstruirati zadnjih nekoliko tjedana ocjena. Ili srušiti sve. U svakom slučaju, kako nisam išao redom, dok to ne napravim neću znati ni kojih mi je deset autora ostalo. Hahaha, juhuhu, sretan Uskrs i vama! (mcn) |
- 20:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 06.04.2007.
Bestseler (32) - Dan muke Gospodnje
Predzadnja tura priča pristiglih na Bestselerov natječaj je pred nama. Ne mogu vjerovati! kako ću, jadan, bez njih? Navukao sam se k'o na loš kokain! Hoću još petsto priča ili moj život neće imati smisla!Enivej: Ima nešto u priči Bolekovo Privatno Carstvo Boli, u ideji pripovijedanja o tranziciji kroz ikonu crtića iz djetinjstva. No, dok dođe do te ideje, priči prođe polovica u uobičajenim opisima degradacije s pomoću eufemizama i viška pridjeva. Također, odsutnost dijakritika je problematična odluka, što se, primjerice, vidi u rečenici "sunce je prije razvaljivalo ionako poprlicno (sic!) ispecenu kozu", gdje samo nagađamo kako je riječ o koži, a ne kozi ... Usprkos (ili: u prkos?) poštenom upozorenju na početku priče, Portret rebela u juznih slavena, s pivom u ruci i uzdignute pesnice! ipak sam pročitao do kraja i nebriga prema pravopisu mi se učinila manjim problemom od korištenja priče za pripovjedanje o bilo čemu iste sekunde kad to autoru padne na pamet. Metoda može biti simpatična, kao što simpatičan može biti i pijanac: jednom u milijun slučajeva i samo na kratko. Čitana odmah iza maločas spomenutog "Portreta", priča Šouwouwuou dr.Uspa autora kojeg znam, činila se kao nastavak, što joj nije pomoglo ... Te je tako Dnevni ljudi, noćni ljudi prva suvisla priča danas, iako možda preduga u svakom svom segmentu ... Gongge je također u redu zamišljena priča, ali problem je kad se radi ovakav kvazi-mit postanka u tomu što on jednostavno ne smije biti predugačak. Narodne priče su suština efikasnosti. Ju, što bih volio da je više današnjih pisaca u mladosti čitalo narodne priče, a ne koga god pretencioznog da jesu...>:) Autor kojeg možda znam poslao je dvije slične priče - Zimski krijesovi i Kuća lutaka - od kojih mi je prva bolja, ali objema malo škodi kićenost na uštrb čitljivosti ... Zato mi je Tražeči Anju (č namjerno) ful dobra. Prolaz. Pisac kojeg ne znam, ali za kojega znam, ne piše elegantno već dosta sirovo. Ali bar piše priče. Goodnight, dear! je inačica poznatog krimić-obrata (iako je dobro ocrtan odnos njega-pisca prema njoj koja bi to htjela biti) ... Plivač je puno bolja, možda malo mrvicu predugog početka (razlog zašto je počeo plivati bio bi potreban u realističnoj priči, ne u metafori života kad početak nije pitanje uzroka ni izbora), a najdraža mi je Palagruža. Prolaz. Plava koverta je stilska vježba koja bi bila malo bolja da je - ni sam ne vjerujem kako ovo govorim - malo duža. Malo složenija. Onako, da baš ne očekujemo sve i da svi likovi malo jače dođu do izražaja ... Konobar se nije pojavio je bila bolja, iako mi se na kraju malo ispuhala, a početak Mog susjeda Džeka Trbosjeka mi je bio mnogo zanimljiviji od onoga što je uslijedilo potom. Autor ima potencijala, ali za sada mi sjedi na gredi i ne znam na koju će stranu pasti. Vesti sa radija je još jedna siva priča, okej napisana, ali neiznimna ... Priča o Dulu Dupencetu je još jedna siva priča, okej napisana, ali neiznimna ... Crvena fotelja - crnobeli fil je još jedna siva priča, okej napisana, ali neiznimna. Bajka o međunožju je kao simpatična, ali preduga, pa na kraju više ni simpatična nije bila ... Me mudruj! je, pak, uspjela biti simpatična do kraja, valjda zato što nije bila preduga ... U Priči iz rata pojavljuju se, zato, Lolek i Bolek u privatizaciji (vidi prvog današnjeg autora) pa sam imao déjŕ vu zbog kojeg me oblio hladan znoj da ću sve ovo što sam danas čitao morati čitati još jednom. Prolaz za "Me mudruj!" (ne kužim naslov). Čak i da su mu radovi valjali (a nisu), autor priča Ništavilo, Tango ili nešto slično i Vladar Septimusa bi trebao znati kako postoji razlog što se tekstovi koji nisu kratke pjesme ne formatiraju centralno. To je jednostavno nečitljivo. A nije posao sudca, ma što tko mislio, da reformatira priče za koje je autor htio da budu nečitljive ... "Vladar Septimusa" je, uz to, posebno kilava jer autor nije u osnovnjaku svladao lekciju koja kaže da samo najveći jadovi razrješavaju priču buđenjem. Zasjeda i Sudar su stilske vježbe, ali stil koji se njima vježba je grozan: kratke subjekt-predikat rečenice sabijene u jednu jedinu ciglu teksta, bez proreda od početka do kraja ... Šuma se od prethodnih razlikuje po tome što je sabijena u tri cigle. Možda bi autor trebao razmisliti o karijeri u zidarstvu? "Opet si pijan", pita Nina u priči Moj ugao, a kad autor odgovori "Malo", Nina će "E, pa vidiš, meni je toga dosta!" I tu se ja od sveg srca složim s Ninom jerbo su tri priče (druge dvije su Kobila u Parizu i Samo su semafori bojili dan) o piscu koji malo piše jer puno pije - stvarno dosta! Autoru, inače, od ruke bolje idu dijalozi nego pripovjedni pasusi koji me uspavaju svaki put. (mcn) |
- 13:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 04.04.2007.
Bestseler (31) - Praktično svatko poznaje korake
U knjizi "Genij Afrike" Basil Davidson piše na str. 149.: "To je bila umjetnost radi života, ali i umjetnost radi užitka. Podlijegala je kritičkom ukusu. Rezbari su bili glasoviti jer su bili odlični. Plesače se slavilo ne stoga što su poznavali korake - praktično je svatko dobro poznavao korake - već stoga što su plesali izvanredno dobro. Bubnjarima su se divili zbog ritmova koje su izvodili, ritmova tako složenih da ih nevješt slušalac kakav sam ja čak ne može ni razlučivati. Velike skulptorske škole sačinjavali su umjetnici koji su, iz pokoljenja u pokoljenje, uljepšavali svakodnevicu. Postojala je precizna ljestvica vještine; a kriteriji su bili estetski."Pa da vidimo hoće li mi danas netko od sudionika Bestselerova natječaja uljepšati svakodnevicu: Studentarije su me podsjetile kako ne bih više, hvala, htio biti student. Jer je unutra maleni događaj, bez ikakve važnosti po svijet i čitateljstvo, opisan s takvom minucioznošću da ga stvarno samo neki drugi student na kavi dok se eskivira predavanje ima vremena slušati. Pad, kolega ... A neke priče nas pozivaju na čitanje već svojim naslovom: Ispraznost, ne? Pa, ne. Ta meditacija o samoubojstvu ima istinitu predzadnju rečenicu, ali kao ni prošla priča ovog autora nema obrat, nema iznenađenje, ali zato ima punu pozornost posvećenu posve neoriginalnim mislima ... A na trećoj priči istog autora, Strebrnoj strijeli (gle, u sva tri naslova nalazi se ST!), detektiramo spisateljsku boljku: proza mu je dosadna! Ovaj SF o klanju (solidno osrednje ideje) ispričan je tako monotono da sam na pola prve kartice molio da mi netko prepriča ostatak. Bah. San je vrlo dobro uspio otjelotvoriti atmosferu sna, bezvučnu usporenost događanja. Još uvijek nisam siguran čini li ga to dobrom pričom ili samo dobrom stilskom vježbom, ali loše nije ... Radiću ili neću je isto okej napisana, ali djeluje kao prepričan ulomak iz nekog filma, bez glave i repa pa dakle i bez srca ... i u priči Put, zatim, prođe devedeset posto priče u postavljanju scene na kojoj se zatim dogodi nešto neobjašnjeno. To potvrđuje utisak kako autor zna što je scena, ali ne zna što je priča. Najveća vrlina idućeg autora jest što su mu priče kratke. Inače se ne čitaju loše, zna autor znanje, ali pomalo frustrira što je teško dokučiti bi li on da se smijemo ili zamislimo. (G)astronomski prilog je tako, mislim, filozofiranje i najslabija je od sve tri. Mediteranska moda je, mislim, humoreska i nije ni vrit ni mimo. Najbolja je Pijte što više jer je makar apsurd garantirano smiješan, a i priča je zabavna. Prolaz? Ajd' dobro, za tu zadnju. Priče Bezuvjetno (bolja) i Gospodar lutaka (zbrkanija) me jednostavno plaše. Ono, najradije tog autora ne bih nikada upoznao, jer nisam siguran što je spreman učiniti sebi ili, važnije, drugima. Nije valjda da ću priči "Bezuvjetno" privremeni prolaz dati iz straha? Smrdljivi grad i Blue Orchid su čudne priče: počnu kao da će biti najgora dosada na svijetu, ali onda nekako ubrzaju i ispadnu posve dobre. Prolaz. Posljednja vožnja u luna parku je proživljena dobro, ali napisana dosta slabo i nepažljivo (zarezi na početku reda se ipak ne bi smjeli događati) ... Na jednoj ću već sići, pak, jednostavno ljuti količinom nebrige prema čitatelju (kurzivi su formatirani za html), jer nije ni blizu toliko dobra da bi joj se to oprostilo. Pisac kojeg valjda znam ne piše spektakularno (stil mu teži kliznuti u stil loših stripova kad se prepusti lirskom zanosu), ali pripovijeda solidno. Junak dana mi je, iako umjereno predvidljiv, izmamio osmijeh na lice pa sljeduje prolaz, dok me Ifritovo srce pomalo gnjavilo pa ne sljeduje ništa. Autorica priče Galeb i ja piše "češ" i piše "noćaš" i piše "....." i piše "Tisuću riječi mogla bih napisati ali uzalud je svaka", a svejedno napiše priču od dvije tisuće uzaludnih, zbrda-zdola nabacanih riječi jedne ljubavne literarne katastrofe. Ne pisati više, molim. Biti javna ličnost, ako treba, davati izjave "Red Carpetu", za to vam je um idealno složen. "Lar pur lare"? Nema veze ... B 612 je uvredljivo nepažljivo (tipfeleri, krivo navođenje imena ...) napisana priča. Htio sam je voljeti, jer se temelji na fizici i tehničkim znanostima, ali nisam uspio pa vjerujte da je loša ... Poslije toga ni za Antenu nisam imao živaca. Granica, tajni rat i divlji snovi već na prvi pogled (djelovi teksta u raznim bojama) signaliziraju kako su djelo čovjeka koji ne dijeli pogled na svijet s ostatkom čovječanstva. Tekst je zatim, prema očekivanju, ulomak iz povijesti svijeta koju autor ne izmišlja već u nju vjeruje. Nadam se da je bezopasan po okolinu ... Ljubav je, pak, pjesma koja, dakle, ne ulazi u ovaj natječaj, ali iz koje moram citirati manji dio: "Tvoja osobnost duboko privlači moja razmišljanja djevojko! Da li se uistinu bojiš izreći svoje želje;nemoj da te ovlada uspaničeni gospodar jer ja i onda kada nemaš ništa reći stajat ću na stijeni i vikat: 'Da li smo iskoristili priliku da ljudima očitamo osobno uvod u suvremeni život.Pustimo sad mukotrpno mastilo neka spere bijeg pred pješćanim satom novog svitanja.Kada zatvorim oči vidim cijelu ljudsku povjest,mijesta na ljestvici... Dan i noć u lancu nizova ja ih prijesecam svojim pražnjenjem i punjenjem. Misao može biti otrovna,a izliječenje mora biti potpuno.Gledaš kako netopiri ulaze u rupice najveće spužve i izlaze samo zvukovi velike oceanske školjke,te ih zamolim da te poglade po tvojoj kosi.'" ... Biografija autora je, međutim, fenomenalno napisana i najvolio bih nju objaviti. (mcn) |