Manchi
STRAHOVI
Pročitala sam zanimljiv post o strahovima jučer na blogu, pa sam odlučila da i ja napišem štogod o tome. Kao i svi ljudi i ja imam strahove, što svakodnevne, tako i fobije. Moja najveća fobija je strah od visina. Nije baš poprimila velike razmjere kao kod moje prijateljice koja se boji nasloniti na prozor na prvom katu, ali opet imam dosta veliki strah od visina.
Naime, počinje mi se vrtjeti kad gledam prema dolje na desetom katu, a pogotovo ako sam negdje gdje nema ograde. Ograda mi daje neku dozu sigurnosti, onda me stvarno nije strah. Ima jedna zgoda sa maturalca u osmom razredu. Bili smo sa školom u Medulinu, a jedan dan smo posjetili Pulu. Penjajući se stepenicama amfiteatra ( koje imaju vidljivo dno ), neprestano sam gledala kroz njih, tako da što smo se više penjali, više mi se vrtilo, pa am na kraju morala kao zadnja luzerica stati dok su ostali došli do vrha. Nitko me nije ismijavao što je jedino pozitivno u ovoj priči.
Prije par godina sam posjetila Pariz i odlučila suočiti se sa svojom aerofobijom tako da dođem do vrha Eiffelovog tornja. No, moja želja je ostala neostvarena iz razloga što je bila dugačak red na ulazu u dizalo, a stepenicama koje isto sa vidljivim dnom nisam mogla ići, jer vremena nije bilo, jer smo se morali vratiti u autobus i krenuti za dalje destinacije. Nadam se da će mi se želja ostvariti, tj. da ću dobiti priliku vidjeti Pariz još koji put.
Osim aerofobije, imam strah od zmija tj. jeza me hvata od same pomisli da bi neka bila u mojoj blizini. Jednom je nona ispod vaze sa cvijetom koja je stajala na zidiću u dvorištu našla zmiju. Kad se samo sjetim da sam par dana prije tog «otkrivenja» bila u neposrednoj blizini te vaze i zaljevala cvijet... Brr... Malo se divim onom otkačenom Australcu s Nove TV, ali i njegovoj ženi. Treba imati hrabrosti za to, a meni toga fali.
Unatoč negativnom učinku, mislim da strahovi i pozitivni, jer gdje bi svijet došao da se ljudi apsolutno ničeg ne boje. No, sa strahovima treba postupati kao i sa problemima, treba se s njima suočiti. Bijegom se stvari samo kompliciraju i nepotrebno si zagorčavamo život. Strah je po mom mišljenju isto neka vrsta bijega, skrivanja iza naše nesigurnosti. Istina, meni se počinje vrtjeti u glavi na većoj visini, ali mislim da se sve to da izliječiti, jer ne mogu reći :» Strah me je i gotovo. Ne mogu si pomoći.» Mislim da ne trebam odmah skakati padobranom da dokažem svoju hrabrost, ali mali koraci su veliki napredak.
Trebamo svi reći : « Ja to hoću, mogu i moram.», jer upornost, vjera i hrabrost su ključ svakog uspjeha.