marchelina
29.05.2012., utorak
I meni su pederi za sve krivi
|
Mučnina. Ništa drugo do mučnina, od ovog mog grada. Odavno sam se bila zarekla da neću čitati komentare ispod tekstova o održavanju gay parade u Splitu, jer znam unaprijed što ću i koga ću u tim komentarima zateći. Pa mi neki mazohizam ne da mira i ipak čitam. Čista nevjerica. Nisam vjernik, u klasičnom smislu riječi, ali oduvijek u meni živi skoro pa vjersko uvjerenje u dobrotu i pravdu. Da se tamo negdje , skriveno i tiho, krije veliko toplo ljudsko srce, eto, u to ja vjerujem. Nepokolebljiva je bila ta vjera. Uz nju, živjela je u meni čvrsta vjera u dušu mog grada. Nitko i ništa mi nije mogao tu vjeru uzdrmati. Ni gradonačelnici koji pljuju po novinarima i od grada prave svoj ranč, ni narodnjaci koji dopiru sa mjesta gdje je takve zvukove, u vrijeme moje mladosti, bilo nezamislivo čuti, ni vozači autobusa glavnog gradskog prijevoznika koji putnike tretiraju kao stoku, ni prosvjedi za radnička prava na kojima se skupi manje sudionika nego na prosječnoj utakmici treće lige.... Sve donedavno branila sam svoje pravo na vjeru u dobro. I onda čitam te komentare. Bude nevjericu. Tolika količina mržnje, čiste mržnje, ne, to nije moguće. Gay parada je kriva. Njima je gay parada kriva za sve probleme koje u svojim bolesnim glavama i životima imaju. Jedna šarena kolona koja želi proći Rivom. Ah, to je opasno. Za njihovu djecu. Za njih. Za njihove pravovjerne, heteroseksualne životiće. Kaže neki lik u svom komentaru:"A tko će zaštititi našu djecu od tih pedera?" Jer, "ti pederi" inače imaju namjeru rivom prošetati naoružani do zuba. Tenkovima namjeravaju gaziti djecu heteroseksualaca. Opasni su oni, o da. Čak i nenaoružani. Dovoljno je da vaše dijete slučajno ukrsti pogled s jednim od njih, i gotovo je. Vaše dijete će biti zaraženo. Pogled na šarenu kolonu mogao bi nepovratno uništiti život tog djeteta. Moglo bi, naime, pomisliti da svi ljudi imaju jednaka prava. Da rivom smiju prošetati i oni koji su drugačiji. Strašno. Treba to spriječiti. Svim sredstvima. Hvala Bogu, uspaničeni pravovjerci imaju podršku. Uz njih je crkva. Majka Crkva koja brani njihovo pravo da mrze. Uz njih su mediji. Uz njih je glavni medij ovoga grada. Pa će tako u naslovima vješto provući naputak "NE BITI GAY". Novinar koji je to izveo zasigurno sam sebi daje "pet" od sreće i ponosa. Eto, napravio je nešto "za našu stvar". Urednici će to 'ladno pustiti. Jer oni misle kao i autor takvog naslova. Jer su oni jedna složna bratija. Udružena u strastvenoj mržnji. Zbog svega toga, i meni su "pederi" krivi. Krivi su, jer su mi pokazali pravo lice grada kojeg sam obožavala. Da nije njih, koji se javno deklariraju kao pederi, ja nikada ne bih saznala koliko pravih pedera zapravo živi u mom gradu. Ne bi mi bilo muka. Još bih lebdjela u mom ružičastom balonu. O, znam ja što znači biti drugačiji u ovom gradu. Napokon, zatekla sam se u njemu s krivim imenom u krivo vrijeme. Znam ja što to znači. Brisala sam i ja pljuvačku sa lica. Neke tragove još nisam uspjela pobrisati. Jer tragovi pljuvačke mržnje ulaze pod kožu, zariju se, ostavljaju duboke brazde u duši. Podsjetnik na "drugačijost". Podsjetnik na to da vjera u nekih Hrvata podrazumijeva postojanje dva Boga. Jednog za one koji nikome ne čine zlo, osim što postoje. I jednog za one koji, prebirući krunice po prstima, mrze. Mrze glasno, mrze vjerski, zaštićeni zlatnim mantijama iza svojih leđa. Njima će na nedjeljnoj misi biti sve oprošteno. Bit će im oprošten grijeh psovanja, grijeh uzaludnog spominjanja imena božjeg, grijeh neredovitog dolaženja na misu. A grijeh mržnje prema drugom, drugačijem ljudskom biću? Pa, tu im nema što biti oprošteno. To, za njihovu majčicu crkvicu, zapravo i nije grijeh... |
20.05.2012., nedjelja
Ispovjedna zbunjoza
|
Kad objaviš prvu knjigu, onda te svi pitaju kad će druga knjiga. U prvo vrime mi je to pitanje bilo baš lipo čut, jerbo san mislila da je to zato šta se ljudi toliko oduševu s tvojon prvon knjigon da jedva čekaju kad će druga. Ali kad su me to počeli pitat i oni šta znan da nisu pročitali ni prvu, onda san svatila da je to uobičajeno pitanje ka ono sa dicom - čim se s nekim skrasiš, svi pitaju kad će prinova. Prinova još ne dođe doma sa neonatologije, a tebe već pitaju kad će drugo dite. Neman pojma zašto je to tako, vajda judi vole nove stvari, novu dicu i nove knjige. Meni to sve skupa stvara nervozu jerbo ja nisan bila planirala objavit ni prvu, a sad san najedanput do grla u svemu tome i moran mislit o drugoj knjizi. Mozgala san kakva bi na primjer mogla bit ta moja druga knjiga ali nisan ništa smozgala. Onda san se lipo obratila jednoj prijatejici šta je konpetentna za te knjižovne stvari. Ona mi je rekla da je vrime da počnen radit na sebi ka na književnici. To mi je najgore, kad moran radit na sebi. Zašto mene uvik dopadne najteži posal. U prvi momenat kad mi je rekla da moran radit na sebi pomislila san da možda triban počet trčat po Marjanu. Ali san je za svaki slučaj zamolila da mi to malo elaborira. - Pa, gledaj, ti si dosad pisala isključivo ispovjednu prozu. Moraš malo izaći iz toga. Eto na. Cili život se tražin, i sad kad san se napokon našla, ona meni da moran izać iz sebe. - Kako misliš, izać iz toga? - Odmakni se malo od ispovjedne proze, kužiš? Viš, ja dosad nisan ni znala da se to šta ja pišen zove ispovjedna proza. Zvuči skroz ozbiljno i dostojanstveno. Malo me i pripalo. Ali opet, bolje zvuči "ispovjedna proza" nego "pizdarije", kako moje pisanje naziva moj brat. Neki mi još govoru i da bi tribala malo pisat fikciju a ne uvik tu moju stvarnosnu prozu. To ću riješit tako šta ću malo češće pisat o Kerumu, jer većina judi ijonako misli da je takvi lik skroz nestvaran i da more bit samo plod čiste fikcije. U svakon slučaju, prolistala san malo moju knjigu, i svatila da prijatejica ima pravo. Svaka mi je priča "Ja ovo, ja ono". Međutin, naišla san i na dvi-tri priče di mi se činilo da "Ja" nije toliko naglašen. Pošajen ja njoj link na te priče. - Slušaj, Marči, nije dovoljno da iz teksta izbaciš "Ja", pa da to ne bude ispovjedna proza. Onda mi je spominjala malo treće lice, odmak, distancu, ovo, ono, prožimanje likova, zaplete, odplete, naraciju, dijaloge, ritam, formu...I savjetovala mi da se malo okušan. Ja lipo sila, i odlučila napisat jedan probni tekst koji neće bit ispovjedna proza. Vrtin ja one moje priče, a ono sve puno rečenica tipa "Ja bila", "Ja mislila", "Ja radila", "Ja se smijala", "Ja plakala". A neš ti, triba samo sve to pribacit u treće lice, jel' tako? Na primjer u onoj priči di počinjen sa "Sidin JA tako neki dan na Rivi kad ono eto ti Keruma i Fani". prominin ja to u "Sidi ONA neki dan na rivi kad eto ti Keruma i Fani". Proučavan rečenicu, i zvuči mi skroz blesasto. Čoviče, di ću o sebi govorit u trećome licu? Pa zna se da to čovik radi kad mu udre slava u glavu ili kad popizdi ili kad postane političar. A to je sve u stvari isto. Da sidi "ona" na rivi? Zbunjujuće mi je to. A opet, osjećan i malo olakšanje. Lakše će njoj bit podnit da sretne Keruma nego meni. Možda to sa trećin licem i nije tako loše. Šta uvik mora sve ić priko mojih leđa? Znači, čovik dok je tek pisac početnik, smi pisat u prvome licu, ali onda kako postaje slavan, mora to minjat. Kako mu popularnost raste, tako se pribacuje u trećo lice, to mi je jasno. Ali šta ako ga krene? Jel' onda više trećo lice jednine nije dovoljno, pa na vrhuncu knjižovne karijere mora pisat prozu u trećome licu množine? Drugim ričima, sljedeća faza bi mi bila "Side ONI tako neki dan na rivi kad ono eto ti Keruma i Fani". Asti. Ovo sad skroz minja cilu priču, upleće se više likova, tribalo bi izmišljat još imena, jer ne sidin više na rivi samo ja, nego nas prikonekoliko, tojest njih, napunili cili štekat čoviče. A da ne govorin kako je meni na takvin osnovama teško gradit priču jer otkad je rivu renoviralo niko od moje ekipe više na njoj ne sidi, a pogotovo ne kad prolaze Kerum i Fani. Osim toga, ako su sad moji likovi koji sidu na rivi brojniji, onda automatcki, zbog ravnoteže, možda i Keruma mora bit više, a di ću se u to upuštat? Ako ga multipliciran, neće me više niko ni čitat i još će mi po grada dignit pozdrav. Požalila san se jednoj drugoj prijatejici o momen problemu. - A slušaj, ako tebi triba likova za priču u trećome licu, evo meti mene na rivu slobodno i ako misliš da ti je malo dovabiču i drčinu. A ti piši. Samo moraćeš ti platit kavu, jer je men' dol' priskupo. - Fala ti! Spasila si mi knjižovnu karijeru! - Ajde bogati, jesmol' prijatejice? Sidila bi ja za tebe na rivi i u jednini i u množini! |
12.05.2012., subota
Prve pomidore
|
Svake godine kad okusim prve pomidore, počnem virovat u zagrobni život. Ne, smrt ne može bit kraj. Jer, to bi značilo da više nikad ne bi mogla ist pomidore. I točkat oni toč od salate od pomidora šta ostane na dnu. Ne, to bi bilo previše besmisleno. Zagrobni život mora postojat. Neka vrsta Raja punog pomidora. Veliki, lipi vrtlovi. Na vratima od Raja Bračani prodaju maslinovo ulje. A ti ono šetaš kroz pomidore. Mali anđeli sviraju harfe i točkaju toč od pomidora. Kad nam se skupi previše pomidora, pravimo šalšu. Ili šaljemo malo onima u Pakal. Tamo nema pomidora. Doduše, sad je "in" patit za mirisima iz starih vrimena i za "onim" pomidorama i svi govoru kako ove danas ne valjaju, posebno ove prve, jer su iz staklenika. Ma, da su iz šljivika, maslinika, plastenika, sa Titanika, briga me. Pomidore su tako savršene da valjaju čak i kad ništa ne valjaju. To me podsjeća na jednu priju sa fejzbuka šta je neki dan napisala da je "Loš seks najbolja loša stvar koja ti se može dogodit". E, tako je meni sa pomidorama. Najbolje i kad nisu dobre. I nemojte govorit da su vam ove prve pome skupe. Manje telefonirajte, pa ćete imat za pome, reka bi Čačić. Šta je najlipše, kad imaš pome u kući, imaš sve. Uz maslinovo ulje, naravno. Oš ih na salatu, oš napravit šalšu, oš ih na fete pa u sendvič, oš vako, oš nako. O šalši san već pisala eseje, pa neću sad. Ne šta ja više o šalši ne bi mogla pisat. Nego šta više niko to ne može čitat. Ali samo da znate, u mom frižideru, pomidore su moralna vertikala. Čak i na horizontalnoj polici. |
11.05.2012., petak
Age of Aquarius
|
On je bio Vodenjak i znao je sve o svijetu unaprijed i unazad. Uvijek korak ispred svog doba, pisalo je u astrološkim priručnicima. Zato, kad joj je to rekao, ona se prepala da je možda i u pravu. A rekao je. Bez krzmanja, bez imalo sumnje. Njegov glas nije dopuštao preispitivanje. Onako, vodenjački konačno, rekao je. - Tvoja prijateljica je fašista. Kako zazvuči ta riječ u mirnom popodnevu uz kafu, na balkonu s pogledom na Brački kanal. Kao razbijanje porculana, kao slon u staklarskoj radnji, kao brutalnost ničim izazvana, ona koja zareže oštrim bridovima razbijenog svijeta. Njenog svijeta. Onog u kojem nitko koga ona zna nije mogao nositi takav epitet. A oni koje nije znala, postojali su kao podsjetnik na nešto što je bilo i ne-po-no-vi-lo-se. Ti likovi su bili daleki. Mračni fantomi iz povijesti o kojima je čitala ali čiji grbavi prst više nije plašio niti imao snagu prijeteći se. - Pretjeruješ. Ali stvarno. Progutala je suhu kuglu u grlu. - Gledaj, kad ti netko kaže da ćeš se lakše zaposliti ako promijeniš ime, to je pristajanje. A pristajanje je prihvaćanje. Prihvaćanje je podupiranje. Drugim riječima, fašizam. - Ona sasvim sigurno ne podržava i ne prihvaća fašizam! Među rukama je vrtio krhki papirić za motanje duhana. Koncentrirano, prstima pijaniste. - Ne bori se protiv njega. Ako smatra da je normalno mijenjati ime da bi se opstalo u nekom društvu, onda ona smatra da je fašizam normalan. To nije podržavanje? - Ona je samo...pragmatična! Pa, znaš je, uostalom. Uvijek je bila praktičniji tip od mene. Nema kod nje nikakvih ideoloških stavova. Pogotovo ne ekstemizama. Ona se samo prilagođava. Kaže da se to zove socijalna inteligencija. Mislim, ako nekome smeta tvoje ime, promijeniš ga, i mirna Bosna! Vuk sit, a ovca cijela. Uostalom, dosta mi je toga da se danas sve i svašta proglašava fašizmom! Vi koji se navodno borite protiv njega, postajete brutalniji od fašista samih. - Brutalnost je jedini jezik koji bagra razumije. - Možda, ali vi već pušete i na hladno! - Nema "hladno" i "vruće" kad je fašizam u pitanju. - Isključiv si! - Isključivost je jedina prevencija isključivosti fašizma. To sjeme ti je, draga moja, kao onaj čarobni grašak. Posadiš malo zrno, zrnce, a ono naraste u gigantsku biljku mesožderku. Kad dođe proždrati i tebe, neće ti ništa pomoći to što tu biljku nisi ni sadila ni zalijevala. Dok shvatiš da si joj trebala zatrti sjeme, ona te već probavlja. I uzriguje zadovoljno... Komadići duhana su padali po stolu i po podu. Skupljao ih je pažnjom onoga kojemu ništa ne promiče. Neshvatljiv, njoj je bio neshvatljiv. Nisi ga mogao naljutiti. Nikada ga nije vidila bijesnog. Prijateljima je rijetko kad nešto ozbiljno zamjerao. Tolerirao kašnjenja, neispunjena obećanja, male laži u kojima bi nekoga uhvatio. Opraštao sve ono zbog čega su drugi raskidali veze, ljubavi i prijateljstva. Lakoća postojanja, to je on bio. Ponekad ga je zbog toga mrzila. Jer, ona je bila tvrda. Stroga prema slabostima, oštra u kriterijima. Međutim, rijetko je raskidala veze s ljudima. Negdje u dubini, iza svih njenih oštrih osuda, dijete u njoj je vjerovalo. I praštalo, grlilo rukama koje trebaju svoju vjeru. U Čovjeka, u Dobro. Držala se svoje vjere kao za pupčanu vrpcu, kao za bocu kisika. Njemu, kad bi netko umro, više nije uskrsavao. - Uostalom, i Predrag je promijenio ime. A on je tvoj prijatelj. Nisam nikada čula da si ga zbog toga nazvao fašistom. Da li je i on fašista, ako je sebi time olakšao život? Pripalio je duhanski zamotuljak nakon što ga je jezikom navlažio, pljuckajući mrvice duhana iz usta manirom starog rokera. - Predrag je pristao. Priznao je da nosi pogrešno ime. Promijenivši ga, on više ne nosi ime. Nego ime nosi njega. - Da, i ti mu nisi ništa rekao! - Postoji li išta što bih mu ja mogao reći a što bi bilo tužnije od toga? Uostalom, on bi vjerojatno lakše podnio da ga nazovem fašistom, nego da ga nazovem njegovim pravim imenom. Zato ga ja uporno zovem njegovim predratnim imenom. On se sve rjeđe odaziva. Naše prijateljstvo odumire. Prirodnom smrću. - OK! OK! - skočila je odgurnuvši nogom stolicu na kojoj je sjedila.- OK!!! Ti si tako savršen! Ti sve znaš, ti si Bog koji određuje tko je tko i što je što! Tako prezireš ljude, a cijeli život glumiš nevjerojatnu toleranciju! Poželjela ga je raniti. Kazniti ga jer je njenu dječju vjeru i praštanje pod jasnim danjim svjetlom razodijevao i skrnavio bešćutno i mirno, tim okrutnije što je to radio bez ikakvog užitka. Kao plaćeni ubojica, bez strasti i osobnog interesa. Mrzila ga je, jer je njena vjera u ljude proizlazila iz njene sebične potrebe za spokojem. Njegova okrutnost nije međutim imala nikakve veze s njegovim potrebama. Bila je čista, hladna, procjena stanja. Sabrana, od emocija amputirana analiza. A ne, neće se tako lako izvući. - Ti, tako objektivan, ti koji se nikada s nikim nisi posvadio, ti koji ne mrziš, ti si najveći fašista od svih ljudi koje poznajem! Zašto nisi htio ići u Beograd samnom onaj put? Ha? Zašto, hajde, da te čujem? Rat je odavno završio, ljudi normalno putuju tamo i ovamo, život se nastavlja, a ti stojiš tu, zaleđen, kao da si proživio najgore ratne traume, a rata nisi ni vidio! To nije bila istina. Vidio je rat. Nekoliko mjeseci na terenu, na nekoj "čuki" negdje iza brda. Nacionalno neopterećen, bez nekog većeg domoljubnog zanosa, otišao je, odratovao svoje i vratio se a da nikada nikome ni riječi o ratovanju nije ispričao. U svom stilu - jedan dan je sjedio na rivi srčući kavu a sutradan ujutro se ukrcao u kamion i dotandrkao do čuke sa još dvadesetak njih iz grada. - Kao, nisi nacionalista, otvoreni um, širina duha, sranje, kao sve razumiješ, i Srbe, i Hrvate, i cigane, i crnce, i homoseksualce, i ove i one, ali u Beograd nisi htio ići! Što šutiš? Hajde, da te čujem, da čujem kako će tvoj slavni racio to objasniti? Odlijepio je leđa od naslona stolice, prignuo se i počeo motati još jednu cigaretu. Teškim pokretima. Usporeno, pažnjom čovjeka koji mrvice duhana skuplja kao da su mu to djelići života. Djelići njega samoga. - Ja više nikad neću gore ići. - Ali... - Nikad. Zavrtjela se na peti, okrenula mu leđa i naslonila se na ogradu balkona. Znala je da joj nikada neće niti pokušati objasniti. Nije ni morao. Njegova optužba nije imala nikakve veze s ničim od onoga čime ga je maloprije rafalno zasula. Bilo bi lakše da jest. On, koji je pola prošlog života proveo pijano brojeći stope u neke sitne beogradske ure po Knez Mihajlovoj. On, čija je prva velika ljubav imala plavu kosu i smeđe oči i zvala se Svetlana. On, čiji je stan ljeti odzvanjao melodičnom i toplom ekavicom prijatelja koji su došli "od gori". Nisu se morali niti najaviti. Ta mučna, mukla optužba vrištala je bez riječi iz njega i on ju je nosio ne objašnjavajući nikome ništa i ne praštajući. Ne opraštajući onako kako ne opraštaju oni koji su svakome i sve opraštali. Nju je to boljelo jače i žešće od najgoreg mogućeg nacionalizma, šovinizma, fašizma, čega li već sve ne. Boljelo je jer je znala da je njegova tragedija nastala dolje negdje duboko ispod svih definicija, uvjerenja i ideoloških opredjeljenja. Tu negdje u tim prstima kojima je motao duhan smirenošću, fatalizmom umornog bivšeg rokera, stisnula se sva tuga i otpor čovjeka koji je otvrdnuo da se ne bi raspao. Dolje, samo desetak minuta od njihovog stana, more je svjetlucalo u sunčanim iskrama. Plavo, plavo, plavo. I žuto. Suze su bile crvene, ljepljive i vruće kao mlaz krvi. |
10.05.2012., četvrtak
Književna večer i ples oko štange
|
Patricija je zvala Edija i mene na zajedničku književnu večer. Rekla je da je baš zgodno da tako oboje predstavimo svoje knjige. Meni je knjiga izašla prošle godine a njemu prije dva miseca otprilike. Edi je moj prijatej. Ovo mu je već druga knjiga. Osim šta piše knjige, bavi se zasmijavanjem širokih narodnih masa. Od njegovih brojnih ispada izdvajam onaj kad ga je na jednoj večeri neko upita "Edi, koji si ti znak u horoskopu?" a on mrtav ozbiljan odgovorija "Nisan ti ja više u horoskopu". Osim toga, Edi je zadužen za to da prije svake književne večeri mene hrabri pošto ja mrzin književne večeri. Mislin, volin ih, ali kad san tamo u ulozi publike a ne u ulozi gosta. Trema me ubije, i ništa mi ne pomaže, ni meditacija, ni koncentracija. Književne večeri su noćna mora. Mrzin sidit tamo za nekin stolom i bit u središtu pažnje. Navikla san promatrat, a ne bit promatrana. Pogotovo šta se na jednoj takvoj večeri vajda očekuje da štagod pametno rečen o mom pisanju a najpametnije šta uspijen smislit je izjava tipa "Neman pojma, ja san samo pisala moj blog i nisan nikome ništa zlo mislila. I vidi sad dokle je to došlo". Deset minuti prije svakog nastupa meni je srce u grlu i lupa ka ludo. Onda Edi negdi iskopa crno vino i nosi mi čaše crnog vina i uvjerava me da će me trema proć čim malo popijen. Tako san prije jednog zajedničkog nastupa s njim popila tri čaše vina i jedva doteturala na binu. Ubijte me ako znan šta san pričala. Ako mi krene književna karijera, i ako me Edi bude uvik vako tješija, postat ću alkoholičar. Ljudi su mi davali razne savjete u vezi te moje treme na nastupima. Tako mi je neko bija reka da na primjer zamislin da publika nije tu. Da je nema. I sad san ja tako na jednom nastupu bila zamislila da publike nema, i umukla. Koju ćeš gospu pričat s nekim ko nije tu. Ispalo bi da pričan sama sa sebon. Dobro, nije da neman takvih momenata. Ali ne volin pričat sama sa sebon isprid publike, pa makar ona i ne bila tu. Da ne govorin kako ta autosugestija zna zanit, pa bi ja kad zamislin da publika nije tu, spontana kakva jesan, mogla u nastupu olakšanja kliknit "A je dobro brale kad nema publike!". Onda bi se judi uvridili. Dakle tu metodu san morala odbacit. Druga metoda je bila super, sama san je smislila. Sitila san se kako na hajdukovim utakmicama kad Torcida opali bakljadu poslin Hajduk za kaznu mora igrat utakmice prid praznin gledalištem. Tako san bila isplanirala nagovorit nekoga od Torcidaša ili nekoga od mojih prijateja da na nekom mom nastupu pukne bakljadu i dimne bombe pa da onda za kaznu ubuduće moran nastupat bez publike ka i Hajduk. Ideja mi je bila odlična ali nisan naišla na podršku ni u torcidinom taboru niti kod prijatelja. Imali smo Edi i ja nekoliko zajedničkih nastupa. Poslin svakog san se zarekla da više nikad neću s njim nastupat jer on te književne večeri uopće ne shvaća ozbiljno. Ponaša se ka da je to nanormalnija stvar na svitu, sist tamo pod reflektore a cili svit te gleda. Meni to nije normalno. Svi misle da bi meni to tribalo bit lako jer san komunikativna i jer mogu laprdat kol'ko ti duša oće. A ja se smrznen. Jer san ja u stvari jedan introvertirani ekstrovert. Neki dan smo priko mejla nas troje išli dogovorit detalje okolo nastupa a prepiska je išla vako: Edi: Drage moje, Jel se trebamo šta dogovarat za Bookvicu? Znam da će Marchelina izvest onu svoju točku na šipki (to uvik radi kad me oće zasjenit), a ja ću nešto jednostavno poput gutanja vatre ili hodanja na žici. Patricija: Mislim da nam je dovoljno da se nadjemo 16.05. i malo dogovorimo strategiju. Vec ste nastupali zajedno pa vjerujem da imate neke zajedničke točke, svakako izvedite jednu. Štanga i gutanje vatre su poželjni. Osim toga, odaberite ulomak za čitanje (može po 2, za svaki slučaj). Donesite knjige za prodaju, klub ce kupiti po jednu za tombolu. Ako se još čega sjetim, javim se... Obojima veliki pozdrav. Marchelina: Narafski, jasno je da san prihvatila ovaj nastup samo da bi Ediju pomogla, tj. da dođe više svita. Moja bezgranična plemenitost je samo jedna od mojih brojnih vrlina. Zbog toga se Edi i drži uz mene, ja san mu idol, moralna vertikala, zakon, ustav i Tito. Za ples okolo štange ću van još javit, naručila san u škveru izradu čelične armirane štange koja podnosi udare velikih masa. Donit ću knjige za prodaju, a ti Edi ne moraš, ka da će ti to iko kupovat. Drugarski pozdrav, pravi i jedini splitcki selebriti, Marchelina Edi: Ma, ja bi rado donija koju svoju knjigu, ali cujem da je sve rasprodano jebi ga Marchelina ima pun podrum svojih, njoj se lako masit pa donit a ako vec triba pomoc oko prodaje, mozemo objavit da cu se ja potpisivat na njenu knjigu (ka jedini nacin da se proda) pisen ovo sa c i c, a ne sa c i c, jerbo znam da Marchelina ne bi razlikovala jedno c od drugog. aj bog Edi je poznat i po tome šta se dan prije nekog nastupa javi sms porukom negdi sa drugog kraja svita, štajaznan, iz Burkine Faso i uvjerava te da se ne tribaš ništa živcirat i da će on na vrime stić doma. Onda ga pitaš je li pripremija priču koju tribate zajedno čitat a on reče da to nije problem, da ćete to prije nastupa sredit. Ti mu kažeš "Edi, prije nastupa je SAD, a ti si u Burkini Faso!!" a on te počne smirivat i govorit da se previše živciraš i da to nije dobro za zdravlje. Onda sutradan stigne i doslovno 10 minuta prije nastupa piše kraj priče dok ti kraj njega hiperventiliraš od frke i treme. I sad ti nastupaj s njim. Ma, isto mi je drag jer bez obzira šta je tako manit, kad mi triba prijatelj on je uvik spreman pomoć i dat prijatejski savjet. Koji god san problem imala, on je zna reć šta triba. Dava mi je savjete u vezi pisanja, u vezi treme, a bome i u vezi jubavi. Svaki put kad se nesritno zajubin njemu se žalin. Tako više neman jubavnih problema. Jer prije njegovih savjeta me je malo muških faćkalo, a poslin njegovih savjeta ne faćka me više niko, pa tako više neman ni problema. Neprocjenjivo, eto. |
01.05.2012., utorak
Prvomajski blues
|
Otići do grada jer dolje će biti ti ljudi koji svake godine na današnji dan budu dolje umiješati se u gomilu koja više ni sama ne zna zašto uporno dolazi svake godine svake godine na Rivu na Marjan imamo i karanfile i sunce sija iznad ovog grada a Riva nosi sve naše korake i sve naše karanfile kao da je sve u redu kao da imamo što i zašto slaviti ne znam ne znam možda je bolje da ostanem na Facebooku tamo ću lajkati neke pjesme naročito one iz osamdesetih naravno naravno neki nas zovu jugonostalgičarima to po onim pjesmama iz osamdesetih ali nekako mi se čini da lajkamo osamdesete jer su tada svi radili i zarađivali tada je bilo drugačije na Rivi koja je nosila sve naše zastave ne ne ostat ću na Facebooku tamo ću sve odreda lajkati to je moja moderna opsesivno kompulzivna radnja lajk lajk lajk zajedno sa svima ostalima a ima ih tamo što samo postavljaju fotografije cvijeća proljeća dijele fotografije više nitko i ne živi svi se samo fotografiraju pa dijele jer na Facebooku se sve dijeli najviše ima cvijeća i proljeća ja mirišem te fotografije ljubičice ruže tratinčice kao da je sve u redu žitna polja nebo plavi oblaci i divne dalmatinske uvale uh kako nam je lijepo uh kako nam je doooobrooooo zapitam se vide li ti ljudi išta od pustih fotografija ali ima i onih koji stalno pričaju o situaciji jer imamo situaciju malo se odužila alo Huston pa dokad više bogamu i stavljaju samo revolucionarne pjesme i dijele linkove kolumnista koji pišu o političarima o seratorima par excellance nikada kolumnistima nije bilo tako lako kao danas materijala koliko hoćeš jer nigdje baš nigdje ništa ne štima ni ovdje niti u regiji ta riječ ta regija kako je postala sveukupna kad kažeš regija misliš crnilo misliš tuga misliš jad misliš eto dobili smo svi ono što smo tražili i sad nam to "ono" oduzima sve što smo ikad željeli posao mir u duši egzistenciju samujemo u svojim sudbinama dok oko nas rastu zvonici a znamo dobro kome zvone prijeteći prsti zovu sa oltara i minareta na misu marvo ili ćete biti kažnjeni ha. ha. ha. čime pobogu čime više i što učiniti što što što kao što je rekao Faruh Šehić u jednom intervjuu trebalo bi "boriti se, ako ništa, za osobnu, privatnu sreću." a ne mogu ne mogu biti sretna kad je oko mene red ljudi ispred zavoda jebenog za zapošljavanje majke i djeca zajedno u redu ispred šaltera majke hrane djecu svojim mizernim penzijama djeca djeca dijele fotografije po Facebooku jer ništa drugo nemaju više ali zato se oni krevelje sa tv ekrana i objašnjavaju nam kako su cijene struje napokon postale europske dok penzioneri sasvim neeuropski ruju po kontejnerima dok nam pučke kuhinje postaju svetišta nabijem vas na vaš obraz na vaš cinizam na vaš sadizam kako biti sretan ma može se može se biti sretan platiš račune komunalije režije platiš račune i sretan si čovjek skenirat ću moje plaćene račune i dijelit ću ih po Facebooku ako mi ne ugase internet zbog onih neplaćenih neskeniranih neplativih ponekad nalijepim sliku neke nestale osobe kao najrealniji način da pomognem uopće bilo kako bilo kome nekome bar nestale osobe kao potvrda da smo mi još tu da možemo nešto učiniti jer je u ljudskoj duši dobro zaustavljeno u pokušaju jer to dobro postoji i ja ću vjerovati u njega dok me ne nestane dok i to dobro ne nestane dok ne nestane sve što je dobro i lijepo moglo i trebalo biti dok ne nestanu fotografije kao što su nestali i karanfili. Jadrantekstil,Dalma,Koteks,Dalmacija iz Dugog Rata,Melioracija,Salonacoop,Jadrantrans,Tehnogradnja,Termofriz,Pomgrad,Elektron,Jadranribolov,Ilova,Građevno poduzeće Rad,Mosor,Neptun,Salonit,Dalmatinka,Cetinka,Agrokoka,Imostroj,Braća Rakić,Duhan,Bagat,Kidrič,Jadran,Radnik,Polikem,Vinilplastika,Zadarkomerc, Plimex,Croatia Zadar line, Elektronika, Tvornica duhana Zadar,Contus,Heres,Marituna,Šibenka,Revija,Poliplast,TLM,TVIK Knin,TEF,Razvitak,PIK Neretva,GP Dubrovnik,Zidar,Glavice Opuzen,Dalmacijabilje,Radeljević,Inkobrod,Tvornica ribljih konzervi Jadranka, Plobest,Bili komerc,Naronaplast,Mehanika,Metkovka,Adrivinil ,Jugoplastika,Monter,Jadrankamen,Dalmacijavino......... |