marchelina
02.06.2009., utorak
Mame nikada ne lažu
|
Mama ga je vukla za ruku dok je pružao slabašan otpor. Kako te mame znaju imati čvrst stisak kada te vuku na cijepljenje! Ne bi čovjek rekao da su to one iste ruke koje ti brišu suze kada se probudiš usred noći jer si nešto ružno sanjao... - Hajde, ne boj se, to ti je ništa... - Ne želim se cijepiti! Ne želim! - Ne boj se, kažem ti, to uopće ne boli! - Stvarno ne boli? - Ne, zaista. Hajde, produži korak, zakasnit ćemo! Nije imao razloga da joj ne vjeruje. Pa, mame valjda nikad ne lažu! Jer inače ne bi tako uvjereno i strastveno upozoravale svoju djecu kako nikada ne smiju lagati, zar ne? U liječničku ordinaciju je ušao miran, jer je znao: Ako je mama rekla da neće boljeti, onda je to tako. Ubod ga je jako zabolio. No ipak nije bilo tako strašno, koliko je strašna bila spoznaja da je mama lagala. Počeo je tužno plakati, dok su ga liječnik i sestra naizmjenično utišavali riječima: „Hajde, hajde, pa ti si veliki momak, no, nećeš valjda tako plakati...“ Tri mjeseca kasnije, mama mu je rekla da idu opet kod liječnika. Na pregled, kaže. Nema bockanja, nema igala ni šprica. Samo pregled. Počeo je vrištati istoga časa, i vrištao je i otimao se sve do ambulante, u kojoj je pak priredio kompletnu predstavu koja uključuje grebanje, urlike i prigodno bacanje na pod. U čekaonici su se svi zgražavali, a mami je bilo neugodno, vidio je to po načinu na koji je brzo pogledavala u ljude pa u njega, mrmljajući: - Bože, pa što ti je, pa to je samo kontrolni pregled, daj smiri se, molim te, hajde...neće te ništa boljeti... Ha! Tu ju je čekao! Čim je rekla da ga ništa neće boljeti, znao je da se opet sprema neka gadna stvar koja sigurno ima veze sa iglama i krvlju i...a ne, ovaj put neće se mirno predati i pustiti kao ovca pred klanje....vrisak, vrisak, vrisaaaak! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! |