Mučnina. Ništa drugo do mučnina, od ovog mog grada.
Odavno sam se bila zarekla da neću čitati komentare ispod tekstova o održavanju gay parade u Splitu, jer znam unaprijed što ću i koga ću u tim komentarima zateći. Pa mi neki mazohizam ne da mira i ipak čitam. Čista nevjerica.
Nisam vjernik, u klasičnom smislu riječi, ali oduvijek u meni živi skoro pa vjersko uvjerenje u dobrotu i pravdu. Da se tamo negdje , skriveno i tiho, krije veliko toplo ljudsko srce, eto, u to ja vjerujem. Nepokolebljiva je bila ta vjera. Uz nju, živjela je u meni čvrsta vjera u dušu mog grada. Nitko i ništa mi nije mogao tu vjeru uzdrmati. Ni gradonačelnici koji pljuju po novinarima i od grada prave svoj ranč, ni narodnjaci koji dopiru sa mjesta gdje je takve zvukove, u vrijeme moje mladosti, bilo nezamislivo čuti, ni vozači autobusa glavnog gradskog prijevoznika koji putnike tretiraju kao stoku, ni prosvjedi za radnička prava na kojima se skupi manje sudionika nego na prosječnoj utakmici treće lige....
Sve donedavno branila sam svoje pravo na vjeru u dobro. I onda čitam te komentare. Bude nevjericu. Tolika količina mržnje, čiste mržnje, ne, to nije moguće.
Gay parada je kriva. Njima je gay parada kriva za sve probleme koje u svojim bolesnim glavama i životima imaju. Jedna šarena kolona koja želi proći Rivom. Ah, to je opasno. Za njihovu djecu. Za njih. Za njihove pravovjerne, heteroseksualne životiće.
Kaže neki lik u svom komentaru:"A tko će zaštititi našu djecu od tih pedera?"
Jer, "ti pederi" inače imaju namjeru rivom prošetati naoružani do zuba. Tenkovima namjeravaju gaziti djecu heteroseksualaca. Opasni su oni, o da. Čak i nenaoružani. Dovoljno je da vaše dijete slučajno ukrsti pogled s jednim od njih, i gotovo je. Vaše dijete će biti zaraženo. Pogled na šarenu kolonu mogao bi nepovratno uništiti život tog djeteta. Moglo bi, naime, pomisliti da svi ljudi imaju jednaka prava. Da rivom smiju prošetati i oni koji su drugačiji. Strašno. Treba to spriječiti. Svim sredstvima.
Hvala Bogu, uspaničeni pravovjerci imaju podršku. Uz njih je crkva. Majka Crkva koja brani njihovo pravo da mrze.
Uz njih su mediji. Uz njih je glavni medij ovoga grada. Pa će tako u naslovima vješto provući naputak "NE BITI GAY". Novinar koji je to izveo zasigurno sam sebi daje "pet" od sreće i ponosa. Eto, napravio je nešto "za našu stvar". Urednici će to 'ladno pustiti. Jer oni misle kao i autor takvog naslova. Jer su oni jedna složna bratija. Udružena u strastvenoj mržnji.
Zbog svega toga, i meni su "pederi" krivi. Krivi su, jer su mi pokazali pravo lice grada kojeg sam obožavala. Da nije njih, koji se javno deklariraju kao pederi, ja nikada ne bih saznala koliko pravih pedera zapravo živi u mom gradu. Ne bi mi bilo muka. Još bih lebdjela u mom ružičastom balonu.
O, znam ja što znači biti drugačiji u ovom gradu. Napokon, zatekla sam se u njemu s krivim imenom u krivo vrijeme. Znam ja što to znači. Brisala sam i ja pljuvačku sa lica. Neke tragove još nisam uspjela pobrisati. Jer tragovi pljuvačke mržnje ulaze pod kožu, zariju se, ostavljaju duboke brazde u duši. Podsjetnik na "drugačijost". Podsjetnik na to da vjera u nekih Hrvata podrazumijeva postojanje dva Boga. Jednog za one koji nikome ne čine zlo, osim što postoje. I jednog za one koji, prebirući krunice po prstima, mrze. Mrze glasno, mrze vjerski, zaštićeni zlatnim mantijama iza svojih leđa. Njima će na nedjeljnoj misi biti sve oprošteno. Bit će im oprošten grijeh psovanja, grijeh uzaludnog spominjanja imena božjeg, grijeh neredovitog dolaženja na misu.
A grijeh mržnje prema drugom, drugačijem ljudskom biću? Pa, tu im nema što biti oprošteno. To, za njihovu majčicu crkvicu, zapravo i nije grijeh...
Post je objavljen 29.05.2012. u 09:18 sati.