(Senko Karuza: VODIČ PO OTOKU; MD, 2005.)
Nekoliko je načina na koji možemo pisati o ovoj knjizi. Nekoliko je načina na koji se o knjigama i inače piše.
Možemo je, primjerice, nekritički nahvaliti: kaditi originalnosti pristupa i glasa, vještini i ekonomičnosti stila, izboru i egzekuciji forme. Možemo sve to napisati, kao što se ponekad i piše, pa da ne bude posve razvidno jesmo li doista pročitali knjigu ili smo je samo odlučili dići u nebesa pa koristimo oružje iz svog desnog arsenala (u lijevom je lopata za pokapanje).
Knjigu možemo i prepričati. To je česta i popularna metoda pisanja prikaza, i makar je rubno korisna – autorstvo prikaza je doduše irelevantno, ali je čitatelju uštedjelo put do knjižare gdje bi pročitao što o knjizi piše na poleđini – ali kod Senka Karuze nailazimo na problem: nema se tu što prepričati. Nema radnje koja se može izložiti sažetije nego što je to u knjizi učinjeno.
Zato nam ostaje treća metoda: pričati o očitome kao o toploj vodi. Iz bilješke o piscu prepisat ćemo kako su tekstovi sabrani u VODIČU PO OTOKU prethodno objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji pa kroz rečenicu-dvije razmotriti vezu i razlike žurnalizma i literature; vičući ćemo potom svrnuti pozornost na nimalo skriven (a efektan) trik pisanja u prvom licu množine, objasniti kako je u VODIČU PO OTOKU riječ o vodiču i to po otoku. Možemo, za dobru mjeru i blagonaklono, dodati kako je VODIČ, s ostatkom Karuzina opusa, pred koji dan sabran u knjižurinu kod Profila. Možemo malo citirati i malo filozofirati.
A o VODIČU PO OTOKU ne treba se pisati ni na jedan od tih načina. Trebamo ga čitati.
I trebamo ga osjetiti. Osjetiti neizbježnost zamisli i zavidjeti na savršenstvu izvedbe. Naći se na otoku dok čitamo, poželjeti da ga nikad ne napustimo kako bismo i mi, jednom, negdje i nečemu sudbinski pripadali; poželjeti u isti čas pobjeći daleko od kletve otočkog života i više mu se nikada ne vratiti. Poželjeti knjigu pročitati još jednom (u ovom izdanju: lijepom, tankom, džepnom), ali ne htjeti proći još jednom njezine stranice kao što ne bismo - ma što ponekad rastrojeno poželjeli – htjeli još jednom proživjeti ni vlastiti život.
Odlična, živa knjiga, ako nisam bio dovoljno jasan.
(mcn)
Post je objavljen 17.04.2007. u 10:33 sati.