Te tako, nove su se priče ipak pojavile. Dvadeset i dva nova autora i još jedna priča autorice koja je slala i prije. Hajd'mo na posao, bez puno uvoda.
Prst sudbine ima spor početak i nedorečen kraj, ali i jako dobru sredinu. Prolaz se klima na ogradi, vidjet ćemo za što će ostali sudci biti.
Dvadesetogodišnjak koji "već dugo" piše poslao je priču Krila koja je svojim naslovom kanda razotkrila "iznenađenje" zbog kojeg priču čitamo. Sama priča, pak, vješto je izvedena na nivou pripovjedanja, ali zapravo nema što za reći; ugrijavanje je to nekoga tko bi - možda čak i uskoro - mogao pisati dobre priče.
Ooo, fantasy ... recimo. Jerbo se, osim nekih dugovječnih, u priči Fantomi ne pojavljuju druge natruhe fantastike. A nije ni priča već se čita kao odsječak iz romana: počne s družinom nasukanom na otoku, nastavi se mjestimice zabavnim dijalozima i završi nadom u izbavljenje u sljedećem poglavlju. Kojeg nema. Možda je cijeli roman i čitljiv (autorica suvislo piše), ali ovako nema prolaz u nešto što je prvenstveno zbirka kratkih priča ... Hop-hop je nešto bolja, zaokruženija, iako joj je opet dodan nepotrebno otvoren svršetak koji vuče na roman. Uz to, autoričina težnja da uvijek priča o grupi junaka ni u jednom slučaju nije opravdana: grupne dinamike nema pa je sve što preživi skupina mogao isto tako lako, a po čitatelja milosrdnije, preživjeti i pojedinac.
"Kakav izafektirani klišej", kaže autorica na jednom mjestu priče Djevojčica sa crvenim čizmicama i to odlično opisuje dojam kojeg imam čitajući većinu priče. No onda, svako malo, uleti neka rečenica poput "smiješak sam namontirala negdje prije maskare i neposredno nakon frizure" koja pokaže kako autorica ipak zna što radi. Šit, prolaz.
Dajte mi da prdnem osvojila me već naslovom, a nije ni poslije razočarala. Možda zato što sam doručkovao rižu s curryem? Prolaz.
Što mi je? Što mi je?! Kako tri priče za redom mogu biti za prolaz?! Uf, ali kad jesu: Bog ne voli Sheraton jest teološki malo jednostrana, ali dobra priča ... Metamorfoza je isto okej, ali ne valja pretjerivati s prolazima.
Sudbina je vjerojatno poslana na natječaj za esej, ali je - nesretnom igrom sudbine - završila kod nas, gdje nema što tražiti.
Autor koga znam poslao je Hepi end, za svoj opus uobičajeno mračnu priču, u kojoj gorčina pokušava maskirati nedostatak poante. Najjača rečenica: "kratko je pomislio da cijela situacija nema smisla bez ženskog vriska".
Večer uz rijeku je u redu priča kojoj škodi samo andrićevski spor početak, neprikladan u kratkoj priči. Prema kraju ide bolje, možda i originalnije, ali ne znam hoću li je se sjećati na žiriranju, ne znam baš hoću li se boriti za nju.
I tako to. Rant se danas udaje (valjda, obećavala je to već par puta), mislim da nije poslala priču pa neka joj je sretno. Pravila natječaja su ovdje; ne šaljite ništa, bolje se udajte i vi.
(mcn)
Post je objavljen 14.02.2007. u 08:33 sati.