Liječe li suđenjem suci ovakvih natječaja neke svoje frustracije? Ne smijem govoriti u ime kolega, ali ja da - nasitno. Naime, silno je zadovoljstvo vidjeti toliko slabih priča, odmah čovjek osjeti polet da napiše nešto bolje, odmah osjeti kako ono što je već napisao ipak vrijedi, kako nije baš posve profućkao život baveći se zaludnim poslom literature. Od tog zadovoljstva ima samo jedno veće - pronaći dobru priču! Jer tek tada, vjerovali vi meni ili ne, motiv pisanja postaje jak, utrka napeta. Ako je prije čovjek bio zadovoljan što trči na čelu, koliko će tek biti zadovoljniji uspije li mu se i s novim trkačima nositi! Bez izazova trunemo, zato me te rijetke dobre priče čine zaista, zaista sretnim, zato požalim što sudim i poželim pisati.
Ovo nije uvod u prikaze dobrih priča, doduše. Pišem ga prije no što sam pročitao današnji tucet pa ni ne znam što me čeka. To je tek onako, jedna potrošna, meni bitna istina.
Nego, ajmo mi na priče ... Duša čovječuljka je šuša od pričuljka. Kriška života, raspad romanse, stila ima, naizgled štima, ali se za dušu ne prima. Ono, nemam što objektivno prigovoriti, ali u pola priče sam otišao sređivati linkovlje na blogovima pa vidite kako mi je pažnju držala ...
Idući autor (tropričaš) ima u jednoj priči zanimljivo opažanje. Kaže: "Zlobna narav natopljena alkoholom često razmišlja gluplje nego bi inače." Što ga ne sprječava da sve tri priče napiše, jesenlivan Bukowskog, o pijancima ... I sad, moja predrasuda na djelu - ne volim čitati priče o pijancima kao što ne volim ni razgovarati s pijancima. Razlog je isti: i pijanci i priče o njima puno su manje zanimljivi nego što u svome istinozboračkom pijanstvu misle da jesu. Te je tako Put najbolja od tri priče jer ima trunku (predvidljivog) humora, dok su Bitne stvari i Dvije djevojke, četiri boce i ništa samo rantanja nekoga tko se treba napiti da bi govorio istinu pa, prema tome, u svakom pogledu nebitne.
Što Neplanirani bypass točno dobiva nelinearnošću, nije mi baš jasno. Što gubi tim pristupom je jasno - moju pozornost. Preporuka: proširiti, mogao bi biti suvisao TV-film.
O, cigla teksta veličine deset točaka i uz to nepismena ("osječaj", "plačenici") te s romantičnim rečenicama poput "Da bi mogli negdje u osami zajedno smežurati jednoga dana..."! I još je autor tropričaš! Enivej, Hvala na snu ... Predivnu snu djeluje kao krađa "Romea i Julije" obrađena u sinopsis za loš strip. Uz to što ima sve pobrojene vrline prethodne štorije, Otkrivenje je i pamflet na temu tužnih ljubavi i vjernih pataka, a Wind of change pamflet protiv rata. Savjet: pisati scenarije za video-spotove, ne priče. Nikako ne priče. Lijepo molim.
Tropričaš! Mislio sam, nadobudno, danaske recenzirati tucet autora, ali mislim da ću se zaustaviti na tucet priča ... Elem, mislim da je Kriza u zalivu trebala biti humoreska. Činjenica da nisam siguran dosta govori o tome je li uspjela ... Razvojni put Maksimilijana Umoriha ... je to isto samo s čudnom potrebom pogrešnog pisanja francuskih riječi ("papiga", recimo, nije "parogue") ... Zatočena lepota je opet isto, s tim da segment s Ratkom Mladićem pokazuje da satira ipak najbolje funkcionira kad je na domaće teme. Ukratko, s ovakvim smislom za humor, autoru je otvoren put na svaku našu (ako već ne njihovu) televiziju. No, ne i u zbirku.
Konačno, Jezero i stablo, nakon svega ostalog pročitanog, i nije bilo tako strašno. Autoru fali nešto vještine, ali bude li radio, može je steći ... Savjet: kad se miješaju surovi realizam i fantastika, potreban je malo bolji balans.
I tako, moje je veselje danas bilo isključivo niže vrste, ali nisam ja za to kriv. Pravila natječaja su vam ovdje. Razveselite me!
(mcn)
Post je objavljen 03.02.2007. u 14:55 sati.