(Jesu li i nekada ljudi pisali ovoliko? Objavljivali sigurno nisu ovoliki, što im je dalo ideju da počnu? Dokolica, demokracija, drskost? Kada je poplava počela?)
Enivej ... Možda se netko čitajući ove prikaze zapitao zašto neke priče zovem pamfletima? Vrlo je jednostavno: imaju anglosasi jedno pravilo koje kaže, otprilike, "pokaži, a ne kaži". E, a kad priča izravno kaže ono što joj je na duši - to je onda pamflet, ispričan s više ili manje literarne vještine. Sve tri priče prve današnje autorice su pamfleti: u Etiketama ona želi reći kako ljude ne valja etiketirati, ali da to razumiju samo etiketirani; Neguljica je pamfletak protiv roditelja koji kroz djecu žele ostvariti svoje snove, a i Odlazak ima tezu koju jasno kaže na kraju. Sve ostalo su samo suvišne rečenice koje pokušavaju sakriti činjenice da je autorica htjela prikladno pokladno maskirati pamflet. Ali pamfleta se ne treba stidjeti: tko ih želi napisati, neka ih slobodno i neprikriveno piše - bit će samo bolji.
Idući autor piše palp. I to okej palp, s umjerenom količinom tipfelera i nepismenoća. No, problem je što čak ni najbolji palp nije ni blizu dobroj književnosti. Pa ovdje - priče Monopoly of Sorrow, Smiješak molim i Wicked Pussycat - imamo kao tri epizode iz života nekakve Elektre (one Millerove, ne one antičke): malo seksipila, malo ubojstva, mnogo mrakonazora i dosta predvidljivosti. Tri sinopsisa za videospotove praćene žestokom muzikom, a ne tri dobre priče. Uz to, ubojstvo direktora T-coma teško da bi uklonilo monopol; razvijeni kapitalizam kotrlja se bez obzira na guzice koji zauzimaju fotelje.
Problem idućeg autora jest da je antipatičan. Jebiga, i to je kriterij. Nije da nije načitan i nije da je nepismen, ali priče mu se sastoje od samih predugih, pretencioznih i ubibogadosadnih digresija od kojih ponekad i zaboravi ispričati priču (usput, novorođenčad ne seru jer nemaju što). A antipatija proizlazi od sveprisutog "ja jesam u kurcu, ali svisoka pišam na sve vas" stava. Svidio mi se zadnji odlomak Kockara, jer je priča, a Nakon jebanja nema kajanja i Na Izrael Nina, na Izrael su samo dosadni tekstovi s ukupno tri dobre rečenice koje bih izvadio iz mulja da mi se u njega da ponovo zaroniti.
(Prvi meč gotov i ne mogu ne dodati: sve troje poslalo je po tri priče gdje bi jedna bila bolja; slanjem triju samo su pokazali da nemaju raspon, samo opsesiju. Gdje je, da se nastavim na početak, krenula ta iluzija "pisca" kao zvanja, nekoga tko piše stalno i uvijek? Jer to rezultira, najčešće, time da se piše uvijek isto.)
E onda, idući autor je poprilično velikodušan s pravopisnim greškama, pušta ih neka se igraju gdje god požele. Kad se na to naviknemo, prve mu dvije priče zvuče i agresivno (kao da ste sjeli popiti kavu, a pored vas nezvano zasjeo znanac i melje vam o nečemu što vas ne zanima) i mrvicu simpatično (ipak je znanac), pune nekih životnih istinica, ali ispričanih napreskokce i odrezanih na kraju. Te prve dvije su Ovo je štorija o tome kako sam kao razbludnik i gola baraba postao žrtva platonske ljubavi i Šetnja Pulom. Treća je Ništa se ne može uraditi i pravo je iznenađenje jer je drukčija, dobra i prvi današnji prolaz.
Za idućeg autora sam na trenutak pomislio kako ga znam, ali je pogled na godinu rođenja i mjesto boravka pokazao kako ipak nije riječ o istom čovjeku ... Ovaj je bar dvadeset godina mlađi i, shodno tome, piše simpatične male stilske vježbe na temu fantazmagorije. Zovu se Promena, Telefon i Danas ovde, a dogodine u Jerušalajimu, sve su slične ritmom i igrom na prvu loptu, solidne, ali nedovoljno simpatične za moje, danas vrlo umorno oko.
Idući autor nastavlja današnji trend trpanja triju priča u jedan dokument, sve kako bih ja morao skrolati dolje-gore u potrazi za naslovima, a ne očitati ih s taskbara. Nikakve bonus poene neće dobiti na uljudnost ... A neće ni na svoje pisanje, sve se bojim. Bartol Kašić Miočić ogledna je priča hrvatskog humora: okej polazna ideja izgubljena u moru bespotrebnih riječi. Brk mi nije ni jednom zatitrao ... Pakao makar ima tu prednost da ne pokušava isto kao prethodna priča, ali zato potroši maksimalan broj kartica kako bi nas pučkoškolskim stilom podučio da je rat - jebote - pakao ... Konačno, Glad ima najbolji seting i odličnu završnu rečenicu, ali je beskonačno razvučena i obrat je jednostavno jadan. Mislim kako su ovo bile neke od pripovjedno najslabijih priča koje sam ovih tjedana čitao, pa je i to valjda nekakvo postignuće.
(Pauza prije trećega meča ... Jedan mi se, s uzdahom primjećujem, provukao. Morat ću bolje paziti u idućem krugu. A inače, neki od ovih ljudi imaju objavljenje knjige i knjige. Stvarno više nije neki kunst ni prestiž imati knjigu. Zašto joj ipak toliki streme kad je upitno hoće li je i njihovi bližnji pročitati?)
Pretpredzadnji autor (da ne pišem stalno idući, idući, idući ...) dobro piše. Ne zna o čemu bi, ali dobro piše. Priče (a radi se o Borejskoj trpezi, Jablanu i Šarenoj laži) idu, idu pa stanu. Ostave poneku sliku u glavi, ali ne i smisao. Možda bi se autor trebao zagrijati za jednu ideju, uhvatiti romana i ne trošiti se na fragmentima? Inače: Islanđani su itekako navikli na pijančevanje.
Predzadnji autor bar piše kratko i raznovrsno, što je u današnjoj dozi blagoslov. Sad, priče variraju: Ekstra ubrus je svojevrstan coitus interruptus: počne kako tako, zalaufa se, napali nas i onda odustane; Slavko je puno bolja, jest da je vic, ali je dobro (i kratko!) ispričan pa je čak i za prolaz; Vještica se, potom, opet čita kao fragment. Opći je dojam kako autor ne piše priče već samo zapisuje ideje ili scene kako bi ih jednog dana nadogradio. Bar se nadam kako ne misli da je dovoljno obećavati, a ne ispuniti?
I zadnji protivnik (za sada, sutra Jesus pakira sve one koji su priče poslali od prošle nedjelje naovamo), zadnje tri runde ... Ja umoran, a on svikao na brze udarce i kratke priče pa me prešao. Strogo kontrolirani tlakovi su mi bili odlični, da ne kažem smiješni. Nervoze - klasifikacija kolekcionara malo preduge, pogotovo nakon prethodne. Konačno, Imate li našu karticu? mi je bila sjajna, osim samog kraja, koji se s nadrealizma spustio na Kishona.
(I za kraj, rečenica koju sam negdje nekad pročitao i koja po meni sumira poziv pisca: "Nitko vas nije tjerao da pišete, nikoga nije briga što to činite i nitko neće proliti suzu ako prestanete." S tim na pameti, ocjenjivanje je puno lakše jer znam da ljudi nisu poslali priče da bi ih netko volio već zato što nisu mogli drukčije. Kao što drukčije ne mogu ni ja.)
Predamnom je divan dan, dan bez nepročitane priče (dobro ima jedna, naknadno poslana, ali se pravim da ne postoji). Pravila natječaja su i dalje ovdje, nebo je i dalje sivo, bijelo brašno i dalje deblja, Jesus još uvijek odgovara na upite koje su priče stigle, a koje ne. Laku noć.
(mcn)
Post je objavljen 18.02.2007. u 01:02 sati.