Dobrodošli u najnoviji nastavak ove drame oko natječaja za priču kojeg je raspisao bestseler.net. Zašto drama? Stvarno ne znam, jer je upitno tko uopće čita ovakve zbirke priča osim uvrštenih autora, tko ih kupuje osim tih istih autora koji bi se rado nekome pohvalili, a dobili su samo po jedan autorski primjerak, i tko ih kritizira, osim onih koji nisu u njih ušli ... A nu dobro, posao vrijedi svejedno obaviti, možda posluži da potakne nekoga ili obeshrabri nekog drugog. Oba su ta cilja vrijedna! Te, daklem:
Na jednom mjestu priče P-U-D-I-N-G autorica kaže: "samo mi pošaljite puding i skratite priču". E pa, drugog bi se dijela tog savjeta trebala i sama prirdržavati: kratiti, kratiti, sve dok ne shvati kako, izbace li se mikroduhovite digresije, priče zapravo i nema ... Priča o Flexy-u, Dipsiju i Zvjerskom malo je bolje kontrolirana, utoliko što je od početka odlučila biti vrckava, nešto kao proza Silvije Sedamsto. I podjednako me tjerala na preskakanje.
Povratak ruže je vrlo čitljiv, čemu pomaže ogoljen, dijaloški stil. Hvala autoru na milosti ... Posljednja večera možda je i bolja. Mane? Opća mjesta zbog kojih se priče čitaju kao foršpani za film, ali zato i jest čitljivo, kao svaka navlakuša. Prolaz, za sada.
Neka, neka! mi je u jednom trenutku bila vrlo zabavna, ali se taj trenutak odužio i preko trajanja zabave, a tekst nije dosegao onu kritičnu masu koja mu je bila potrebna da se preobrazi u priču ... Web&Real life Crvoglavog u pet slika me zato svojom poezijom posve izgubila. Tko me nađe, neka me ni ne vraća.
Menestrel i Britva su u principu u redu priče, ali sirove. Sirovost se ogleda u miješanju neskladnih registara, satire i horora ili bajke i Alana Forda, primjerice. Za koju godinu to bi, radom, trebalo leći na svoje mjesto, ustraje li se.
Sirove su i iduće dvije, Njezin život i Padni prije metka. Njihov problem nisu registri već predugi početci, kao da autorica počinje pisati dok se još sa sobom nije dogovorila o čemu će pisati, puni nebitnih detalja (Darijo, recimo). Uz malo kontrole, trebalo bi biti bolje, jer potencijala ima, autorica zna stvoriti atmosferu, jednom kad se konačno sjeti što je, ono, htjela.
Pa nakon sirovih - skuhane priče, priče koje znaju što žele i kako to postići: Van Gog u Kotoru mi je bila simpa, iako nisam shvatio digresiju sa solju u sredini, a Čovek davi mačku još i bolja. Ono, kad mene netko natjera da mi bude žao mačke, valjda dobro piše. Prolaz.
I kokoši kljucaju i Uvijek ista priča su, ironično, ista priča. Jedno je samouništavajući dijalog pijanog para u bircu, a drugo isti takav razgovor dvoje narkomana negdje na selu. To je slaba strana. Dobra je strana da je jako dobro napisano. Prolaz, mislim.
Groznica subotnje večeri ima četiri tipfelera i pravopisne greške u prvom odlomku od tri reda te sam je već tu odlučio rušiti. Zašto da marim ja, kad autor ne mari. Pročitao sam je ipak do kraja, zvučalo je kao prozna verzija neke naricaljke od TBF-a ... Druga priča istog autora, El generale zato me ful iznenadila i ispala odlična, iako je količina nepismenoća ista kao u prethodnoj. Prolaz.
Slobodne koncepcije čitaju se kao nadobudan školski sastav, ali ništa više od toga ... Sudbina se zove kao ja je nešto bolja, i ima vrlo dobru scenu sa zrcalima, ali je pogonjena istim patosom kao i ona prva, što je čini slabijom i neuvjerljivom u motivaciji.
"Novinska priča" prvo je što mi je prošlo kroz glavu kad sam čitao Zamku za komarce. Sad, što razlikuje novinsku priču od literarne? Happy ending! Ili makar obrat: ono, novinska je priča napisana s minimum ambicija, da zabavi čitatelja. I "Komarcima" to uspijeva, čak i ako su plan s kraja priče i ishod toga plana realistično gladano upitni ... Nu, da li to znači prolaz? Mislim da ipak ne, uz određeno je žaljenje rušim, kao i Kako je umro posljednji vampir, humoresku na prežvakane teme, iako jednako zanatski solidno izvedenu.
Nitko nije savršen je simpa varijacija na birokratske anđele, ali i to je, kao i maločas spomenuti vampiri, već prilično izlizana tema. Preporučujem SF fanzine, oni hlepe za materijalom, a ovaj nije nepismen ... Putovanje na Mars je isto solidan fanzinski materijal. Inače, možda ovo nije loše mjesto za spomenuti kako "Jutarnji" u teoriji još uvijek objavljuje SF priče u "Zabavniku" nedjeljom (dužina do 5400 znakova s razmacima). Zadnja adresa koju znam bila je ok@eph.hr pa se tamo mogu raspitati oni koji imaju takva nagnuća.
Neki dan sam zaključio da je karakteristika palpa, šund-literature, višak pridjeva. Ono, postoji jedan posto šanse da se to dobro izvede, a sve drugo su "Ninđa" romani. Daklem: Prljavo kazalište - previše pridjeva! 20 000 milja iznad zemlje - previše srljanja, kvazipoezije, samodopadnosti. Antipatične priče.
E, ako sam se nečega načitao u ovom natječaju, pored tužnih ljubavi, onda su to bile socijale koje se sastoje od hodanja gradom i naturalističkog pobrajanja svih prljavština koje autor zapaža. Angst, brate, angst... nije najgora od takvih priča, ni najbolja (iako je vrlo solidno napisana), a nije ni zaslužila da mi baš na njoj pukne živac, ali stvarno mi ih je dosta. Dosta mi je problema, hoću rješenja (iako priznajem kako to onda ne bi bila dobra proza) ... Zatim je uslijedilo, a kako bi drukčije, Sivo, sumorno nešto koje me ubilo odmah naslovom. Propadanje, jeza, gadno, kiša, zaustavljeni provincijski život, gnusno, rečenice lišene svakog značenja, skrnavljenje, psovanje majke, žedan pas, besan pas, otekla, okrvavljena, sama, nepravilni i loši zubi, gigantski prljavi oreol, rak, pazuh, banalizovanje, bojler, krv, pištolj duboko u usta, nemerljiv strah, zakržljale nakazne breze, mozak. Razumijete? Dobro napisano, ali ne mogu više to čitati!
Razotkrivanje je bezvezna priča užasno naporno napisana u svojim opisnim dijelovima (evo malo: " Tek naizgled, u svome ophođenju s ljudima obavijen stanovitom mističnošću, kako bi što bolje prikrio svoju pravu ćud, na sve je strane nagonski odašiljao signale svoje više ili manje uspješno prikrivane zlobe u neprestanoj potrazi za novim žrtvama. Njegova je izrazita tjelesna neuglednost samo doprinosila tome dojmu zloćudnosti kakvog je izazivao kod onih rijetkih koji su bili u stanju u njega proniknuti."), a sapunici blisko u svojim dijalozima («Isto ću što i ti, mada je za mene možda prerano. No dobro, doručkovao sam» - odgovori Vini i nadoda: «Sljedeću rundu ja častim, da se razumijemo»). Strašno ... Mlađi brat je, pak, patos-melodrama napisana stilom na kojeg smo već navikli ("Oh, kako sam samo silno željela krivotvoriti neopozivi segment tog začuđujuće gorko-slatka spomena koji je najednom bio obuhvaćen kajanjem zbog svjesnosti da sam tog dječarca jedva i primjećivala iako je on bio neskriveno i nezasito željan moje blizine i uvažavanja njegove prisutnosti!"). Oh, kako bih želio da se još umijem smijati. Amen.
(mcn)
Post je objavljen 25.03.2007. u 22:15 sati.