Manchi
SVAĐANJE
Ja sam od onih osoba koje ne vole svađu i izbjegavam je u širokom luku. No, kad je nužno, odnosno kad nema izlaza, onda se i posvađam, ali se trudim da to bude «kvalitetno». Dosta sam racionalna i smirena osoba, sve sagledam hladne glave, ali sam nažalost okružena sa dosta nervoznim ljudima. Pročitala sam nedavno u jednom časopisu pitanje: « Da li se znate kvalitetno svađati?» Malo sam razmislila i shvatila da se dosta trudim da to bude tako. Pretpostavljam da se radi o tome kako se ponašati dok se svađate i da li se svađate argumentirano. Ja sam takva da volim argumentirati svaki moj stav i mišljenje. To je možda profesionalna deformacija buduće pravnice, ali što mogu. Često puta kad se svađam sa starom lagano mi se digne tlak, jer ona rijetko kad argumentira svoje stavove Kad sam bila mlađa zašutila bih, jer sam mislila da je ona odrasla, a odrasle se treba poštovati. S obzirom da ću za kojih petnaestak dana navršiti 24 godine, smatram se odraslom i mislim da i moje mišljenje nešto vrijedi. Da li vas iznervira kada osoba s kojom se svađate na vaš upit da vam objasni zašto tako misli, odgovori. «Zato.» ? Nakon toga ništa ne komentira i smatra kako je ta njezina izjava rješila sve i što je najgore misli da je u pravu.
Što se tiče mog dečka, moram priznati da stvarno kvalitetno svađa. Uvijek argumentira svoje razloge ukoliko smatra da sam ja nešto skrivila, a i ja sam takva, tako da se rijetko svađamo u pravom smislu riječi, više bih to nazvala «porječkanjem». Oni koji kažu da se nikad ne svađaju sa svojim dečkom/curom apsolutno lažu. To je naprosto nemoguće, a govorim to iz vlastitog iskustva. Uvijek će se naći situacija kada ćete imati različito razmišljanje, a ako se radi o ozbiljnijoj stvari od one « ja volim plavu boju, a ti zelenu», moguće je da završi svađaom. Naravno, ako se te situacije neprestano ponavljaju, onda to nikako nije dobro. Nije ni dobro kada osoba tvrdi da se nikada ne svađa sa svojim dečkom/curom, a zapravo je teška «pušiona» u toj vezi, odnosno partneru sve popušta tako da se zapravo nemaju ni razloga svađati. Kao što sam već rekla, zaista ne volim svađu i izbjegavam je, ali s druge strane nisam takva da ću prešutjeti neke stvari ako me muče, iako znam da će ukoliko ih kažem doći do svađe. Jednostavno ne mogu držati u sebi stvari koje me muče samo da bude «mir». Srećom, kod mene nema često takvih situacija.
Prečesti verbalni konflikti ne mogu uroditi nekim pozitivnim ozračjem, već to znači da su odnosi između te dvije osobe bilo prijateljski, u krugu obitelji, vezi jako narušeni. Moja prijateljica se neprestano svađa s dečkom, rijetko koji dan prođe, a da se ne posvađaju i to žustro. Jako je teško biti u takvoj vezi, neprestana svađa umara psihički, a povrh toga osoba se može osjećati smoždeno i depresivno. S druge strane, osobe koje šute i zavuku se u mišju rubu, samo da ne bi povrijedili svog partnera, a pate u sebi i nezadovoljne su mogu također imati narušeno psihičko stanje. Možda je to stvar samopouzdanja, straha da ne izgube tu osobu, bojažljivosti zbog ranijeg negativnog iskustva. Priznajem, u početku svoje veze, a pri tome mislim na prva 2 – 3 mjeseca i ja sam bila sličnog ponašanja. Razlog tome je što se dečko i ja nismo poznavali otprije, pa nisam previše znala kakav je on profil osobe. No, sve je bila stvar opreza, a takva sam da se ne zanosim previše. Ubrzo se sve promijenilo, upravo zbog toga što smo stalno razgovarali i počela sam se osjećati sve sigurnijom da mu kažem što mi smeta ako je to bio slučaj. Shvatila sam da je moj strah bio bezvezan, jer sve što nas muči trebamo odmah reći bez ustezanja, pa čak i bez obzira na posljedice.
Ako smo iz nekog razloga nezadovoljni ponašanjem našeg partnera trebamo mu to reći, ali na miran, trezven način, bez nepotrebnog vikanja. Tako samo trošimo glasnice, a uzalud. Ako imamo što reći, ne trebamo biti preglasni, nego dovoljno glasni da nas se čuje i razumije. Sigurno vas neće zadovoljiti šutnja i potiskivanje u sebi, to se može samo negativno odraziti na vašu psihu, raspoloženje, a naposljetku i zdravlje. Zato predlažem da progovorite, izbacite to iz sebe i obavezno mirno razgovarajte argumentirajući i objašnjavajući zašto imate takvo mišljenje.
VJERNOST
Da li ste vjerni u vezi? Što je za vas varanje? Da li pod tim podrazumijevate ljubljenje, hvatanje, sve vrste seksa ili samo penetraciju? Što se mene tiče, meni je iznimno važna vjernost u vezi. To je jedna od bitnih osobina koje tražim kod dečka. Došla sam do zaključka, promatrajući svijet oko sebe da je danas malo partnera vjerno. Ne znam čemu je to razlog, možda je u pitanju dosada u vezi, zaljubljenost u drugu osobu, ravnodušnost drugog partnera po pitanju seksa ili jednostavno strah kada veza postane stvarno ozbiljna da se više nećete ševiti s drugim ljudima.... Razlozi su svakakvi, ali kako god bilo, varanje nije za nikakvu pohvalu. Čemu onda veza ako ćemo se međusobno varati? Gdje je tu nestalo povjerenje? A ljubav?
Zar postoji gori osjećaj od onog kad znate da vas je osoba koju volite prevarila? Kako vratiti povjerenje, pa na kraju i ljubav? Kako oprostiti? Poznavajući sebe, postavila bih još pitanje, kako zaboraviti? Postoje brojni razlozi i isprike za varanje, ali mislim da prije svega treba biti iskren prema svom partneru i razgovarati kad stvari krenu nizbrdo. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i normalno je da i kad smo u vezi volimo pogledati osobe koje nas okružuju i zastati nad onima koje nas privuku. No, ako stvarno volite osobu s kojom ste u vezi, nećete ići dalje. Nekome je i ovo varanje, poimanja i granice su različiti. Moj dragi i ja imamo super odnos po tom pitanju, jer volimo komentirati kad smo zajedno. S obzirom da znam kakav on tip cure voli, često se dogodi da ga kad prođe neka cura pitam: « Što ti se čini? Dobra? « No, ni on mi «ne sotane dužan «, pa me uvijek bocne kad prođe neka muška plavušaJ Mnoge moje frendice nemaju takav odnos i dosta su ljubomorne. Moj dečko i ja imamo jako puno povjerenja jedno u drugo i shvaćamo da je to samo bezazleno komentiranje. Ljubomoru ću pokazati isključivo onda kada imam dobar razlog za to. Jedna moja prijateljica svakog dečka doslovno otjera od sebe upravo zbog svoje opsesivne ljubomore, ali kaže da je to jače od nje.
Da odgovorim na gore preostalo postavljeno pitanje. Za mene je varanje sve navedeno. Možda sam grozna, ali mislim da je varanje i ljubljenje. To je za mene početak intimnosti, važnije od završnog čina tj. penetracije. Da li bih mogla oprostiti varanje? Ne znam što bih točno odgovorila na to pitanje. Bila sam prevarena, ali nikad od osobe koju sam iskreno voljela, pa mislim da je to nešto posve drugo. Tada to nisam mogla opostiti, ali vjerojatno bih danas mogla još teže iz istog razloga - ta osoba bi «pala» u mojim očima. Opet sve ovisi o tome koji je bio razlog, koliko se to puta dogodilo i što se zapravo dogodilo. Nisam od onih žena koje kad bi to čule jednostavno bi pobjegle, odnosno ne bi htjele nikakva objašnjenja, ne bi više htjele vidjeti tu osobu. Ja sam jako racionalna i sve želim mirno i trezveno sagledati, pa bi stoga i htjela obješnjenje. Važno je i to da li smo to saznali od nekog drugog ili od voljene osobe. No, to mi se isto dogodilo, pa nisam oprostila. Nisam osoba koja odustaje, koje diže ruke odmah čim krene nizbrdo, ali konkretno u ovom sučaju trebaju dvije osobe. Ako bi i oprostila, trebalo bi vremena da ponovno steknem povjerenje u tu osobu.
Kaže se: « Tko jednom prevari, uvijek će varati. « Da li je to istina ne znam. Kaže se: « Zabranjeno je voće najslađe. « To je istina, ali u mom slučaju to ima jednu granicu. Možda ću zvučati glupo i bezveze, ali kad sam bila slobodna i kad bi mi se sviđao neki dečko, te kad bi saznala da je zauzet odustala bih. Uvijek bi se stavila u poziciju te cure i to bi bilo to. Mnogi u ti situacijama razmišljaju: «Slobodan/na sam, nikog neću prevariti, ništa ne gubim, mogu samo dobiti. « To je sasvim normalno razmišljanje i razumljivo.
Postoje i «opravdani» razlozi za varanje kao npr. ravnodušnost partnera, odbijanje seksa, pa drugi partner to pronalazi u drugoj osobi. Opet ću se vratiti na ono što sam prije napisala, a to je RAZGOVOR. Među mnogim parovima nema komunikacije, pa uopće ne razgovaraju o svojim problemima, odnosno jedan partner to želi, ali ne nalazi načina kako prodrijeti do drugogo, nego svaki pokušaj razgovora završi svađom. Onda nezadovoljni partner kreće u osvajanje i zavođenje drugih osoba. Ne kažem da on/ona nije u pravu, ali nije iskren/a prea svom partneru/ici. Zašto odabrati teži put, kad može lakši? Zašto priznati, kad mogu varati? Pa, ne ide to baš tako. Veza koja se ne temelji na iskrenosti i povjerenju nije veza, odnosno možda je i bila, ali više nije. Druga je priča kada osobe sporazumno odluče da će se viđati s drugim ljudima. No, dokle god to nije slučaj, veza je u krizi. Najlakše je prevariti i pobjeći od problema, a najteže je suočiti se s njima i razgovarati.
Nekim ljudima je u prirodi da varaju, a tu baš nema pomoći od razgovora. Možda će zvučati grubo, ali neki ljudi jednostavno dozvoljavaju da ih partner prevari ili da barem razmišlja o tome. Primjerice, mnoge žene tvrde da ih boli glava, da im je loše i «guraju» partnera kada on onsjeti potrebu za seksom. Zar seks nije lijek za takve i slične boljke? Naravno, nekad nam se stvarno ne da ševiti, ali ako je to učestalo, onda je svakako problem u nama. Seks je ključan dio veze, pa ga svakako treba njegovati. Naravno, seks nije rješenje za sve probleme i zato nisam baš zagovaratelj pomirbenog seksa u ozbiljnijim situacijama. Ako osjetite da vaša veza dotiče dno, ako se javila kriza, prije svega razgovarajte o tome i tako ćete najbolje uvidjeti ima li nade i da li se stvari daju popraviti. Iskrenost i povjerenje su ono na čemu se čvrsta veza treba temeljiti.
PRVI KORAK
Tko treba učiniti prvi korak, dečko ili cura ? To je pitanje o kojem sam često razglabala sa svojim frendicama kad sam bila srednjoškolka. Tada sam bila za opciju broj jedan, tj. da to ipak bude dečko. No, na vrijeme sam shvatila da je to zapravo glupo, a ponekad može biti i « pogubno «, jer možda ta druga strana razmišlja kao vi, pa ostanete sami. Vremena su se promijenila, a na sreću i razmišljanja su liberalnija, pa je normalno da cura učini prvi korak. Po mom mišljenju, uopće nije bitno tko će učiniti prvi korak, nego je bitno što će se dogoditi poslije.
Naravno, ima žena, ali i muškaraca koji su previše ponosni da bi učinili prvi korak. Ima i onih nesigurnih, sa premalo samopouzdanja, pa razumijem da zaziru od tog « prvog koraka « zbog straha od odbijanja i ismijavanja. E taj strah je stvarno kočnica.... Da njega nema, možda bi te osobe imale više vjere u sebe. No, da se vratimo ovim ponosnima. Žene, ali i muškarci vole biti zavođeni. Vole kad im netko poklanja pažnju, kada trči oko njih kao psić, odnosno kada ih samim tim zavođenjem čini još poželjnijima i neodoljivima. Hm, kad malo razmislim, lagala bih kad bih rekla da ne volim dobivati pažnju, ali ne na taj način. Volim da ta pažnja bude dana ravnopravno, odnosno da ni druga osoba ne bude uskraćena.
Što se tiče tog prvog koraka, svakako zagovaram mišljenje da je to zapravo nebitno. Bitniji je način kako to učiniti. Kako se na greškama uči, možda prvi put neće biti uspješan. No, nije smak svijeta kao što mnogi misle, bit će još prilika. Svatko ima svoj specifičan način kojim prilazi osobi koja mu se sviđa. Što se tiče žena, ima nas svakakvih, koketa, sramežljivih, kulerica... Što se tiče mog načina, ne znam kako bih ga definirala... Nisam ništa od navedenog, jednostavno se ponašam prirodno, opušteno, više prijateljski. To naravno može imati neželjene posljedice, jer vas dečko može doživjeti kao nezanimljivu tj. ne doživjeti uopće. Mnogi dečki, kao što sam prije napisala, vole biti zavođeni, pa ipak « padaju « na kokete. Mnoge žene uživaju u tome da zavode i moram priznati da im se na neki način divim. Ja jednostavno nisam takva, nekako mi više leži prijateljski način. Stvar je u tome da to može biti jako dobar način za pronalaženje partnera s kojim ćete započeti vezu, dok kokete mogu na taj način pronaći idealnog partnera za «jednu noć «. Opet, može biti i obrnuto.
Što se tiče muškaraca, čula sam katastrofalne, smiješne, ali i jako zanimljive « ulete «. Mislim da je sve stvar kemije. Može se dogoditi da ti se osoba svidi, unatoč tome što joj/mu se u tom trenu spetljao jezik, to može ispasti jako simpatično na zabavan i pozitivan način. Kao što sam već rekla, jako je bitno ono što se dogodi poslije. Pod time smatram ono poslije brijanja, hvatanja, seksa, što god. Mnogi muškarci i žene tada učine veliku pogrešku « gušeći « osobu koju su upoznali sa bezbrojnim porukama i pozivima. Možda se ta druga osoba zaista i zainteresirala za vas, ali zbog tog, nazovimo ga gušenjem, sve lagano pada u vodu. Koliko znam, neki dečki imaju prešutni kodeks ponašanja kad su takve stvari u pitanju npr. neću je zvati 3 dana i sl. Ako ste se spetljali s takvim tipom, onda ćete se načekati da vas nazove. Zato, ako osjećate potrebu nazovite vi prvi, odnosno, pošaljite poruku. Ako se ne javi, nema veze, može biti bezbroj razloga, ne pomišljajte odmah na najgore tj. da mu se ne sviđate. Ja sam osoba koja voli sagledati stvari objektivno, iz različitih stajališta. Ako mislim da meni ne bi bilo ugodno, odnosno da mi se ne bi sviđalo određeno ponašanje ili postupanje, odustanem od toga, smatrajući da vjerojatno i ta osoba razmišlja isto. Naravno, nije uvijek tako, ovo govorim samo za ekstremne slučajeve, poput navedenog « gušenja « . Zar netko uživa u tome da dobiva bezbroj poziva i poruka i da se prati svaki njegov / njezin korak? Možda sam u krivu, možda to nekome i godi.
Kod upoznavanja se mora najprije prijeći barijera « prvog koraka «. Možda je najbolje razmišljati ovako : « što je najgore što mi se može dogoditi? Da li to mogu preživjeti? « . Ako je odgovor pozitivan, onda samo hrabro naprijed, a u slučaju negativnog, još malo skupljajte hrabrosti i suočite se sa svojim strahovima, te im ne dozvolite da izgubite priliku koja se možda neće vratiti.
LJUBAV KAO NAVIKA
Justine je u svom nedavnom blogu postavila pitanje « Da li ljubav stvarno postane navika «, a to me potaklo da napišem nešto o tome. Govoreći iz vlastitog iskustva, sa sigurnošću mogu tvrditi da veza postane navika nakon nekon vremena. Mislim da je to sasvim logično, budući da tu osobu čuješ svaki dan, često vidiš, pa samim time se i navikneš na društvo te osobe. Ista stvar je i sa prijateljstvom, odnosno ako imate naviku svaki dan se čuti s prijateljem/icom, popiti zajedno svaki dan kavu, logično je da se naviknete na njegovo/njezino društvo.
No, da se vratimo na vezu. Ako ljubav postane navika, po svemu sudeći to više nije ljubav nego zavaravanje. Toliko se navikneš na tu osobu da prelaziš preko svih njezinih/njegovih mana, a u biti te strašno nerviraju. Jedna moja prijateljica je bila s dečkom dosta dugo, a psihički ju je maltretirao, kasnije i fizički. No, stvar je u tome da ona nije htjela prekinuti s njim, jer ga voli . Bili su skupa skoro 4 godine, a kasnije je priznala da od tih 4, samo je prvih 6 mjeseci bilo jako dobro. Razumijem ju utoliko što je bila mlada kada su počeli hodati, pa ga je idealizirala i sve mu opraštala. Sve je to bilo uzalud, jer se to negativno odrazilo na njeno zdravlje, na fax... Dugo je razmišljala o prekidu i onda je napokon odlučila da je vrijeme da se ta farsa privede kraju. Bilo joj je užasno teško na početku upravo zbog te navike. Prvih mjesec dana je neprestano očekivala njegov poziv, život kao slobodnoj ženi joj je bio jako neobičan i čudan. Sada ima dečka 2,5 godina koji je obasipa pažnjom i ljubavlju, jako je sretna.
Ljubav je jako čudna, nikad ne znaš kad će te pogoditi Amorova strelica. No, mnogi miješaju ljubav i zaljubljenost, pa čim se zaljube izgovaraju « volim te «, ne shvaćajući važnost tih riječi. Netko voli čuti te riječi na samom početku veze, meni je to naprosto glupo. Nekog voliš nakon dva tjedna poznanstva... I don't think so. Zaljubljen jesi, ali ne voliš tu osobu, za to treba puno više vremena. Ja sam jako realna osoba, rijetko se zaljubljujem, a kamoli izgovaram « volim te «. Kad sam bila mlađa i kad bi osijetila one poznate leptiriće u trbuhu, malo bih bila u «sedmom nebu», ali bih se brzo spustila na zemlju, ne dozvoljavajući si da naprosto « poludim « za tom osobom. Nisam od onih osoba koje odmah pokazuju svoje osjećaje, jednostavno to ne želim prije nego li «ispipam teren». Rekli bi neki, « oprezna, suzdržana djevica « .
Mislim da treba biti realan. Kad odnosi u vezi krenu nizbrdo, kad više nema povjerenja, iskrenosti, kad nestane ljubavi, to treba priznati, najprije samom sebi. Zašto neprestano opraštati ako nema poboljšanja? Zašto ostati u braku koji je već odavno « mrtav «? Ne kažem da odmah treba dignuti ruke i reći « odustajem «. Dapače, treba pokušati sve da veza / brak uspiju. No, ako već mjesecima ili godinama pokušavate spasiti što se spasiti ne da, onda zavaravate sebe, okolinu ne, jer je vjerojatno svima jasno ono što si ne želite priznati. Za ljubav je potrebno dvoje, jel'da ? Pa, ako se to dvoje svede na samo jednog, onda nastaju problemi. Ne razumijem žene i muškarce koji dozvoljavaju svakakva poniženja. Naravno, koliko god to neki poricali, ljepše je biti zauzet, nego slobodan, ali opet bolje biti sretno slobodan, nego nesretno zauzet. Mnogima je razlog zašto ostaju u toj nesretnoj vezi, upravo taj što ne vole ili se ne mogu zamisliti slobodnima. Ako i prekinu takvu vezu, mnogi krenu u potragu za novom, pa onda često puta budu razočarani i povrijeđeni. Meni su zaista nejasne osobe koje nakon prekida dugogodišnje veze ( na njihovu inicijativu ) bezglavo uljeću u novu otprilike mjesec dana od prekida. Sve bi mi bilo puno razumljivije da se te iste osobe neposredno prije samog prekida nisu zaklinjale u ljubav prema svojoj bivšoj ljubavi. Postavljam si pitanje, da li te osobe uopće znaju što je to ljubav? Možda sam previše individualna, ali ako već nekog volim svim srcem kako mogu odmah nakon prekida voljeti nekog drugog i biti s njim u vezi. Ako je ta bivša veza već odavno bila u krizi, ako je nestala ljubav, onda mogu shvatiti te postupke, ali inače mi je sve to nerazumljivo.
Mnogi ljudi nakon prekida dugogodišnje veze pronalaze seksualne partnere. To mogu shvatiti, jer svaka veza sa sobom povlači i seks, pa prema tome normalno je da muškarac/ žena osjećaju potrebu za seksom i nakon prestanka veze. Sad, da li bih i ja tako postupila, sasvim je drugo pitanje. Svaki je čovjek jedinstven i u sličnim situacijama reagira različito od drugih. Mislim da svatko treba postupati onako kako smatra da je najbolje za njega.
Svakako smatram da se nakon prekida ne treba zatvoriti u sobu, plakati, puštati tužne pjesme, pojesti sve iz frižidera da ti pozli, nego izaći među ljude i biti okružen prijateljima. Ako veza nema budućnosti, treba to priznati samom sebi, ne se zavaravati da je to privremeno, da će se stvari popraviti, ako nema pomoći. Neće pomoći ni neprestano zaljubljivanje, mijenjanje partnera nadajući se za svakog da je onaj pravi, princ na bijelom konju. Ako vam fali seks, poševite se, nemojte se suzdržavati ako vam to treba, ali nemojte miješati seks s ljubavlju i očekivati previše od vašeg seksualnog partnera. Ako ljubav dođe, doći će, ne požurujte je i ne budite pretjerani pozitivisti, ne razmišljajte negativno, nego prije svega budite realisti.
SEKSUALNE MAŠTARIJE
Često imam seksualne fantazije i mislim da je to posve normalno. Kao što sam i u ranijim postovima napisala, one mi se, između ostalog, javljaju i u snovima. Ponekad ne vidim toj osobi lice, ali osijećam snažnu privlačnost. No, mislim da su snovi odraz naše podsvjesti, tako da su posljedica onog što smo na neki način doživjeli ili barem čuli/vidjeli prethodni dan. Osim toga, mogu biti i odraz naše prikrivene želje koju se možda bojimo priznati sebi samima, a kamoli drugima.
Inače sam osoba koja voli maštati, tako da i u seksu nisam ograničena. Svatko ima svoj ukus i želje. Mene jednostavno uzbuđuje spontanost... Obožavam neplanirani, spontani seks, samim time izvan spavaće sobe, odnosno kreveta. Ne poričem da je krevet najudobnije mjesto za seks, ali meni osobno nije nekako previše uzbuđujuće. Zato me i u filmovima najviše nerviraju scene kada se muškarac i žena počnu ljubiti, divljački skidati sa sebe odjeću i onako napaljeni trče u sobu koja je po mogućnosti na gornjem katu. Nemojte sve odmah pokvariti, unesite dozu spontanosti. Zašto trčati u sobu? Poševite se upravo tu, da tu, na hodniku priljubljeni uz zid. Mnogi će reći da je neudobno, da žulja itd. Inače sam perfekcionist, ali što se seksa tiče potpuno sam drukčija. Istina, ne mogu poreći da žulja, ali što baš na to pomislite u trenutku dok se strastveno ljubite, dok dečko podražuje prstima vaš klitoris, dok dirate njegov penis? Ja ne, nikad mi to ne padne na pamet, koliko god neudobno bilo. To tek kasnije osjetim, ako je neudobnost izazvala kakve posljedice, poput ukočenja vrata itd. No, unatoč tome, osijećam se fantastično i zadovoljno ili bolje reći zadovoljeno.
Svatko ima maštarije koje bi htio ostvariti. Netko ( najčešće dečki ) mašta o seksu s dvije ili više cura, netko o seksu s dva ili više dečkiju, netko želi da mu se nanosi bol... Čitala sam u jednom postu o maštanju za vrijeme seksa. Ne slažem se s tim da je maštanje za vrijeme seksa u redu. Pod time mislim na maštanje da je pokraj vas druga osoba, a ne osoba s kojom se ševite. Da li je to prijevara? Slažem se da nije, ali opet nije baš za pohvalu. Svakako nije prijevara ako je to osoba s kojom niste u vezi. Hm, onda je možda i OK ako maštate, ali ne znam.... Zašto onda pristati na seks s osobom s kojom ćete za vrijeme seksa maštati o drugoj? Zašto onda jednostavno ne masturbirati?
No, svakako smatram da ukoliko ste u vezi ( pa i ako niste ), seks treba začiniti sa što više mašte. Postane dosadno kad se sve odvija na ustaljen i uobičajen način, uvijek istim tempom, uvijek iste poze ( po mogućnosti najviše dvije ), uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme ( OK, ovo je malo previše, pretjerujem... nadam se ). Treba probati nešto novo, divlje, probuditi strast u vama, jer svi smo mi strastveni na svoj posebni, jedinstven način. Treba izaći iz kreveta i poševiti se makar na fotelji, trosjedu i to je početak. Zvučim kao neka iskusna žena, no zaista to nisam, ne u smislu brojnosti seksualnih partnera. No, mislim da ta brojnost nije presudna za «iskustvo». Mislim da žena, ali i muškarac može steći više seksualnog iskustva u npr. petogodišnjoj vezi, nego žena i muškarac koji su promijenili desetak partnera s kojima su bili kratko, odnosno s kojima su bili u čisto seksualnoj vezi. Kao i sve drugo, ovo također ima svojih prednosti i mana. Žena i muškarac koji su imali više partnera imaju veću mogućnost «usporedbe», upoznavanja muškog/ženskog tijela na način da mogu isprobati nešto što nisu mogli s prethodnim partnerom/icom. No, ako to uspijete «dobiti» u tzv. petogodišnjoj vezi onda ste vi u prednosti.
Sve je zapravo stvar osobne procjene. Netko voli eksperimentirati, mijenjati partnere u želji za zabavom, možda u potrazi za idealnim, dok je netko sramežljive prirode, pa se ne želi upuštati u avanture. Bilo kako bilo, ne sramite se probati ono što želite, jer svi znamo da se prilike ne pružaju tako često. Ja se mogu poistovjetiti s tipom broj dva. Naime, nisam sramežljiva, dosta sam društvena i komunikativna, ali opet nisam sklona ekperimentiranju pod broj jedan. Stvar je sasvim jednostavno objašnjiva – ne mogu se opustiti pred osobom koju jedva poznajem. No, kasnije je posve druga priča. Nekad sama sebe iznenadim, zato nikad ne reci nikad. Još uvijek imam malu dozu sramežljivosti u sebi, ali radim na tome.
Ljudi imaju različite seksualne apetite. Neke ljude uzbuđuju stvari koje su drugima bizarne ili čak odvratne. Npr. nekim ljudima poraste uzbuđenje kad ih netko gleda i zato vole seks na prepunoj plaži ili na nekim javnim mjestima. O ukusima se ne rapravlja, zar ne?
Probudite svoju maštu, dajte joj oduška.... Uživajte u svom partneru/ici i istražujte njegovo/ njezino tijelo, upoznajte ga pobliže i saznajte što se njemu/njoj sviđa i što ga/ju dovodi do ludila. Nemojte se ponavljati, a pri tom ne mislim da radite nešto što se vašem partneru/ici ne sviđa, nego ne radite sve istim redosljedom, unesite nešto novo... Poševite se kad vam dođe, to ne mora biti isključivo udobno i komforno mjesto. Nije bitno gdje, nego s kim i da ste daleko od znatiželjnih očiju... No, sve je individualno, pa radite kako vam paše. Bitno je da je slatko, uzbuđujuće i da vas oboje dovodi do ludila.
Puno vam hvala što me čitate i na komentarima. Pusa svima
FILOZOFIJA ŽIVOTA
«Bog nije obećao dan bez tuge, život bez suza i sunce bez kiše, ali je obećao snagu za dan, utjehu za život, svijetlost za put. Život je borba, žrtvovanje i ljubav. Budi jaka da bi se znala boriti, budi velikodušna da bi se znala žrtvovati i budi dobra da bi znala voljeti.» A. Manzoni
Ponekad nas na putu kroz život prate teškoće i ne znamo kako im se oduprijeti, kako ih se riješiti. Ima trenutaka kad smo toliko shrvani da ne vidimo ništa pozitivno oko nas što bi nas vratilo na pravi put, vratilo nam vjeru u život i u same sebe. Jednostavno se osijećamo bezvrijedno. Imala sam i ja takvih kriza u životu, pogotovo u pubertetu. Ipak je to dio odrastanja, spoznavanja samih sebe, učenja na vlastitim greškama, što manjim, što većim. No, cijeli život je jedno odrastanje, a i problemi su ponekad odrastanje.
Kad sam imala 15 godina doživjela sam prometnu nesreću. Na putu iz škole u večernjim satima, nas par cura odlučile smo malo prošetati i odmoriti moždane vijuge nakon napornog dana. Došle smo tako do pješačkog prijelaza i taman kada smo prelazile vidjele smo auto kako nam dolazi u susret. One su uspjele prijeći na drugu stranu, a za mene je već bilo kasno. Auto je kotačem prešao preko moje noge, a rukom sam udarila u retrovizor. Od siline udarca pala sam na pod, ali srećom, glavom mi je završila na torbi, a ne na asfaltu. Bila sam u velikom šoku, nisam znala da li sanjam ili se ovo zaista događa. Prijateljice kraj mene, ljudi oko mene, promatraju, a nitko da priđe i pomogne mi. Onda su prišla dva Roma, zaustavila kamion koji prevozi namirnice i odvezli me u bolnicu. Slomila sam skočni zglob, imala sam dvije operacije. U školu sam krenula tek u drugom polugodištu, morala sam polagati razredni ispit. Ni sama ne znam kako sam uspjela dobiti sve te dobre ocjene, ali svojski sam se trudila. Bilo mi je jako teško, neprestano sam padala u krize, jer nisam imala prave podrške. Profesore nije bilo briga, one prijateljice koje su bila sa mnom kad se nesreća dogodila su lagano podvile rep i nije ih zanimalo kako sam, a ni kod kuće nisam imala podršku. Neprestano su mi spočitavali zašto nisam odmah išla doma, nego sam morala prošetati, jer se to inače ne bi dogodilo. Ni sve te dobre ocjene u školi nisu ih mogle uvjeriti u suprotno razmišljanje. Stari me nije došao posjetiti u bolnicu, a ni doma. Jedino mi je mama bila kolika – tolika podrška.
Bilo je dana kada sam se osijećala užasno, nisam znala što ću sa sobom. No, tada sam odlučila okrenuti novu stranicu u svom životu i početi pozitivno razmišljati. Sama nesreća mi je pojačala želju za životom i dala nevejerojatno puno energije. Shvatila sam da je život samo jedan i da treba disati punim plućima i iskorisiti svaki njegov trenutak. Znala sam da od sažaljevanja nema ništa, nego da trebam uzeti stvar u svoje ruke. Od tada sam se više smijala, više družila i izlazila, bila sam sretnija i zadovoljnija. Tada sam shvatila da je zaista istina kad se kaže da « što te ne ubije, to te ojača «.
Kad se čovjek preda, tek tada je gotovo. Dogodilo mi se nebrojeno puta da sam izgubila nadu, imala sam mnogo padova, ali nakon toga i uspona. Pitala sam se sto puta « zašto baš meni? «, a danas kažem « zašto ikome? « Treba imati vjere u sebe, iskoristiti posljednje atome snage i biti uporan. Nije toliko bitno što si postigao, nego na koji način i koliko si truda uložio u to.
Kroz život treba kročiti sa znanjem da nam neće uvijek biti kako smo htjeli i zamislili, ali strah od neuspjeha nas ne treba kočiti da probamo ostvariti naš cilj, jer život zaista jest borba, žrtvovanje i ljubav.
REALITY SHOWS
Baš sam neki dan otvorila Novu TV i vidjela da je počeo još jedan u nizu reality show – ova. Moram priznati da me nije baš oduševio. Gledala sam skoro sve realitye koji su se prikazivali, ali nijedan me nije oborio s nogu. Malo sam razmišljala, toliko se novca uložilo u te emisije, nude velike svote novaca kao nagrade za sudjelovanje , a država propada... Možda jedino «Opstanak» može proći na mojoj ljestvici favorita. Stvarno im je bilo teško, jer su morali naučiti preživjeti u prirodi, za razliku od Big Brothera gdje im je praktički sve bilo servirano na pladnju. Znam, znam, nisu mogli tri mjeseca ( neki malo manje ) kontaktirati sa svojim bližnjima, nisu znali što se vani događa, no nisu bili na milosti i nemilosti vremenskih nepogoda i spavali praktički pod vedrim nebom.Da, kad je Opstanak krenuo već je bilo ljeto, ali i sami znate da vremenske prilike nisu bile baš poželjne.
Sijećam se Story Supernova, samih početaka hrvatskog realitya. Iz tog showa su se izrodili talentirani novinari, poput Dorijana Elezovića. Dečko stvarno ima novinarsku žicu i elokventan je što je i neophodno u tom poslu. U početku mi se Anja Alavanja nije pretjerano sviđala, ali čini mi se kako joj ide sve bolje i bolje. Za Barbaru Radulović imam samo riječi hvale, cura stvarno zna što radi. Što se Monike tiče, možda se mnogi neće složiti sa mnom, ali mislim da nije stvorena za novinarski posao zbog govorne mane koju ima. Ovo možda zvuči kao diskriminacija, ali vjerujte nije. Cura fantastično izgleda, ima prekrasan osmjeh i divnu kovrčavu kosu, mnogi muškarci koje znam hvale njene zamamne obline, pogotovo grudi, tako da je, po mom mišljenju stvorena za manekensku karijeru. Ipak, za uspješnog novinara potrebna je elokvencija, vještina govora, pa i prepotentnost. Na stranu Monikina govorna mana, nekako mi se čini da nema ni ove navedene osobine. Mislim da smo svi stvoreni za nešto, netko ima više talenta, netko manje, tako da bi trebali njegovati ono što nam ide dobro. Već vidim osudu na mnogim vašim licima zbog ovog posta, ali to je samo moje mišljenje. Osim toga, pravi hrvatski novinar treba govoriti hrvatskim književnim jezikom, ne miješati narječja i lokalizme. Ovo je aluzija na Ivonu Perišu, svaka čast njenom podrijetlu, ali budući da radi na televiziji ne bi smijela tako govoriti.
Gledala sam emisiju na HRT – u o fonetskim vježbama koje novinari rade sa osobama stručno osposobljenim za taj posao. Naime, prije svakog izlaska pred kamere, novinar treba dobro proučiti tekst koji će govoriti, paziti na svaki izgovor i naglaske. Primijetila sam da na Novoj TV mnogo griješe, ne znam što je razlog , ali mislim da bi trebali svakako poraditi na tome. Nenad Hervatin me oduševljavao sa svojom elokventnošću i sposobnošću da naučeni tekst prikaže u vlastitoj interpretaciji. No, gdje je on sad? Zašto se sposobni novinari otpuštaju, a lošiji ostaju? Na to pitanje ne znam da li tko zna odgovor.
Kad sam čitala o «Baru» u dnevnim novinama pretpostavljala sam da u tom showu mogu sudjelovati ljudi kojima «leži» posao konobara, no po onome što sam vidjela, to su sve redom nespretnjakovići. Ne znam po kojoj osnovi i uvjetima su izabrani za taj show. No, dat ću priliku, show je tek počeo, možda se iznenadim.
Gledala sam mnoge realitye na stranim televizijama i mogu jedino zaključiti da smo mi loša kopija svih redom, osim možda posljednjeg Hrvatskog idola. Žiri je bio jako dobar, susretljiv, prepun kontruktivnih kritika, a ne ismijavanja sudionika kao prošli. Nadam se da će ovaj Big Brother unijeti pozitivnu vibru i zadržati je za ostale reality show – ove.
PRIVLAČNOST
Čitala sam o privlačnosti u mnogim knjigama i časopisima i moram priznati da su mnogi od njih imali pravo. Postoje razne vrste privlačnosti, počevši od one nevine dječje, kad imaš simpatiju, do čak životinjske privlačnosti. U ranijim postovima sam nabrojila par knjiga, a mislim da bi za ovu temu bila jako dobra «Terese Raquin», ali i «Germinal» Emilla Zole. E pa ova posljednja mi je jedna od najdražih knjiga. Istina, to je literatura naturalizma koji ne odiše lijepim prizorima, no sviđa mi se kako pisac vjerodostojno, bez imalo uljepšavanja opisuje teške živote rudara i drži nit i ritam priče od početka do samog kraja.
No, da ne bih odlutala od teme, vratimo se na privlačnost. Da li vam se nekad dogodilo da vas netko privuče iz posve neobjašnjivih razloga? Pri tom mislim na ovu posljednje nabrojenu, životinjsku privlačnost. Često u filmovima vidim dvoje ljudi koji se naizgled ne mogu podnijeti i istinski se mrze, svađaju, ali na kraju jednostavno završe u krevetu. Hm, ne volim baš govoriti «u krevetu», jer je to skroz nespontano, ali kad već govorim o filmovima, to tako i biva. Jednom sam nešto zanimljivo pročitala. Naime, navodno netko nas privlači i sviđa nam se zato što smo u toj osobi pronašli dio sebe. To nisam u početku shvaćala, jer je moja teorija bila, pa neću biti s nekim tko je identičan meni. No, odrastajući, ipak sam shvatila da moja teorija mora pasti u vodu. Ne kaže se uzalud da najbolje uspjevaje one veze u kojoj su parovi slični. Opet, kaže se i suprotnoti se privlače. Pa, s tom teorijom se ne bih u potpunosti složila. Naravno, mislim da je naidealnija situacija kada su dvije osobe u vezi slične s primjesama različitosti, npr. jedna mirnija, druga temperamentnija. No, mislim da dvije potpuno različite osobe ne mogu dugo opstati u vezi. Dugo je isto relazivan pojam. Nekome je ono što je meni kratko dugo i obratno, tako da je sve to stvar osobne procjene.
Osobe nam se mogu svidjeti iz različitih razloga. Meni se npr. sviđaju prosječni dečki. Što se izgleda tiče, usne, osmjeh i zubi su na prvom mjestu. Ne znam zašto, ali to uvijek prvo primjetim. No, teško da ću i dalje ostati zainteresirana, ako me ta osoba ne «zadrži» svojim karakterom. Jako mi je bitan smisao za humor, bez toga definitivno ne bih mogla. Nisam izbirljiva i od velikih zahtjeva, ali bez određene doze šarma i puno humora ta osoba mi ne bi bila pretjerano zanimljiva. Ima osoba koje su šarmantne, markantne, zaista pune humora, ali jednostavno neprivlačne. One jednostavno nemaju «ono nešto» što me privlači. Mnogi od vas, pogotovo dečki ne volite te dvije riječi. Istina, pomalo glupo zvuči, ali ne znam kako da bolje objasnim tu situaciju. «Kemija» je blizu tog pojma, ali opet nije isto, jer kemije može biti, ali za kratko, jer nema «onog nečeg».
Meni je prvi dojam jako bitan, jer ako mi se osoba odmah ne svidi, teško da će biti suprotno drugi ili treći put. Može se dogoditi da vam se osoba rvi put svidi i to jako, ali kasnije oduševljenje splasne. Razlozi mogu biti dvojaki, ili ste veliki sanjari, pa ste osobu idealizrali, a poslije se razočarali, odnosno realisti ste, a taj put jednostavno niste imali sreće, jer ta osoba nije bila prava za vas.
Najbolji put da se izbjegnu razočaranja je ne pretjerano pozitivno razmišljati, a nikako negativno, nego biti realan i pustiti stvari da same teku svojim tokom. Zapamtite, nad nekim stvarima nemamo mogućnost kontrole i zato ne treba nepotrebno trošiti živce. Sve će doći na svoje, prije ili kasnije.
STRAHOVI
Pročitala sam zanimljiv post o strahovima jučer na blogu, pa sam odlučila da i ja napišem štogod o tome. Kao i svi ljudi i ja imam strahove, što svakodnevne, tako i fobije. Moja najveća fobija je strah od visina. Nije baš poprimila velike razmjere kao kod moje prijateljice koja se boji nasloniti na prozor na prvom katu, ali opet imam dosta veliki strah od visina.
Naime, počinje mi se vrtjeti kad gledam prema dolje na desetom katu, a pogotovo ako sam negdje gdje nema ograde. Ograda mi daje neku dozu sigurnosti, onda me stvarno nije strah. Ima jedna zgoda sa maturalca u osmom razredu. Bili smo sa školom u Medulinu, a jedan dan smo posjetili Pulu. Penjajući se stepenicama amfiteatra ( koje imaju vidljivo dno ), neprestano sam gledala kroz njih, tako da što smo se više penjali, više mi se vrtilo, pa am na kraju morala kao zadnja luzerica stati dok su ostali došli do vrha. Nitko me nije ismijavao što je jedino pozitivno u ovoj priči.
Prije par godina sam posjetila Pariz i odlučila suočiti se sa svojom aerofobijom tako da dođem do vrha Eiffelovog tornja. No, moja želja je ostala neostvarena iz razloga što je bila dugačak red na ulazu u dizalo, a stepenicama koje isto sa vidljivim dnom nisam mogla ići, jer vremena nije bilo, jer smo se morali vratiti u autobus i krenuti za dalje destinacije. Nadam se da će mi se želja ostvariti, tj. da ću dobiti priliku vidjeti Pariz još koji put.
Osim aerofobije, imam strah od zmija tj. jeza me hvata od same pomisli da bi neka bila u mojoj blizini. Jednom je nona ispod vaze sa cvijetom koja je stajala na zidiću u dvorištu našla zmiju. Kad se samo sjetim da sam par dana prije tog «otkrivenja» bila u neposrednoj blizini te vaze i zaljevala cvijet... Brr... Malo se divim onom otkačenom Australcu s Nove TV, ali i njegovoj ženi. Treba imati hrabrosti za to, a meni toga fali.
Unatoč negativnom učinku, mislim da strahovi i pozitivni, jer gdje bi svijet došao da se ljudi apsolutno ničeg ne boje. No, sa strahovima treba postupati kao i sa problemima, treba se s njima suočiti. Bijegom se stvari samo kompliciraju i nepotrebno si zagorčavamo život. Strah je po mom mišljenju isto neka vrsta bijega, skrivanja iza naše nesigurnosti. Istina, meni se počinje vrtjeti u glavi na većoj visini, ali mislim da se sve to da izliječiti, jer ne mogu reći :» Strah me je i gotovo. Ne mogu si pomoći.» Mislim da ne trebam odmah skakati padobranom da dokažem svoju hrabrost, ali mali koraci su veliki napredak.
Trebamo svi reći : « Ja to hoću, mogu i moram.», jer upornost, vjera i hrabrost su ključ svakog uspjeha.