«Bog nije obećao dan bez tuge, život bez suza i sunce bez kiše, ali je obećao snagu za dan, utjehu za život, svijetlost za put. Život je borba, žrtvovanje i ljubav. Budi jaka da bi se znala boriti, budi velikodušna da bi se znala žrtvovati i budi dobra da bi znala voljeti.» A. Manzoni
Ponekad nas na putu kroz život prate teškoće i ne znamo kako im se oduprijeti, kako ih se riješiti. Ima trenutaka kad smo toliko shrvani da ne vidimo ništa pozitivno oko nas što bi nas vratilo na pravi put, vratilo nam vjeru u život i u same sebe. Jednostavno se osijećamo bezvrijedno. Imala sam i ja takvih kriza u životu, pogotovo u pubertetu. Ipak je to dio odrastanja, spoznavanja samih sebe, učenja na vlastitim greškama, što manjim, što većim. No, cijeli život je jedno odrastanje, a i problemi su ponekad odrastanje.
Kad sam imala 15 godina doživjela sam prometnu nesreću. Na putu iz škole u večernjim satima, nas par cura odlučile smo malo prošetati i odmoriti moždane vijuge nakon napornog dana. Došle smo tako do pješačkog prijelaza i taman kada smo prelazile vidjele smo auto kako nam dolazi u susret. One su uspjele prijeći na drugu stranu, a za mene je već bilo kasno. Auto je kotačem prešao preko moje noge, a rukom sam udarila u retrovizor. Od siline udarca pala sam na pod, ali srećom, glavom mi je završila na torbi, a ne na asfaltu. Bila sam u velikom šoku, nisam znala da li sanjam ili se ovo zaista događa. Prijateljice kraj mene, ljudi oko mene, promatraju, a nitko da priđe i pomogne mi. Onda su prišla dva Roma, zaustavila kamion koji prevozi namirnice i odvezli me u bolnicu. Slomila sam skočni zglob, imala sam dvije operacije. U školu sam krenula tek u drugom polugodištu, morala sam polagati razredni ispit. Ni sama ne znam kako sam uspjela dobiti sve te dobre ocjene, ali svojski sam se trudila. Bilo mi je jako teško, neprestano sam padala u krize, jer nisam imala prave podrške. Profesore nije bilo briga, one prijateljice koje su bila sa mnom kad se nesreća dogodila su lagano podvile rep i nije ih zanimalo kako sam, a ni kod kuće nisam imala podršku. Neprestano su mi spočitavali zašto nisam odmah išla doma, nego sam morala prošetati, jer se to inače ne bi dogodilo. Ni sve te dobre ocjene u školi nisu ih mogle uvjeriti u suprotno razmišljanje. Stari me nije došao posjetiti u bolnicu, a ni doma. Jedino mi je mama bila kolika – tolika podrška.
Bilo je dana kada sam se osijećala užasno, nisam znala što ću sa sobom. No, tada sam odlučila okrenuti novu stranicu u svom životu i početi pozitivno razmišljati. Sama nesreća mi je pojačala želju za životom i dala nevejerojatno puno energije. Shvatila sam da je život samo jedan i da treba disati punim plućima i iskorisiti svaki njegov trenutak. Znala sam da od sažaljevanja nema ništa, nego da trebam uzeti stvar u svoje ruke. Od tada sam se više smijala, više družila i izlazila, bila sam sretnija i zadovoljnija. Tada sam shvatila da je zaista istina kad se kaže da « što te ne ubije, to te ojača «.
Kad se čovjek preda, tek tada je gotovo. Dogodilo mi se nebrojeno puta da sam izgubila nadu, imala sam mnogo padova, ali nakon toga i uspona. Pitala sam se sto puta « zašto baš meni? «, a danas kažem « zašto ikome? « Treba imati vjere u sebe, iskoristiti posljednje atome snage i biti uporan. Nije toliko bitno što si postigao, nego na koji način i koliko si truda uložio u to.
Kroz život treba kročiti sa znanjem da nam neće uvijek biti kako smo htjeli i zamislili, ali strah od neuspjeha nas ne treba kočiti da probamo ostvariti naš cilj, jer život zaista jest borba, žrtvovanje i ljubav.
Post je objavljen 09.08.2005. u 12:53 sati.