U jednom od komentara nakon nekog mog njorganja o tropričašima, netko nepotpisan mi je lijepo objasnio zašto ljudi šalju tri priče: imaju ih u ladici, ne mogu odabrati, pošalju sve, možda "udome" bar jednu. I tako sam skužio di je kurcšlus u mojoj glavi: ja nikad nisam pisao za ladicu.
Što ne znači da u ladici nije bilo stvari. Bilo je onih koje su napisane sa svrhom pa nisu prošle i bilo je (rijetko) tekstova koji su napisani bez svrhe, jer su se u glavi pojavili kompletni pa da se ne izgube. Ali nikad nisam ništa iz ladice slao - kad bih pomislio da negdje ima šanse, napisao bih nešto novo i slao to, ciljano. Zato mi je pojam ladice i pisanja za ladicu prilično dalek.
Ali, nema veze, nije ovo o meni. Ovo je o tropričašima koje danas čitam ekskluzivno. Tropričašima koji su, možda, za ovaj natječaj prokopali po ladicama. Hoće li dobro proći ili će se pokazati kako je pričama pisanima za ladicu mjesto na kraju ipak - u ladici?
Elem:
Možda je uzrok u mome razočaranju kulturom i ljudima od kulture, ali teško gutam priče u kojima se kultura idealizira bez ironije. Prva današnja autorica - priče Abel, Priča o R., Zo(o)na - dobro piše, ali poza joj je takva, kulturna, i to me prilično odbija od njezinih likova (žena) i priča o njihovim susretima s muškarcima koji odlaze, ne dolaze ili nisu što bi trebali biti. Čak je ni spominjanje Bleka Stene u trećoj priči nije spasilo.
Slučajna priča je najbolja priča idućeg autora, jer me negdje oko polovice (bolni su mu i predugi početci), uspjela zainteresirati, a i kraj je imao smisla. Druge dvije priče - Kapija i Nebulozni redovi o Edgaru i pečenom kukuruzu - su me samo gnjavile te sam jedino zapamtio da je autoru lajtmotiv hrana: ćevapi, pečeni kukuruc, kečige ...
Kaleidoskop je bila skroz zanimljiva priča, okej lik, okej pisanje, okej struktura ... Onda sam otvorio iduću, Atlas osame, i - kad sam vidio da opet počinje s nekim sjebanim ljudima i završava u bolničkom krevetu, nije mi se više dalo čitati. Stari tropričaški problem, je li? Ista je i naracija, u prvom licu i napola nezainteresitana za čitatelja ... Muškarci, onda, barem promijene ritam i čitaju se bolje. Sve u svemu, danas najzanimljivija autorica.
Ne znam, danas je takav jedan dan, da bih ja nešto brzo i zabavno, a svi me gnjave pasusima od petnaest redaka, prepričavanjem i propovijedanjem. Posjet, recimo, ima okej poantu (iako strašno poznatu), ali gnjavi dok do nje stigne da to nije normalno ... U Pečenom kestenu ima dvije stvari koje ne razumijem: zašto je napisana na način na koji je napisana (svaka rečenica u svoj red, a nije pjesma) te zašto je uopće napisana. Možda bih trebao odspavati? ... Možda, doista, ali ne: morao sam početi čitati i treću, napisanu na isti način kao prethodna i jednako, u mojim očima, nepotrebnu.
Tajna grobova i Smrt u Veneciji čitaju se kao stilske vježbe za egzorciranje nesretne ljubavi. Kao takve su okej, ali nisu za objavljivanje. Nekoliko koraka života su za mikron bolji, ali nedovoljni za prolaz. Bit će bolje kad poezija izvjetri iz proze.
Sjecišta su zgodna propovijed na meni dragu temu, ali sam danas previše loše volje kako bih im dao prolaz. Nisu tako dobro napisana ... Priča grofa Drakule isto nije baš elegantna, nema ni zadovoljavajući završetak, ali ima dobar dio o ortodontima, for vot itz vrf ... Malina se vraća motivu slave i uspjeha, pa mi je samo žao što nije napisana uspješnije ili slavnije. Generalno, dojam je da autorica piše kad joj dođe, da ima nešto u glavi, ali da joj fali volje ili zicflajša da stvari doradi pa ih pušta neka zelene lepršaju svijetom.
Prodajem Lenjinovu bistu čita se kao još jedan poluspjeli pokušaj pretakanja ispovijedi u literaturu. Zamorno ... Središnji odlomak Ne možeš ti tu ništa duži je od cijelog ostatka priče, što smrdi na pamflet ili nenapisano pismo ... Konačno, nisam siguran kakve veze ima jedan odlomak Jana i čarobnog graha - priče za odrasle s bilo kojim drugim, ali svidio mi se Pera Pekmez. Ono, bar nešto, ne?
I, u zadnjoj današnjoj šarži, nešto dobroga: svidio mi se Vonj smrti, premda je pri početku malo meandrirao ... Pravi muškarci iste autorice su, avaj, pamflet, ali s jako dobrom zadnjom rečenicom. Jako, jako dobrom ... Treća priča, Muzama, smjestila se negdje između prethodne dvije, a sve u svemu mi je bilo drago što tropričaštvo ne mora biti prokletstvo i što je moguće poslati tri priče o tri teme, u tri registra.
Mislim da ću sutra nastaviti s tropričašima. Jest da me dave, ali da ih se onda riješim i da mi duplići i solisti ostanu za cuker. Matična stranica ovog natječaja je ovdje, vidimo se sutra-prekosutra, idem natrag na šljaku.
(mcn)
Post je objavljen 12.03.2007. u 23:59 sati.