Znači, žiri ne bi mogao biti bolji nego što jest? Mogao bi, zapravo. Fali mu minimum jedna sutkinja - i to zbog toga što postoje neke priče koje napišu žene i koje u potpunosti dopiru samo do žena, a tročlani ih muški žiri može srušiti u trenu, a da ni ne primijeti što je propustio - i to se nadam da će Jesus ispraviti idući put. A ja ću danas (kako bih bio siguran da ću i ovaj put mimoići Herostrata), recenzirati samo ženske priče. Iz muškog, neizbježno, kuta.
Prvo pa - žensko! Dva muškarca i grudi ima svu raspižđujuću skokovitost ženskog mozga koja mi ne da da čitam pravocrtno, već se stalno moram okretati i dešifrirati, ali spominje sise (više puta) i stripove (također ne jednom) što je u ovom času (i uz ipak solidno pisanje) dovoljno za prolaz.
Autorica idućih dviju priča, pak, pomalo je nedorečena. Kutije, primjerice imaju sjajnu ideju (ključni životni momenti obilježeni selidbama i pakiranjem u - kutije), ali je izvedba ili prekratka (još selidbi želim! još kutija! cijeli život kutija! može i sprovod u kutiji!) ili predugačka (cimerica je, recimo, predug i posve nepotreban detalj). Šteta. I druga priča, Razumna žena, ima posve dobru premisu (žene koja razumno troši, što autorica - ne ja! - ističe kao rijetkost), ali je ne odvodi ni u humoresku ni u gorku ironiju, već šalabajza po istim motivima kao u prvoj priči (hlađenje ljubavi, suprug koji odlazi), ostavljajući mi dojam (kojeg priložena biografija, doduše, ne podržava) kako je priča zapravo napisana zbog samozacijeljivanja, a ne zbog dijeljenja.
Tako sam se radovao što ću priču Vjenčanje torpedirati kao tipično žensku (vidi samo naslov!), ali me onda autorica prešla, izvukla je da ima smisla i provukla se (akosemenepita) u knjigu. Damn.
Priča koju je poslala V. E. nema naslov, ali ima suvišne detalje, nema svršetak, iako ima dobre momente, pa nema šanse, premda ima potencijala.
Autorica priče Međuprostor ima šesnaest godina i to se itekako vidi u kolebanju između želje da mrzi cijeli svijet (pogotovo sebe) i da voli taj isti svijet (pogotovo njega, plavokosog i plavookog). Sama po sebi, priča nije dovoljno izbrušena (tipfeleri, tipfeleri, suvišni pasusi uvodnog opravdavanja, tipfeleri ...) da bih se borio za njezin prolaz, ali ostavit ću je da sjedi na ogradi kako bih s ostatkom žirija vidio zaslužuje li uvrštenje za ohrabrenje.
Virkam malo na naslov priče (Noćni život u Zagrebu), pa malo na naslov fajla ("Molba2") pa se sve pitam nije li ju autorica, inače zaposlena pravnica, pisala na poslu, u neki stari dokument, skrivajući zaslonski prozor od znatiželje kolega ili šefa ... Ali nebitno. Priča obiluje dobrim detaljima i zapažanjima, ali ipak nije priča (u ovom našem literarnom smislu) već je priča za uz kavu ili, u najbolju ruku, dobar blog zapis. Fali malo jača poanta od "ja sam to doživjela, dakle bitno je", a bogme fale i razmaci iza interpunkcija, zar su vas tako na pravnom faksu učili?!
Smijeh, mržnja, Proust i pečene jabuke su okej. Meni tu štošta objašnjenja fali, ali ne mogu poreći kako je emocionalna slika kompletna, dakle priča radi. Prolaz.
Svako dijete ima pravo na imaginarnog prijatelja je, pak, odlična. Kontrola nad detaljima, rečenicom, strukturom, emocijom ... definitivan prolaz.
Dikino oko je, s druge strane, solidno, ali i predugo. Uz to je prvenstveno priča za djecu što je u ovom natječaju, htjeli-ne htjeli, hendikepira.
I te neka bude to. Ostale su još dvije autorice na dosadašnjem popisu, ali te su poslale po tri priče i to treba kazniti. Makar čekanjem.
Pravila natječaja su, inače, ovdje. Pišite, ne pišite ... koga briga!
(mcn)
Post je objavljen 01.02.2007. u 12:33 sati.