marchelina
11.06.2009., četvrtak
Pričao mi je o ljepoti...
|
Woke up on a good day And the world was wonderful A midnight summer dream had me in its spell I dreamt about an old man Sat and watched the rain all night He couldn't sleep a wink as all the drops fell He told me of the beauty Hidden in our foreheads He told me of the ugliness We show instead And when we put a foot wrong do we learn From all the pain A midnight summer dream as he watched the rain Then at midnight he poured another drink And bent my ear After midnight we sat up half the night Or maybe more And he began to tell me what it was all for I woke up in an armchair He had gone I don't know where Left me there to sit and look at the rain Don't remember much at all But his words were echoing A midnight summer dream and then wake again Maybe I'll never find him Maybe he's gone forever Maybe I'll have to sit here Watching the weather One thing's pretty certain helped me Make it in the night Showed me somewhere else between wrong and right And at midnight if you can't sleep Then I can bend your ear After midnight we'll sit up half the night Or maybe more And I'll begin to tell you what it is all for Wake up on a good day And the world feels wonderful Midnight summer dream has me in its spell Čudna je priča o meni i ovoj pjesmi. Bilo je to u Švicarskoj, a trenutak koji mi je ostao u pamćenju zbio se u Bernu, pokraj jedne velike rijeke. Došla sam tamo sa nekim društvom, u kabrioletu smo putovali mliječnim švicarskim cestama, stajala sam na nogama skoro cijelim putem od Ženeve do Berna, širila ruke, vrištala u vjetar, pokušavajući biti brža od leta vlastite kose, glasnija od vrištećeg sunca, veselija i drskija od vlastite mi mladosti.... Kroz ulice Berna smo projurili kao moderna verzija pijane raskalašene ciganske čerge, pa se zadihani i obijesni zaustavili pokraj velike rijeke. Moje društvo se odmah montiralo u živopisnu, švicarski urednu riječnu birtiju, a ja, koja sam cijelim putem bila najglasnija i najdivljija, odlutala sam od njih najednom vođena britkom, jasnom potrebom za samoćom...približila sam se rijeci, sjela na obalu, i kao hipnotizirana zagledala se u više sivu nego plavu površinu vode...pritisla me neka tuga, ma, ne neka, nego jedna meni jako poznata tuga, ona koju nosim sa sobom i koja je moj sastavni dio kao i moje oči i ruke i noge i čelo i kao moj dah. Tuga koju nisam nikad podijelila ni otkrila jer je sebično moja, jer je nezamisliva i nepodnošljiva. Ta tuga me posjeduje, i uvijek na kraju ostanemo nas dvije, nerazdvojne i u dobru i u zlu... Moj pogled je bludio preko rijeke na drugu obalu, a moje srce je lupalo teško, snažno a prigušeno, to je ono kad bi stiskala usne da tuga ne izađe...znala sam da nikada neću pripadati ničemu oko mene, znala sam da nosim to nešto neizrecivo u sebi, to nešto što nikada nije verbalizirano jer nije moglo izaći u formi ničega osim u formi čiste patetike..onako kao što je patetično sve stvarno i teško, sve iskonsko... U jednom trenutku osjetila sam neku blagu sjenu pokraj moje...pogledam, neki stari čovjek je tiho došao i sjeo pokraj mene. Okrznula sam ga pogledom, oči su mu bile sive kao i rijeka, a u njima je nešto izgovaralo moje ime. Čudan osjećaj, pomalo jezovit, ali me nije uznemirio, dapače, njegova prisutnost je bila nešto najbliskije što sam do tada doživjela...Znala sam nekako, znala sam da je došao u miru. Da je došao...meni. Šutjeli smo tako neko vrijeme, spojeni tišinom i čistim, neobično podrazumijevajućim osjećajem... prijateljstva. Onda je progovorio, ne gledajući u mene, nego bludeći pogledom na drugu obalu: - Ne brini. Stići ćeš na drugu obalu. Jednog dana, to tužno u tebi prenijeti će te tamo..tamo, na drugu obalu. Nisam gledala u njega, prikovala sam pogled uz sivu vodu. Suze su počele teći takvom silinom kao da će se pretvoriti u pritoku velikoj rijeci...Stari čovjek se nasmiješio, najozbiljnijim smiješkom na svijetu. - Ne plači. Ne brini, i ne boj se. Samo plivaj, djevojčice... Onda je ustao, okrenuo se, i otišao. Ostala sam kraj rijeke još ..ne znam koliko dugo. Spustio se mrak, krenula sam prema onoj birtiji da se pridružim ljudima...ponovo. Otvorila sam vrata, ušla u zadimljenu prostoriju, a unutra je svirala ova pjesma. ************************************************ Moj je život podijeljen na pjesme. Vrlo rano sam otkrila da ne biramo mi pjesme, nego one biraju nas. One dođu, dolete iz nekog etera, kao ptice puštene iz kaveza...neke od njih u kljunu donesu radost, neke donesu tugu, ili neobjašnjivu čežnju... Isto onako kako sam uvjerena da brodovi koji se oglase sirenom iz splitske luke to u stvari pozdravljaju samo i osobno mene, tako sam uvjerena da pojedine pjesme dolaze samo meni i mom uhu, iz nekih nedokučivih razloga koje samo Svemir zna. Pa u trenutku kad mi dođu nije uopće bitno spadaju li te pjesme u onaj neki opus moje omiljene glazbe, ili ne. Kad mi netko neugledan pokuca na vrata, ja ih otvorim, bez obzira... Kada dakle prevrćem stranice svoga života one mi se uvijek otvaraju kao glazbene stranice, za svaki posebni trenutak posebna pjesma, i nikad neću znati da li su te pjesme činile te trenutke posebnima, ili su ti trenuci takvima činili pjesme... Muzika je čisti adrenalin, što sam starija sve sam svjesnija da plešem svoj život po notama, potpuno ovisna o ritmu, o akordu, o tonu. U biti, znam da me ništa u životu nije tako pokretalo kao muzika. Kao suprotnost toj činjenici stoji činjenica da nikada nisam bila sakupljač muzike, vrlo malo, i skoro ništa muzike sam u životu snimila i „spremila“. Zašto? Zbog onog uvjerenja da muzika bira mene a ne ja nju...ne volim planirano slušanje glazbe, volim kad mi dođe, kad mi se zabije u pleksus iz zraka i sruši me na pod...volim kad me usmrti bez najave i upozorenja, kad me otme ovozemaljskim stvarima, zavitla zrakom i lansira u drugu dimenziju...volim kad me rani, kad me slomi, kad me presavije i kada me od nota zaboli u stomaku ona jedna točka koju nazivaju središtem životne energije... Vrlo rijetko mi prija slušanje muzike „sa predumišljajem“. Nekako kao da znam da se sve stvari događaju po nekom svom redu i logici te da naše namjere i predumišljaji i planovi najčešće uništavaju taj krhki, a savršeni svemirski red...Sa muzikom mi je kao i sa humorom, ako ima pitanje od kojega se u životu ježim, to je ono „'oćeš da ti ispričam jedan vic?“ Obično sasvim ozbiljno odgovorim „ Neću.“ A u sebi još dodam „Nemoj, nemoj svega ti!“ Zarobljavanje smijeha u vicevima smatram skoro pa svetogrđem, vječnim ljudskim nastojanjem da sve uhvati, imenuje, sortira...najsmješnije i najduhovitije stvari ne žive u vicevima, jedini humor koji me baca u ekstazu je onaj humor situacije, kada se stvari poslože same od sebe i dovedu do neodoljivih napada smijeha, a koje je poslije nemoguće prepričati, objasniti, predočiti, logiku tog smijeha shvaćaju samo oni koji su bili akteri te određene situacije... Ako sam se u životu i smijala ispričanom vicu, to sam najčešće radila zato da ne povrijedim onoga tko mi ga je ispričao. Ipak, ima nešto što je zaista smiješno u tome...naime, kad ja mrtva ozbiljna kažem da ne želim čuti vic, onaj koji mi je postavio to pitanje umre od smijeha smatrajući da se zezam. Jer valjda ne vjeruje da netko zaista ne želi čuti vic, ili da netko zaista ima obraza iskreno reći da ga ne želi čuti. Pa mi ipak ispriča vic. Ja, ne želeći povrijediti dotičnog veseljaka, smijem se. Pa ovaj pomisli kako je bio u pravu kad je pomislio da se ja šegačim kada sam izjavila da ne želim da mi ispriča vic. Kao, haha, baš sam nestašna.... |