S ovom smo zanimacijom počeli tako davno da možda neki od posjetitelja ni ne znaju više o čemu je ovdje riječ. E pa, bilo jednoć da je bestseler.net raspisao natječaj za kratku priču, a ja sam pristao biti jedno od tri sita koje će pristigle priče prosijavati. Do dana današnjeg, uključujući ovaj uzbudljiv nastavak, prosijao sam oko 370 priča od 530 pristiglih pa postoje neke nade da ću posao i uspjeti obaviti. Al' pričat će, kano uvijek, tko preživi.
U međuvremenu možda treba napomenuti nešto o tri sita (i bezbrojnim gladnima): jesu li priče koje prođu kroz sva tri sita one najbolje? Možda i nisu, ali su svakako priče koje će zadovoljiti najširi raspon ukusa. Je li to pravedno? Nije, životno je. Ajmo mi na kokanje priča, i tako ovo čitate da biste se guštali kako drugi dobijaju po nosu dok ste vi bili pametni pa niste poslali priče, a ne zbog mojih filozofiranja upitnih. Elem:
Sloboda na ormaru piše Mediteran malim, a filadendron velikim slovom. Dobro, svako ima pravo na svoje prioritete. Moj je trenutačni, recimo, da me bude baš briga za priče oko kojih se treba iole potruditi kako bih ih shvatio ... Ne znam kako Masketare u Dablinu zamišljaju da bismo u crno-bijeloj knjizi prenijeli njezine igre kolorom, a i treća priča iste autorice, Sedefasto ostavlja sličan dojam privatnog jezika, privatne zabave, samodostatnosti. Autorica želi čitatelje koji će se potruditi da je raspletu, a ja, bar danas, nisam taj.
Autor kojeg znam poslao je tri priče/dnevnička zapisa/reportaže, od kojih mi je Smrt i seks u zelenoj KB bila jako dobra i daleko najdraža, Nevidljivi grad vrlo dobra, ali ne najdraža, a O anđelima, đavolima i princezi najslabija jer se ostavila suhog izvještavanja činjenica i dala u filozofiranje i poetsku nadogradnju koja autoru ne polazi za rukom koliko bilježenje opaženog.
(Digresija: nisam pazio pa ne znam: favoriziram li autore koje znam? I činim li to zato što oni koje znam pišu bolje ili se ja želim družiti samo s onima koji pišu dobro? I zašto oni ne pokazuju istu promišljenost u svojemu druženju sa mnom? Ccc ...)
Paris-prvi dan je jedan od onih zapisa (teško ga mogu nazvati pričom) koje nije nezanimljivo čitati, u potrazi za istinitim cakama, ali kojeg se svakako ne konzumira zbog literarnosti ... Beskrajne noći sa Snjeguljicom dobijaju bod zbog spominjanja Dylana Doga, ali to im je jedini bod kojeg dobijaju jer je priča konglomerat nekih triju ideja kojima je neudobno u istome tekstu ... Konačno, Nenapisana priča počinje usporedbom ukradenom s grafita, a poslije se pokazuje kao esej koji je odabrao pogrešnu formu. Šteta, jer je zamisao s katalogom knjiga dobra.
Idući autor piše priče kojima je jedina mana što - nisu naročito zanimljivo ispripovjedane. Dvije su anegdotalne - Ripište soul i Kako smo slavili osamdesete? - a treća je, Šankerica, izmaštana i nešto bolja, ali ni u jednoj nam autor ne uspijeva pažnju zadržati na priči jer ih pretovari viškom detalja, umjesto izborom istih.
Idući autor dobro počne - i to sva tri puta: Bezgrešno začeće (možda mi najdraža), Nevolja, Supertrudica - ali završi kao da mu je priča dosadila (ili barem ja ne uhvatim poantu). Ono, šteta, jer mu priče nisu na istu foru, ima talent za dijalog i pripovijedanje i sve to (iako, da, ona nota satire na slavne u "Supertrudnici" mi nije legla, ali rijetko mi satira legne, jebeš satiru).
Iako apriori ne volim priče o narkomanima (kad narkomana učiniš protagonistom, učiniš ga junakom, vrijednim divljenja i oponašanja), Tirkizna i Jopa Dopa su mi bile baš okej. Ni Ahilova teta nije uopće bila loša.
Hm ... I kuferaši počne kao ironijska humoreska, potraje predugo, a onda završi kao najgora staromodna moralka ... Nož u međunožju nas podsjeća kako je malo što naporno kao konzervativna znanstvena fantastika, a Seks zdravlje i kuhinja misli kako se u priču može ubaciti štošta nepovezanoga ako se te nepovezanoće pobroje u naslovu. Uf, idemo dalje.
Mislila je na njega, Šuma i Kako su Ujedinjene nacije pomogle mom bratu da odraste dokazuju kako je napokon stiglo vrijeme da se o ovom našem zadnjem ratu piše dosadno i klišeizirano. Hura! Kuriozum je da je autorica svakoj priči u postskriptum prikrpala po jednu jednako bezličnu pjesmu što joj nije, jasno, pomoglo.
I zadnja tropričašica za danas, s naslovima Mačke, Trilogija Amsterdam, Amsterdam, Zagreb (koja se manje čita kao trilogija, a više kao pokušaj švercanja tri fragmenta pod jednu priču) i Vjetrovi (najbolja), piše solidno, ali nedovoljno. To što je nekome bilo dovoljno stalo da priču napiše nije, avaj, nikakva garancija kako će je netko i pročitati, ili u tom čitanju uživati.
(mcn)
Post je objavljen 21.03.2007. u 20:54 sati.