Linkovi
Qolumbo - strip utorkom
tatjana.ws - 3D art
SFera - društvo za SF
SFeraKon - SF konvencija u ZG
NoSF - SF vijesti i forum
Studio grafičkih ideja - moji najdraži dizajneri

BLOGOVI
Tanja!
Bilja
Cyberfolk
Ire
Izitpajn
Nimrod
Pero K.
Sayock
Šišo
Tiffany


Amy
Beware the Blog
Birtije
Dečko koji obećava
Kinky
Knjiški moljac
Nacrtani
Republika Vinkovci
Slavitza
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!


Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)

Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

Dalibor Perković: Preko rijeke

Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

Zoran Vlahović: Frulaš

Milena Benini: Jednorog i djevica

Goran Konvični: Jeftine riječi

Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora

***

Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)

10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)

***

Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)

Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)

Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)

Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)

AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)

Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr

Blogov kolac

nedjelja, 18.02.2007.

Bestseler (20) - Tri meča s po tri protivnika u po tri runde

(Jesu li i nekada ljudi pisali ovoliko? Objavljivali sigurno nisu ovoliki, što im je dalo ideju da počnu? Dokolica, demokracija, drskost? Kada je poplava počela?)

Enivej ... Možda se netko čitajući ove prikaze zapitao zašto neke priče zovem pamfletima? Vrlo je jednostavno: imaju anglosasi jedno pravilo koje kaže, otprilike, "pokaži, a ne kaži". E, a kad priča izravno kaže ono što joj je na duši - to je onda pamflet, ispričan s više ili manje literarne vještine. Sve tri priče prve današnje autorice su pamfleti: u Etiketama ona želi reći kako ljude ne valja etiketirati, ali da to razumiju samo etiketirani; Neguljica je pamfletak protiv roditelja koji kroz djecu žele ostvariti svoje snove, a i Odlazak ima tezu koju jasno kaže na kraju. Sve ostalo su samo suvišne rečenice koje pokušavaju sakriti činjenice da je autorica htjela prikladno pokladno maskirati pamflet. Ali pamfleta se ne treba stidjeti: tko ih želi napisati, neka ih slobodno i neprikriveno piše - bit će samo bolji.

Idući autor piše palp. I to okej palp, s umjerenom količinom tipfelera i nepismenoća. No, problem je što čak ni najbolji palp nije ni blizu dobroj književnosti. Pa ovdje - priče Monopoly of Sorrow, Smiješak molim i Wicked Pussycat - imamo kao tri epizode iz života nekakve Elektre (one Millerove, ne one antičke): malo seksipila, malo ubojstva, mnogo mrakonazora i dosta predvidljivosti. Tri sinopsisa za videospotove praćene žestokom muzikom, a ne tri dobre priče. Uz to, ubojstvo direktora T-coma teško da bi uklonilo monopol; razvijeni kapitalizam kotrlja se bez obzira na guzice koji zauzimaju fotelje.

Problem idućeg autora jest da je antipatičan. Jebiga, i to je kriterij. Nije da nije načitan i nije da je nepismen, ali priče mu se sastoje od samih predugih, pretencioznih i ubibogadosadnih digresija od kojih ponekad i zaboravi ispričati priču (usput, novorođenčad ne seru jer nemaju što). A antipatija proizlazi od sveprisutog "ja jesam u kurcu, ali svisoka pišam na sve vas" stava. Svidio mi se zadnji odlomak Kockara, jer je priča, a Nakon jebanja nema kajanja i Na Izrael Nina, na Izrael su samo dosadni tekstovi s ukupno tri dobre rečenice koje bih izvadio iz mulja da mi se u njega da ponovo zaroniti.

(Prvi meč gotov i ne mogu ne dodati: sve troje poslalo je po tri priče gdje bi jedna bila bolja; slanjem triju samo su pokazali da nemaju raspon, samo opsesiju. Gdje je, da se nastavim na početak, krenula ta iluzija "pisca" kao zvanja, nekoga tko piše stalno i uvijek? Jer to rezultira, najčešće, time da se piše uvijek isto.)

E onda, idući autor je poprilično velikodušan s pravopisnim greškama, pušta ih neka se igraju gdje god požele. Kad se na to naviknemo, prve mu dvije priče zvuče i agresivno (kao da ste sjeli popiti kavu, a pored vas nezvano zasjeo znanac i melje vam o nečemu što vas ne zanima) i mrvicu simpatično (ipak je znanac), pune nekih životnih istinica, ali ispričanih napreskokce i odrezanih na kraju. Te prve dvije su Ovo je štorija o tome kako sam kao razbludnik i gola baraba postao žrtva platonske ljubavi i Šetnja Pulom. Treća je Ništa se ne može uraditi i pravo je iznenađenje jer je drukčija, dobra i prvi današnji prolaz.

Za idućeg autora sam na trenutak pomislio kako ga znam, ali je pogled na godinu rođenja i mjesto boravka pokazao kako ipak nije riječ o istom čovjeku ... Ovaj je bar dvadeset godina mlađi i, shodno tome, piše simpatične male stilske vježbe na temu fantazmagorije. Zovu se Promena, Telefon i Danas ovde, a dogodine u Jerušalajimu, sve su slične ritmom i igrom na prvu loptu, solidne, ali nedovoljno simpatične za moje, danas vrlo umorno oko.

Idući autor nastavlja današnji trend trpanja triju priča u jedan dokument, sve kako bih ja morao skrolati dolje-gore u potrazi za naslovima, a ne očitati ih s taskbara. Nikakve bonus poene neće dobiti na uljudnost ... A neće ni na svoje pisanje, sve se bojim. Bartol Kašić Miočić ogledna je priča hrvatskog humora: okej polazna ideja izgubljena u moru bespotrebnih riječi. Brk mi nije ni jednom zatitrao ... Pakao makar ima tu prednost da ne pokušava isto kao prethodna priča, ali zato potroši maksimalan broj kartica kako bi nas pučkoškolskim stilom podučio da je rat - jebote - pakao ... Konačno, Glad ima najbolji seting i odličnu završnu rečenicu, ali je beskonačno razvučena i obrat je jednostavno jadan. Mislim kako su ovo bile neke od pripovjedno najslabijih priča koje sam ovih tjedana čitao, pa je i to valjda nekakvo postignuće.

(Pauza prije trećega meča ... Jedan mi se, s uzdahom primjećujem, provukao. Morat ću bolje paziti u idućem krugu. A inače, neki od ovih ljudi imaju objavljenje knjige i knjige. Stvarno više nije neki kunst ni prestiž imati knjigu. Zašto joj ipak toliki streme kad je upitno hoće li je i njihovi bližnji pročitati?)

Pretpredzadnji autor (da ne pišem stalno idući, idući, idući ...) dobro piše. Ne zna o čemu bi, ali dobro piše. Priče (a radi se o Borejskoj trpezi, Jablanu i Šarenoj laži) idu, idu pa stanu. Ostave poneku sliku u glavi, ali ne i smisao. Možda bi se autor trebao zagrijati za jednu ideju, uhvatiti romana i ne trošiti se na fragmentima? Inače: Islanđani su itekako navikli na pijančevanje.

Predzadnji autor bar piše kratko i raznovrsno, što je u današnjoj dozi blagoslov. Sad, priče variraju: Ekstra ubrus je svojevrstan coitus interruptus: počne kako tako, zalaufa se, napali nas i onda odustane; Slavko je puno bolja, jest da je vic, ali je dobro (i kratko!) ispričan pa je čak i za prolaz; Vještica se, potom, opet čita kao fragment. Opći je dojam kako autor ne piše priče već samo zapisuje ideje ili scene kako bi ih jednog dana nadogradio. Bar se nadam kako ne misli da je dovoljno obećavati, a ne ispuniti?

I zadnji protivnik (za sada, sutra Jesus pakira sve one koji su priče poslali od prošle nedjelje naovamo), zadnje tri runde ... Ja umoran, a on svikao na brze udarce i kratke priče pa me prešao. Strogo kontrolirani tlakovi su mi bili odlični, da ne kažem smiješni. Nervoze - klasifikacija kolekcionara malo preduge, pogotovo nakon prethodne. Konačno, Imate li našu karticu? mi je bila sjajna, osim samog kraja, koji se s nadrealizma spustio na Kishona.

(I za kraj, rečenica koju sam negdje nekad pročitao i koja po meni sumira poziv pisca: "Nitko vas nije tjerao da pišete, nikoga nije briga što to činite i nitko neće proliti suzu ako prestanete." S tim na pameti, ocjenjivanje je puno lakše jer znam da ljudi nisu poslali priče da bi ih netko volio već zato što nisu mogli drukčije. Kao što drukčije ne mogu ni ja.)

Predamnom je divan dan, dan bez nepročitane priče (dobro ima jedna, naknadno poslana, ali se pravim da ne postoji). Pravila natječaja su i dalje ovdje, nebo je i dalje sivo, bijelo brašno i dalje deblja, Jesus još uvijek odgovara na upite koje su priče stigle, a koje ne. Laku noć.

(mcn)


- 01:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2007.

Bestseler (19) - prosječna dob američkog regruta u Vijetnamu

Ne preskačemo nikoga, kakve li su to insinuacije!? Osim tropričaša, ali i oni će doći na red, vjerojatno u idućoj dozi ili već krajem ove jerbo ne ostaje puno drugih ... Nu, kako bih izbjegao jedno jato od šest uzastupnih trilinga, danas ću početi od kraja tablice:

Sedam krava, vještica i Frankfurt ... svega, očito, ima u ovoj priči osim početka i svršetka koji bi je učinili pričom. Vješto baratanje tekstom, ali umoran sam od vješto napisanih odsječaka nezanimljivih života.

Crna vila je, bez iznenađenja, darkeraj i oda samoubojstvu. Autor ima devetnaest godina i smatra da će se s dvadeset i sedam (koliko daje junaku) još uvijek osjećati jednako beznadežno i zapišano. Solidno pisano, ali ne podržavam.

Od tri priče (gr!) iduće autorice, Crna mamba je najbolja, ali ne bez problema (je li Silva "djevojka s duplerice" ili "prevelika"?) ... Druge dvije su progresivno slabije: Kepec je struktura prilično nategnute uvjerljivosti, a Oklada (osim što zapravo nije o okladi), pripada u onu vrstu priča koje su zanimljive zapravo samo njihovim autorima. Hm, jesam li nešto mrzovoljniji i pospaniji večeras? Izgleda, izgleda, hohoho ...

Autor koga znam poslao je simpa pamflet-priču A Point of View. Prolaz.

Autorica koju ne znam poslala je simpa priču-pouku Čovek sa darom pa prolaz i njoj, kako ne bi ispalo da danas puštam samo po protekciji ... Minutu poslije, šit!, otkrivam kako je autorica poslala još jednu priču. Nije ni ta loša, ali zapažam da je sadržajno skroz ista kao prethodna (junak samotnjak razgovara s nekim koga nitko drugi ne može vidjeti/razumjeti te u tome nalazi utjehu) te vrlo slične dužine. Eto, to je razlog zašto mislim da bi ljudi trebali slati samo po priču: izgledali bi originalniji.

Idući si je autor naštetio istom metodom: nakon prvog "transkripta" iz serije blog-humoreski Mirko i Slavko, više mi se nije dalo čitati ostale, faktički iste. Priče/kolumne su funkcionirale jednako, ali doza od jedne je sasvim dovoljna. Da je, dakle, poslao jednu, možda bih je i pustio, ovako sam sve tri (iako su postavile presedan - prve su priče s uključenim linkovima koje sam čitao u ovom žiriranju) vratio neka sjede i sijede na ogradi, čekajući hoće li se baš jako svidjeti nekome drugom sudcu.

Što znači kad na vrhu priče stoji nadnevak iz srpnja prošle godine? Da ju je autor napisao tada, stukao u elektrone u taj jedan dan i poslije je nije ni pogledao? ... Nema veze, ingeniozno nazvana Priča jako je zaljubljena u sebe, pisanje te pričanje i baš me gnjavila. Da ju je autor pogledao još koji put, možda bacio u koš ... bila bi bolja.

I to je to, za večeras. Ostaje mi devet tropričaša koje namjeravam srediti sutra ili prekosutra, naoružan krajnjim predrasudama. Pravila natječaja su i dalje ovdje, šaljite po tri priče želite li baš izazivati sudbinu. Za one koje zanima sapunica: Rant se ipak udala, nije bilo obrata u zadnjem trenutku, obavila je to u srijedu jer si, rekao bi Edo Vujić, "nije štela zajebati vikenda". Čestitam.

(mcn)


- 23:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

(EPP): Blogoreja

Prilika za uzvratno pljuvanje Cigo i gazde, te ostale rime postavljene prošloga tjedna.

(mcn)

- 11:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

Bestseler (18) - Valentine's Day Massacre

Te tako, nove su se priče ipak pojavile. Dvadeset i dva nova autora i još jedna priča autorice koja je slala i prije. Hajd'mo na posao, bez puno uvoda.

Prst sudbine ima spor početak i nedorečen kraj, ali i jako dobru sredinu. Prolaz se klima na ogradi, vidjet ćemo za što će ostali sudci biti.

Dvadesetogodišnjak koji "već dugo" piše poslao je priču Krila koja je svojim naslovom kanda razotkrila "iznenađenje" zbog kojeg priču čitamo. Sama priča, pak, vješto je izvedena na nivou pripovjedanja, ali zapravo nema što za reći; ugrijavanje je to nekoga tko bi - možda čak i uskoro - mogao pisati dobre priče.

Ooo, fantasy ... recimo. Jerbo se, osim nekih dugovječnih, u priči Fantomi ne pojavljuju druge natruhe fantastike. A nije ni priča već se čita kao odsječak iz romana: počne s družinom nasukanom na otoku, nastavi se mjestimice zabavnim dijalozima i završi nadom u izbavljenje u sljedećem poglavlju. Kojeg nema. Možda je cijeli roman i čitljiv (autorica suvislo piše), ali ovako nema prolaz u nešto što je prvenstveno zbirka kratkih priča ... Hop-hop je nešto bolja, zaokruženija, iako joj je opet dodan nepotrebno otvoren svršetak koji vuče na roman. Uz to, autoričina težnja da uvijek priča o grupi junaka ni u jednom slučaju nije opravdana: grupne dinamike nema pa je sve što preživi skupina mogao isto tako lako, a po čitatelja milosrdnije, preživjeti i pojedinac.

"Kakav izafektirani klišej", kaže autorica na jednom mjestu priče Djevojčica sa crvenim čizmicama i to odlično opisuje dojam kojeg imam čitajući većinu priče. No onda, svako malo, uleti neka rečenica poput "smiješak sam namontirala negdje prije maskare i neposredno nakon frizure" koja pokaže kako autorica ipak zna što radi. Šit, prolaz.

Dajte mi da prdnem osvojila me već naslovom, a nije ni poslije razočarala. Možda zato što sam doručkovao rižu s curryem? Prolaz.

Što mi je? Što mi je?! Kako tri priče za redom mogu biti za prolaz?! Uf, ali kad jesu: Bog ne voli Sheraton jest teološki malo jednostrana, ali dobra priča ... Metamorfoza je isto okej, ali ne valja pretjerivati s prolazima.

Sudbina je vjerojatno poslana na natječaj za esej, ali je - nesretnom igrom sudbine - završila kod nas, gdje nema što tražiti.

Autor koga znam poslao je Hepi end, za svoj opus uobičajeno mračnu priču, u kojoj gorčina pokušava maskirati nedostatak poante. Najjača rečenica: "kratko je pomislio da cijela situacija nema smisla bez ženskog vriska".

Večer uz rijeku je u redu priča kojoj škodi samo andrićevski spor početak, neprikladan u kratkoj priči. Prema kraju ide bolje, možda i originalnije, ali ne znam hoću li je se sjećati na žiriranju, ne znam baš hoću li se boriti za nju.

I tako to. Rant se danas udaje (valjda, obećavala je to već par puta), mislim da nije poslala priču pa neka joj je sretno. Pravila natječaja su ovdje; ne šaljite ništa, bolje se udajte i vi.

(mcn)


- 08:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2007.

Bestseler (17) - godina tek

Jučer nije došao novi bunt priča? Je li nestao u spam filteru? Je li ga Jesus zaboravio poslati? Zar sam uspio u obeshrabrivanju i više ne šaljete priče? Hahahahahahaha!

A Ha, Ha, Said the Clown (pozor: priča čovjeka koga znam) mi je malo nedorečena. To jest: nisam skužio koja i kome osveta. Pa je malo prekratka, iako je u isto vrijeme i predugačka jer ima digresija koje su zanimljive, ali ne vode cilju. Ili vode, a ja nisam ništa skužio?

Age quod agis je tako-tako, ideja u redu, izvedba zbrzana i neulaštena. Ono što je ruši, pak, jest ispričavajući postskriptum. U redu je biti gadan; nije u redu biti gadan, a onda htjeti da te svi ipak vole. Kako bi to izgledalo da se ja, recimo, sad idem ispričavati autorima koje su kritike povrijedile? Tko nije htio batine, nije ni trebao u ring ... Druga priča iste autorice *ira* isto pati od nestrpljenja, usprkos dobrim polaznim elementima. Savjet: udahnuti triput, prepravljati barem istotoliko puta. Potencijal postoji.

Poznanstvo je pornić s pančlajnom. Svidjelo mi se, a čak sam se i nasmiješio na kraju ... A Umjetnik i njegov odraz je možda i bolja priča. Ima ovaj autor skretanja u mikroeseje, ali zainteresira te za likove te njihovu sudbinu i to mu je udarna vrlina.

Opijum za narod ima jaku središnju sliku i dobar pančlajn, ali je krasi i pomalo sirov stil i stilska nepažnja (u dvije uzastope rečenice pojavljuje se riječ "vila" u dva značenja). Također, početak je malo predug, a poanta mrvicu nategnuta. Možda prolaz, možda ne, vidjet ćemo kamo će drugi prevagnuti ... Inače, i ovog autora znam.

Tropričaša preskačemo ... Odlazim je možda mogla biti zgodna metafora s natprirodnim manifestacijama prekida veze, ali bojim se da me uglavnom gnjavila. Ne znam čak ni što savjetovati: možda test čitače? Neke poštene?

Što da kažem o Umoru? Kako me uspio uvući u priču iako sam i sam umoran još otkako sam se probudio? Nije ni to mala stvar. Ima nekih nepismenoća na početku, ali prolaz, recimo ...

Ćelave pjevačice su dobronamjerna, ali literarno osrednja priča. U njoj je riječ o bolesti i hrabrosti pa osuditi priču djeluje zazorno, kao da osuđuješ bolest ili hrabrost. Ali činjenica je kako mi je - iako kraj poleti malo iznad prosjeka - posve svejedno hoće li ova priča ući u zbirku ili neće.

Umor je stvarno na djelu, ali stigli smo, evo, i do zadnje pristigle priče (ne računajući ona tri kažnjena tropričaša koja ću sutra-prekosutra, ako ne stigne novi Jesusov paket). Magda se nagnula kroz prozor je jedna od onih skica života, prepričanih u brzim pokretima pera, kojih sam se (dobrih i loših) načitao ovih dana, načitao toliko da sam skoro zaključio da ova ne valja. A ipak je mrvicu bolja, malo već viđena, ali neka bude prolaz za kraj.

Hvala što niste ništa slali. Pravila su vam i dalje
ovdje, pronađite neko koje vas isključuje.

(mcn)


- 14:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

Bestseler (16) - žute ruže

Neka proceduralna pitanja: bilo kakva komunikacija da vam je došla od Bestselera, to nisam ja, to je Jesus osobno (kako mu volim tipkati nick! :)) ... Mene ne zanima ništa o vama. Što ne znači da ponekad ne gvirnem u biografije jer a) priča iste osrednjoće mladog autora od kojeg možda može nešto jednom i biti ima prednost pred pričom iste kvalitete starog autora od kojeg se napredak u principu i ne može očekivati i b) po pristupu biografiji vidi se i što čovjek misli o sebi, dakle kakav je. Onaj tko popiše sve što je ikad radio ili je mlad pa nije puno radio, ili je užasno nesiguran, ili je toliko pun sebe da su mu priče gotovo sigurno prazne. Pokušaji duhovitih biografija isto su klisko tlo, jer nije svatko duhovit koliko misli da je duhovit ... Elem helem, i biografija je lakmus, a čitanje priča test kojim se provjerava i koliko je lakmus bio u pravu. Pa, hajd'mo na čitanje:

Pa, moram priznati da nisam očekivao priče na makedonskom, iako ih propozicije, istina, nisu isključile. Je li to problem? Jest, jer se doslovno moram probijati i kroz pismo i kroz jezik i rezultat mi zvuči stilski obojen (starinski) i mimo autoričine namjere. Čini mi se da su obje priče - Amon Ra i Pismo do Ruždi monolozi, ali jednostavno ih ne mogu ocijeniti, jer ih ne mogu ni ravnopravno čitati. "Krik za pomoć", kako glasi podnaslov druge priče, možda bi ipak trebalo prilagoditi onome kome se za pomoć kriči.

Omoria je, s druge strane, lijepo na latinici pa se odmah vidi da ne valja. Odnosno, možda i valja, samo mene takva pseudopoevska fantazmagorija iritira koliko i glavnog junaka u četvrtom pasusu stijena ... A možda sam samo opet loše volje? Napokon! Napokon! Dajte iduću ...

Tropričaše preskačem, dakle ... Sunce zalazi na istoku solidno je napisano opće mjesto (on se napije i zaboravi godišnjicu, njoj to prelije čašu pa nakon rasprave odlazi) kojemu se nema što prigovoriti, ali koje nema ništa (osim zaista tečnog pisanja) što bi priču izdiglo u pamtljivu ... (I onda prođe minuta, a Macan još uvijek razmišlja o priči. Ponovo čita svršetak. Uzdahne.) ... Završna scena je jaka, jer je arhetipska, ali zaista nije posebna, viđena je u milijun filmova. Autorici preporučam dužu formu ili pisanje za televiziju. Zaista mi se sviđa kontrola stila i ne bih htio da prestane, ali materijal bi ipak morao, za ovakve natječaje, biti originalniji.

Majka je vrlo čudna, dašak magičnog realizma, i užasno je površno redigirana (s mnoštvom tipfelera i nedostajućih dijakritika) ... Ali sviđa mi se atmosfera.

Domaća Ane i Venera milonska zada si autogol već tim "n" u "milonska". Onda se trsi oporaviti i gotovo joj uspije kad li prenaglo završi i ostavi čitatelja na cjedilu. Tema je, avaj, obećavala ... Teta Mica i trnjanske vedute je, pak, bolja, možda i za prolaz.

O, veselja ... još jedna cigla teksta, bez proreda i stanke. Izgubila me na petom-šestom retku i jednostavno se nisam uvjerio da je vrijedno truda pokušati nastaviti čitati takav samodopadni, pretenciozno napisan tekst. Srećom pa se priča zove He, malo morgen pa je sama sebi odredila točan datum uvrštenja u zbirku.

Tropričaša hop, pa slijedi ... Ima, ima tih priča kojima je stil takav nekakav prazan da već na drugoj rečenici bacam oko na brojač da vidim koliko još, pobogu, toga ima, koliko još vremena moram gubiti na nešto što me ne uspijeva zainteresirati. Horor priča je točno to, puno više naporno lošeg stila no dobrog sadržaja, iako jest priča ispod svega, kakva-takva.

Iduća je autorica za svoje priče izabrala neki kurzivni kvazirukopisni font što je kod bilo kojeg normalnog izdavača automatska diskvalifikacija - kad autor nema milosti prema čitatelju, ni sam je ne zaslužuje. Kratak pogled na Igru svijetla (sic!) i tame te Miris mora pokazao je kako se sklonost autorice kiču ne proteže samo do slova kao na knjigama Barbare Cartland već i na priče smještene na one neke nestvarne plaže kakve djevojčice od dvanaest godina vole vidjeti na koricama svojih bilježnica. Bljak.

Zato je Zagledan u urnu dvostruko dobra. Dobra mala kriška života, zanimljiva za čitanje, i dobro mjesto da za danas, odobrovoljen stanem. Da mi ne klizne neki polutan kroz dobrohotne prste, ne?

Pravila, pravila, da bi me zadavila su tu, pazite kako pišete biografije, koji font koristite i sve to što vam se čini nebitnim.

(mcn)


- 15:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2007.

Bestseler (15) - tulum na lijesu

Molim vas, molim vas! Ne pripisujte moje zasluge drugima! Ako je itko ovdje idiot, onda sam to ja. Jasno? Okej, onda možemo dalje ...

Učenje Don Juana, na stranu poznati naslov, nema lošu poantu ... ali izvedba nije najblistavija. Početak je predug za kratku priču, djeluje kao da autor ne zna baš što mu svaka riječ znači ("inkognito ga zagledajući"), a ima i pravopisnih te grešaka u formatiranju teksta ... Sad, možda netko misli da je bitno srce priče, ali znajte da ama baš svaki urednik (osim nekog benevolentnog početnika) prvo opazi kad se autor nije potrudio oko urednosti ili prezentacije priče. I onda priča treba biti savršena da bi se iz toga dojma iskopala. Što ova, iako ima svojih plusova, nije.

Bliski susret gastronomske vrste jest SF, i to prilično staromodan, "siriusovski" SF, što znači da u okružju ovog natječaja strši kao Klingonac u tramvaju. Uz to, priča pati od predugog početka zbog kojeg skoro ne dočekamo posve solidan - ali samo unutar žanra - punchline. Savjet: skratiti na pola i svakako poraditi na pismenosti (čić, ijeje, te stvari).

Kad izadjes iz magle Sarajeva nije uopće loše. Jest, zvuči kao rad po zadatku za neku humanitarnu agenciju, ali ima dobar pristup i stil. I bilo bi dobro da se autor potrudio naći tipkovnicu s kvačicama, ali neka. Prolaz.

Oookej! Bloger me dobro zajebala. Počela je ko neka od onih bezbrojnih priča o nadrkanim ljudima u posranom svijetu, a onda je dodir SF-a na kraju sve preokrenuo. Možda malo sve u svemu predugo - što da sam odustao? - ali sviđa mi se.

Ah, dvopričaš. Ajde, bar su normalni neko vrijeme trajali ... Enivej, ovaj autor piše dobro, ali na rubu anegdote, oralne povijesti i priče. Crnac u Prugovu je puno jači od Bombardiranja Srbije i Čačka pa zaslužuje prolaz, ali jeb'o ga "peace of cake", da ge jeb'o.

Tropričašica, ali dobra. Autorica koja zna što želi reći svakom pričom i to i ostvari. Ne paše mi baš njezin ritam - to je stvar generacijskih navika - ali niti jednoj priči ne mogu naći prigovora. Koja će od tri ležerne crtice: Kesteni iz Sans Souccija, Kiks ekipe ili Kratko putovanje kroz svibanj od Siska do Garešnice (gle, sve na K?) ući u knjigu (hoće li?), odlučit će neki drugi sudac jer meni su sve jednako dobre i jednako daleke.

Pa onda još jedna tropričašica. Puno mlađa, tako da ne priča iz iskustva već iz ideja, s različitim uspjehom. Savremeni dendi je najslabija od tri jer bar dva ključna momenta (zašto je knjiga uspjela i zašto se odlučio na alkohol) nisu uvjerljivo opravdani ni motivirani; Fudbal je okej, osim što me nije uvjerila u potrebu da se događa u Indiji; dok je, međutim, Ljubav vrlo, vrlo dobra - pravi primjer što se može dobiti bezbrižnim igranjem jednom zanimljivom idejom. Prolaz za "Ljubav", ako se mene pita.

Te ondak, za dobru mjeru, i treća tropričašica. I ja se tako ponadao da će ova biti beze-veze, i još mi je početak prve priče to malo i opravdavao, ali - brus! Sve tri priče ove autorice su školski primjeri priča s poantom, općih mjesta nekako ispričanih na nov način. Mislim da mi je najdraža Sve je oprošteno (kratkoća pomaže kod umornih sudaca), ali dobra su i Luka (premda sam dobar dio početka u glavi slušao istoimenu pjesmu Suzanne Vega) i Krv, voda, alkohol (odlična usporedba: "Preskočili u sljedeći nivo"). Prolaz, jebiga. I ne bi mi bilo mrsko vidjeti kako autorica piše roman, čisto da vidim zna li dalje od jednog obrata. Iako, za ubuduće: u dijalozima nema crtica na kraju replike, kad iza nje ništa ne slijedi.

I to je to za noćas. Od sada tropričaše preskačem, previše mi ih prolazi! ... Pravila natječaja su znate gdje, a kad šaljete sjetite se da sam - idiot.

(mcn)


- 02:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2007.

Bestseler (14) - kita Ozirisova

Čovječe, nije da se broj 14 ne pojavljuje u simbolima kad ga jednom počneš tražiti, ali mi apsolutno ništa nije padalo na pamet onako, samom od sebe. Te zato par dana nije bilo apdejtova. Khm, recimo.rolleyes

Ali, ajmo! Najzanimljiviji dio priče Iz Marije Bistrice jest što je autor odabrao katoličko mjesto za pogansku priču o reinkarnaciji. Najbolje napisan dio priče je onaj s tri poljupca, ali sve skupa više zvuči kao nešto čime se izviđači plaše oko vatre nego kao uspjelo literarno ostvarenje. Nije strašno, ali nije ni strasno ... I da: pliz, isključite (svi koji još niste) "autocorrect" u Wordu da vam ne bi svako samostalno I bilo veliko. To smeta I smeta I smeta I ...

Pa onda tropričaš koji je shvatio da priče trebaja imati obrat, ali još nije shvatio kako obrat treba proizlaziti iz priče. Tako nam Distinkcija u načinu i jedna Mona Lisa, nakon što se oporavimo od naslova, nudi kombinaciju mikroeseja i tinejdžerskog stidljivog sna o pronalaženju smeđokose, nenašminkane srodne duše u knjižnici, da bi obrat poprilično tresnuo iz vedra neba ... Katarina je skoro pa varijacija na temu gubitka mogućnosti sreće zahvaljujući kombinaciji hira sudbine i protagonistove neaktivnosti, a završetak joj je jednako nagao i nezadovoljavajuć, dok je Plagijator još jedna neuspjela romansa, ovaj put ne s nekom ženom, već s karijerom pisca - pri čemu su razlozi svakome tko se izborio s ova tri rukopisa jasni ... E da, i mislim da pepeljara ne nastaje puhanjem stakla. Jer, kad bi nastajale, bile bi prekrhke za ubojstvo koje je autor njome izveo.

Nisam siguran koliko je Jedna ljubavna uvjerljivo opisala psihu sedmogodišnjaka (pa makar interpretiranu kroz odraslog naratora), ali mi se svidjela morbidnim motivom i jednostavno jasnoćom. Ja bi to u knjigu.

Čitajući idućeg autora, osjetio sam mučninu, premda je to ipak vjerojatno bila posljedica lošeg doručka ili nekog sedmog faktora, a ne samih priča ... Jer priče su dobre. Hladne, daleke, s ponekom nepotrebnom navikom (uvođenje imena glavnog lika u zagradi, na drugoj kartici teksta) i vječno istom čežnjom. Bara mi je bila najbolja, možda jer sam je čitao prvu, Oslobađanje je imalo jedan oneobičavajući, rubnofantastični element koji mi je bio zanimljiv, dok me Večernji flert već umarao ponavljanjem ritma, traganja i sivila pa ga nisam imao živaca dočitati. Dobre priče, nisu moj film. Prolaz.

Uh! Ne mogu reći da je Ptica Zi You Sheng loša, ali ne mogu reći ni da je čitljiva. Autor se tako trudi oneobičavati tekst nabacivanjem imenima, pojmovima, digresijama i riječima (u prosjeku dvaput po retku, barem na početku) da je dojam kao da koncentrat juhe jedete direktno iz vrećice, bez vode i kuhanja: sve hranjivo je kanda tu, a okus je odvratan.

Koji je to ritam: jedna priča, tri priče, jedna priča, tri priče ...? I koja je to fora slati priče u .htm obliku? Nema veze: Promatrač je banalna priča o voajerizmu, banalno ispričana i, ako je to moguće, s još banalnijem "obratom" ... Šišmiš je daleko najbolja od poslanih, možda čak i dobra, jedino što je zadnji odlomak posve suvišan i što autor ima potrebu telegrafirati unaprijed što će se dogoditi tako da u priči nikakvih iznenađenja nema ... Tihi krik je pulp-pornić, lišen suvisle motivacije ili psihologije te s predugim romantičnim uvodom, ali dobar inače žanr za mogućnosti i sklonosti ovoga autora. Preporuka: istražiti gdje bi se sklonost pornografiji mogla unovčiti, literarne natječaje izbjegavati.

I ajmo stat'. Prošlog tjedna je stiglo tridesetak novih priča, a jučer su mi barem dvojica najavila da će poslati priču. Ne znam zašto su se trudili, to ih spasiti neće ... Pravila natječaja su gdje i uvijek.

(mcn)


- 10:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2007.

Bestseler - svetak trinaesti

Bez uvodnog filozofiranja danas. Nemam što pametno ni glupo dodati suhoj jednoličnosti sudačkoga posla. Avaj.

Nu, zato počinjemo s jednim - tropričašem! Koji samo potvrđuje kako nadasve nema smisla slati tri priče, ako sve tri pate od istih boljetica. A ovdje, doista, sve pogiboše od amputiranih svršetaka ... Kriminal, kad počne, djeluje kao da će iz anegdote o ukradenim ključevima eskalirati u film katastrofe, ali se ipak smiri na crtici iz crne kronike; Pustolov također obećaje više od ponuđenog malograđanskog svršetka; a Zašto je došla policija također se boji odskočiti od svakodnevnoga. Autor ima potencijala kod konstruiranja zapleta (rečenice su mu pitke, činjenične, neambiciozne), ali ne umije zadovoljavajuće poentirati. Narajca te pa ode ... a to frustrira.

Iza tropričaša - dvopričaš! Anarchy in LO je odlična priča (iako autora malo muče velika i mala slova) - kontrolirana, proživljena, uvjerljiva, samosvojna i samostojna. Razbija, ali da je i slabija, prošla bi zbog rečenice "Posle osam, samo naša mjuza!" ... Klonja, čitana nakon prošle, djeluje kao ponavljanje riffa (al', jeb'ga, što očekivati od pankera), a i strukturalno je mrvičak slabija jer poentira zadnjom rečenicom, a ne veltšmercom kao prva. Ukratko, jedan od najboljih do sada.

Nakon dvopričaša - jednopričaš! Ju, kad bi se taj trend nastavio pa da mi slijedi bezpričaš, a nakon njega ljudi koji će s hrpe odnijeti jednu, dvije, tri priče da ih ne čitam! Smije se sanjati, ne ... Enivej, negdje u "drugoj knjizi" priče Život je muzika, Nirvana po mogućnosti, neka crnooka djevojka poviče "Šta?". "Ništa" odgovori autor pričajući u prvom licu, te tako opiše svoju priču. Koja priča nije jer je ili skup opažanja ili skica za roman. Za naše potrebe, dakle - apsolutno ništa.

Pa kad prošlog ni jednopričaštvo nije spasilo, red je da idući ima dvije. Tja ... barem su dobre. Jest, može se reći kako su i Sloboda nema cenu ... ili ima i Vozi Mr. Miško opća mjesta današnjeg gastarbajterskog života, ali napisani su tako da ne smeta ni što je tekst cigla, onako ispovjedno, u dahu, da lakne onome koji je ispričao, a da ni nama ne bude preteško. Jedna bi, mislim, trebala proći, a za drugu ima onaj neki natječaj baš za gastarbajterske jade pa bi autoru trebalo (pre)poručiti da i tamo pošalje nešto (al' ne isto, pravila su takva).

Idući je dvopričaš zanimljiv izuzetak. Nakon prve priče, melodramatično-patetične Kako nastaju legende, bio sam ga spreman torpedirati bez milosti. No, iduća priča, Zvala te Marija, bila je u posve drugom tonu i puno bolja. Ne savršena (zadnja dva odlomka su potpuno suvišna i razvodnjavaju posve dobar kraj), ali vrlo dobre premise relativno dobro i odrađene.

I dosta za danas. Pravila natječaja su vam tute. Pošaljite što ne napišete, ne šaljite što napišete, dajte, nemojte ...

(mcn)


- 12:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 03.02.2007.

Bestseler (12) - žigosani

Liječe li suđenjem suci ovakvih natječaja neke svoje frustracije? Ne smijem govoriti u ime kolega, ali ja da - nasitno. Naime, silno je zadovoljstvo vidjeti toliko slabih priča, odmah čovjek osjeti polet da napiše nešto bolje, odmah osjeti kako ono što je već napisao ipak vrijedi, kako nije baš posve profućkao život baveći se zaludnim poslom literature. Od tog zadovoljstva ima samo jedno veće - pronaći dobru priču! Jer tek tada, vjerovali vi meni ili ne, motiv pisanja postaje jak, utrka napeta. Ako je prije čovjek bio zadovoljan što trči na čelu, koliko će tek biti zadovoljniji uspije li mu se i s novim trkačima nositi! Bez izazova trunemo, zato me te rijetke dobre priče čine zaista, zaista sretnim, zato požalim što sudim i poželim pisati.

Ovo nije uvod u prikaze dobrih priča, doduše. Pišem ga prije no što sam pročitao današnji tucet pa ni ne znam što me čeka. To je tek onako, jedna potrošna, meni bitna istina.

Nego, ajmo mi na priče ... Duša čovječuljka je šuša od pričuljka. Kriška života, raspad romanse, stila ima, naizgled štima, ali se za dušu ne prima. Ono, nemam što objektivno prigovoriti, ali u pola priče sam otišao sređivati linkovlje na blogovima pa vidite kako mi je pažnju držala ...

Idući autor (tropričaš) ima u jednoj priči zanimljivo opažanje. Kaže: "Zlobna narav natopljena alkoholom često razmišlja gluplje nego bi inače." Što ga ne sprječava da sve tri priče napiše, jesenlivan Bukowskog, o pijancima ... I sad, moja predrasuda na djelu - ne volim čitati priče o pijancima kao što ne volim ni razgovarati s pijancima. Razlog je isti: i pijanci i priče o njima puno su manje zanimljivi nego što u svome istinozboračkom pijanstvu misle da jesu. Te je tako Put najbolja od tri priče jer ima trunku (predvidljivog) humora, dok su Bitne stvari i Dvije djevojke, četiri boce i ništa samo rantanja nekoga tko se treba napiti da bi govorio istinu pa, prema tome, u svakom pogledu nebitne.

Što Neplanirani bypass točno dobiva nelinearnošću, nije mi baš jasno. Što gubi tim pristupom je jasno - moju pozornost. Preporuka: proširiti, mogao bi biti suvisao TV-film.

O, cigla teksta veličine deset točaka i uz to nepismena ("osječaj", "plačenici") te s romantičnim rečenicama poput "Da bi mogli negdje u osami zajedno smežurati jednoga dana..."! I još je autor tropričaš! Enivej, Hvala na snu ... Predivnu snu djeluje kao krađa "Romea i Julije" obrađena u sinopsis za loš strip. Uz to što ima sve pobrojene vrline prethodne štorije, Otkrivenje je i pamflet na temu tužnih ljubavi i vjernih pataka, a Wind of change pamflet protiv rata. Savjet: pisati scenarije za video-spotove, ne priče. Nikako ne priče. Lijepo molim.

Tropričaš! Mislio sam, nadobudno, danaske recenzirati tucet autora, ali mislim da ću se zaustaviti na tucet priča ... Elem, mislim da je Kriza u zalivu trebala biti humoreska. Činjenica da nisam siguran dosta govori o tome je li uspjela ... Razvojni put Maksimilijana Umoriha ... je to isto samo s čudnom potrebom pogrešnog pisanja francuskih riječi ("papiga", recimo, nije "parogue") ... Zatočena lepota je opet isto, s tim da segment s Ratkom Mladićem pokazuje da satira ipak najbolje funkcionira kad je na domaće teme. Ukratko, s ovakvim smislom za humor, autoru je otvoren put na svaku našu (ako već ne njihovu) televiziju. No, ne i u zbirku.

Konačno, Jezero i stablo, nakon svega ostalog pročitanog, i nije bilo tako strašno. Autoru fali nešto vještine, ali bude li radio, može je steći ... Savjet: kad se miješaju surovi realizam i fantastika, potreban je malo bolji balans.

I tako, moje je veselje danas bilo isključivo niže vrste, ali nisam ja za to kriv. Pravila natječaja su vam ovdje. Razveselite me!

(mcn)


- 14:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2007.

Bestseler (11) - lijeva krila

Znači, žiri ne bi mogao biti bolji nego što jest? Mogao bi, zapravo. Fali mu minimum jedna sutkinja - i to zbog toga što postoje neke priče koje napišu žene i koje u potpunosti dopiru samo do žena, a tročlani ih muški žiri može srušiti u trenu, a da ni ne primijeti što je propustio - i to se nadam da će Jesus ispraviti idući put. A ja ću danas (kako bih bio siguran da ću i ovaj put mimoići Herostrata), recenzirati samo ženske priče. Iz muškog, neizbježno, kuta.

Prvo pa - žensko! Dva muškarca i grudi ima svu raspižđujuću skokovitost ženskog mozga koja mi ne da da čitam pravocrtno, već se stalno moram okretati i dešifrirati, ali spominje sise (više puta) i stripove (također ne jednom) što je u ovom času (i uz ipak solidno pisanje) dovoljno za prolaz.

Autorica idućih dviju priča, pak, pomalo je nedorečena. Kutije, primjerice imaju sjajnu ideju (ključni životni momenti obilježeni selidbama i pakiranjem u - kutije), ali je izvedba ili prekratka (još selidbi želim! još kutija! cijeli život kutija! može i sprovod u kutiji!) ili predugačka (cimerica je, recimo, predug i posve nepotreban detalj). Šteta. I druga priča, Razumna žena, ima posve dobru premisu (žene koja razumno troši, što autorica - ne ja! - ističe kao rijetkost), ali je ne odvodi ni u humoresku ni u gorku ironiju, već šalabajza po istim motivima kao u prvoj priči (hlađenje ljubavi, suprug koji odlazi), ostavljajući mi dojam (kojeg priložena biografija, doduše, ne podržava) kako je priča zapravo napisana zbog samozacijeljivanja, a ne zbog dijeljenja.

Tako sam se radovao što ću priču Vjenčanje torpedirati kao tipično žensku (vidi samo naslov!), ali me onda autorica prešla, izvukla je da ima smisla i provukla se (akosemenepita) u knjigu. Damn.

Priča koju je poslala V. E. nema naslov, ali ima suvišne detalje, nema svršetak, iako ima dobre momente, pa nema šanse, premda ima potencijala.

Autorica priče Međuprostor ima šesnaest godina i to se itekako vidi u kolebanju između želje da mrzi cijeli svijet (pogotovo sebe) i da voli taj isti svijet (pogotovo njega, plavokosog i plavookog). Sama po sebi, priča nije dovoljno izbrušena (tipfeleri, tipfeleri, suvišni pasusi uvodnog opravdavanja, tipfeleri ...) da bih se borio za njezin prolaz, ali ostavit ću je da sjedi na ogradi kako bih s ostatkom žirija vidio zaslužuje li uvrštenje za ohrabrenje.

Virkam malo na naslov priče (Noćni život u Zagrebu), pa malo na naslov fajla ("Molba2") pa se sve pitam nije li ju autorica, inače zaposlena pravnica, pisala na poslu, u neki stari dokument, skrivajući zaslonski prozor od znatiželje kolega ili šefa ... Ali nebitno. Priča obiluje dobrim detaljima i zapažanjima, ali ipak nije priča (u ovom našem literarnom smislu) već je priča za uz kavu ili, u najbolju ruku, dobar blog zapis. Fali malo jača poanta od "ja sam to doživjela, dakle bitno je", a bogme fale i razmaci iza interpunkcija, zar su vas tako na pravnom faksu učili?!

Smijeh, mržnja, Proust i pečene jabuke su okej. Meni tu štošta objašnjenja fali, ali ne mogu poreći kako je emocionalna slika kompletna, dakle priča radi. Prolaz.

Svako dijete ima pravo na imaginarnog prijatelja je, pak, odlična. Kontrola nad detaljima, rečenicom, strukturom, emocijom ... definitivan prolaz.

Dikino oko je, s druge strane, solidno, ali i predugo. Uz to je prvenstveno priča za djecu što je u ovom natječaju, htjeli-ne htjeli, hendikepira.

I te neka bude to. Ostale su još dvije autorice na dosadašnjem popisu, ali te su poslale po tri priče i to treba kazniti. Makar čekanjem.

Pravila natječaja su, inače, ovdje. Pišite, ne pišite ... koga briga!

(mcn)


- 12:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
Gdje me još na webu ima:
Posjetite i Q STRIP blog, gdje se piše i razgovara o stripu.

Blog sa skicama i sličnim vizualijama zove se mcn

Moji web stripovi su Martina Mjesec, Mister Mačak i Sergej, a moja stranica je još uvijek u izradi jerbo se zavitlavam s blogovima...:)

Konačno, na www.bestseler.net je objavljena (između ostalih) i serija mojih često čitanih članaka na prečesto postavljena pitanja. Ovdje su vam direktni linkovi:

Kako objaviti knjigu (1)
Kako objaviti knjigu (2)
Kako prodati knjigu

Kontakt: mcn (at) hi (.) htnet (.) hr

Na KOLCU su do sada gostovali:

Martin Amis
Neal Asher
Baigent/Leigh/Lincoln
Snježana Babić-Višnjič
Ilija Bakić
Stuart Banner
Boris Belak
"Shirley Bergman"
Denis Bimota
Ratko Bjelčić
Danijela Blažeka
James Blish
Jasen Boko
Alen Bović
Ivo Brešan
Ivo Brešan (2)
Želimir Ciglar
Patricia Cornwell
James Cowan
deCampi & Kordey
Branimir Čakić
Goran Delač
Boris Dežulović
Boris Dežulović (2)
Boris Dežulović (3)
Umberto Eco
Essekon
Mehmed Đedović
Zoran Ferić
Janet Flanner
Oliver Franić
Franjo M. Fuis
Jonas Gardell
Veselin Gatalo
Dave Gibbons
William Gibson
Ernie Gigante Dešković
Martin Guerre
Sven Hassel
Nick Hornby
Robert E. Howard
Zoran Janjanin
Jason
Miljenko Jergović
Gerard Jones
Etgar Keret
Stephen King
Yvonne Knibiehler
Zoran Krušvar
Hrvoje Kovačević
Lazić & Kožul
Ira Levin
Dannie M. Martin
Joško Marušić
Ed McBain
Ed McBain (2)
Alexander McCall Smith
China Mieville
China Mieville (2)
Žarko Milenić
Ted Naifeh
Fran Nischt (aka "Babl")
Njemački SF
Amelie Nothomb
Dejan Ognjanović
Oto Oltvanji
R. P. pl. B.
Aleksei Panshin
Papac & Škarpa
Jurica Pavičić
Krešimir Pološki
Zoran Pongrašić
Edo Popović
Luka Posarić
Povijest Crkve
Tim Powers
Terry Pratchett
Terry Pratchett (2)
Borivoj Radaković
Norma C. Rey
Alastair Reynolds
Tiziano Sclavi
Joann Sfar
John Shirley
Sidney/Bom
Georges Simenon
Dan Simmons
R. L. Stine
Michael Swanwick
Dalibor Šimpraga
Davor Šišović, ur.
Filip Šovagović
Boris Švel, ur.
Todorowski i Lepčin
Ante Tomić
Dubravka Ugrešić
Van Hamme i Hermann
Enrique Vila-Matas
XY
Yoann & Vehlmann
Yu Yagami

A recenzirane su i sve priče pristigle na Bestselerov natječaj 2007. Po dijelovima:

rpa prva
gruda druga
vreća treća
trta četvrta
pašteta peta
nevjesta šesta
nedam sedam!
osmo meso
deveta kleveta
stado deseto
lijeva krila
žigosani