Kriminalno dosadan blogBilješka uvedena 02.10.2022.Posebno osjetljive persone koje umjesto sranje govore velika nužda, umoljavaju se da se ne čude k'o picek glisti. Svaki zapis koji se bavi Gabrielom de Mefistom, a i poneki koji se njime ne bavi, neprimjeren je za njihove nježne pojmove i shvaćanja. Čitajte, ali znajte, vrijedi "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate"Bili ste unaprijed upozoreni. Autor. Urednik: Dragec, daj ovo smjesti nekud. Dragec:Dobro tak? Urednik:Nek' ti bu, kaj sad. Prestanite se zajebavati, Uprava |
- Hej! Stani, jeb'o te! Nemoj!
- Kao prvo, zašto ne? A kao drugo, ne psuj – rekoh držeći netom naoštrenu britvu pod korijenom lijevog uha
- Pod drugo, ne moraliziraj, ja sam autoritet za psovanje, zato šuti, a pod prvo, ako se sad zakolješ, ne samo da nećeš umrijeti, nego ćeš ostatak smrti hodati sa dva osmijeha…
- Zašto?
- Zato jer nisi dobro pročitao ugovor u suradnji.
- Molim?!?
- Evo, Članak 4, stavak 2, alineja 1: Opravdanim se raskidom ugovora smatra samo opravdana smrt jedne od ugovornih strana
- I? Zar samoklanje nije to?
- Članak 40, stavak 1: U opravdane se oblike smrti ne ubrajaju samoubojstvo, namjerno pogibanje u saobraćajnoj nesreći i ostali slični i oblici koji se sličnima mogu okarakterizirati.
- Hmmmm…
- Hmkaj koliko hoćeš, umrijeti tako nećeš. A kaznu ćeš dobiti.
- Dobro, što hoćeš od mene?
- Hoćeš li da ti to velim na lijep ili na odvratan način?
- Hajde na odvratan… možda me zabavi…
- Neću ti kvariti prizor razjapljenog vrata. Mislim, obično mi je sve jasno… sada mi nije. Čemu samoubojstvo?
- Nije to samoubojstvo, to je samoklanje.
- Da, nije govno nego se pas posr'o…
- Semantika.
- Možda, ali britva je britva, vrat je vrat, jedino što ćeš si tako prerezati samo podbradak, ako pritisneš preslabo, ili glavu položiti na leđa, ako pritisneš prejako. Još mi nisi odgovorio zašto to radiš?
- Jer me svi skupa zajebavate.
- A, čekaj malo, zajebavaš i ti nas, pa se nitko od nas nije ubio. Dapače.
- A koliko vas ima, a ja sam sam….
- O ti jadniče mali…. Hoćeš da te netko počuva malo, hoćeš dudu?
- Eto, i opet me zajebavaš.
- Da, a ti bi sada najradije se prozvao Kalimero i išao uokolo vrišteći kako je to prava pravcata nepravda? Ne, znam što bi ti… ti bi se samozaklao… kako hrabro i nadasve poduzetno od tebe. Vidiš kako te čitam?
- A da držim pod vratom tanjur sa špagetima rekao bi da sam gladan.
- Da pod vratom držiš tanjur sa špagetima, to bi bila izjava, kako vele Ameri - stejtment, a ovo je čisto sranje, kako vele Ameri - šit.
- Nek' si Ameri taj svoj stejtment gurnu pod taj svoj šit, ja ću se ipak zaklati. – i nadignem malo britvu da zarežem.
- Ne! – i britva mi se u ruci pretvori u perušku tako da sam se pogladio ispod vrata u pokretu zarezivanja koji je upravo započeo.
- Zašto si mi to učinio?
- Zato jer te trebam.
- Onda to pokaži.
- Kako to misliš?
- Do sada si me šutirao od nemila do nedraga i natrag, nekoliko puta sam mijenjao posao, društvo, stan, ured, što ja znam što sve ne, a još uvijek mi nije jasno zašto. Imam blijedu predodžbu o tome što se hoće od mene…
- Čekaj… samo malo… ti bi da ti ja definiram smisao života?
- Otprilike.
- Onda se ipak zakolji.
Dakle, kao što vidite, pored ovog posta se šesno diči znak Antimeme lige, i do prije nekog vremena bilo bi me nemoguće nagovoriti jer sam, u načelu tvrdo usmjeren na održavanje svojih uvjerenja i do sada zapravo nikada ne bih popustio. Mada je sada očito, popuštanje je možda ipak moguće. Zar nije?
U ovo me uvalila vwolf pa njoj ne smijem ništa.
Zato smijem nešto učiniti ovim ljudima, kako slijedi:
ZlicaOdOpaka
Medo a.k.a. Deranged Biologičar
Nessa
Rusalka
i, zadnja, ali ne i najmanje važna - naša slavna
Slaverina
A riječi koje su zadane su:
smrt
moć
vrućica
ogromno
leptir
Hvala na pažnji. Bačeno kamenje možete prikupiti prilikom izlaska na blagajni dvorane.
Uvodna napomena: ovo je samo još jedan u seriji tekstova koji nemaju smisla, nisu smiješni, ali imaju jednu značajku – pomalo vraćaju Gabriel de Mefista na scenu. Ma koliko se on protiv toga bunio.
- Čekaj, stani… ovo više nije smiješno!
- Zašto? Meni baš je.
- Ali meni nije, a sjećaš li se što smo dogovorili?
- Da?
- I?
- Što?
- Jebale te jednosložne upitne rečenice! Eto što! Što smo dogovorili ti piskaralo zadriglo?
- A opet potežeš…
- Pazi da ja tebe ne potegnem…
- … vraga za rogove?
- … kojeg vraga?
- Što ja znam kojeg, ti se uokolo slikaš sa raznolikim vragovima i vražicama.
- Hm, ipak mi se čini da me ti slikaš.
- Ne, ja samo pišem o tvom slikanju.
- Blesavo, onda nisi moj pisac već moj kritičar… pa to je grozno!
- Zašto?
- Zato jer me sada više nema tko napisati! Makar i loše, ti si ipak onaj koji me do sada održavao na životu!
- Dragi moj najomiljeniji ikad izmišljeni glavni liku, poštovani Gabriele de Mefisto, molim te smiri se… ja pišem o tebi, da, to je točno, ali iluzorno je tvrditi da ćeš bez mene prestati postojati… to su bedastoće… jednostavno, bez mene samo neće nitko pisati o tebi, shvaćaš?
- Donekle. Ali, što to konkretno znači onda?
- Obožavam kada se praviš blesav… ponašaš se kao Zaphod Beeblebrox.
- Tko?
- Zaphod Beeblebrox…
- Tko je to?
- Manje bitno, isto tako stvarna osoba kao i ti, to da skratim priču.
- Prihvatiti ću. Zašto se ponašam kao on?
- Taj se lik isto tako povremeno pravio blesav, jedino nije bilo nikada jasno pravi li se blesav ili je stvarno blesav, odnosno pravili se blesav jer je stvarno blesav ili zato jer nije uopće blesav.
- Blesavo.
- Dobro, kakve pak veze ima taj Zahod sa time da se ja bojim za svoju egzistenciju?
- Ima veze utoliko što u tu tvoju debelu demonsko-mrtvačko-smotanu tikvu ne ide činjenica da nisi nepostojeći ako ja o tebi ne pišem!
- Što, onda treba pisati netko drugi?
- Ne, some, ne treba nitko pisati o tebi, ti i bez toga živiš!
- Siguran si?
- Pa pogledaj se… pišem li ja sada o tebi?
- I da i ne…
- Kako to misliš?
- Dragi moj najomiljeniji glavni zapisivaču, da li ti je ikada palo na pamet da i tebe i mene netko piše, onako kako se njemu svidi?
-14, ovdje 15, 17!
- 22!
- Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!
- 1-4, 22! I 15?
- Da?
- 23-15-7!!! 89?
- 22!
Nakon što je policajac (15) u stanicu (14) doveo (43) Nepoznatog Čovjeka (34-5) bez osobne (67) i ostalih dokumenata (8), koji je sveudilj šutio (56-10) i buljio u prazno (56-11) stao je na prijemnom:
- Šefe?
- Molim?
- Što je to 23-15-7?
- Jebem (34) te (15) blesava (7), budalo (89). Igraš loto?
- Ne.
- Onda počni!
- A… zašto?
Pogled kojim je bilo popraćeno to pitanje jednostavno je neopisiv, makar, ako uložite malo truda i na tratinu stavite šarena vrata i jedno tele pred ta vrata… shvaćate?
U tom trenutku Nepoznati Čovjek će, sasvim razgovjetno:
- Zato jer si totalni krepil i moron.
Još nije znanstveno dokazano, odnosno, bolje reći, istraživanja, čija je korisnost u rangu korisnosti istraživanja o kupovnim navikama antarktičkih bijelih medvjeda, bulji li telad u šarena vrata, kako zaboga nalaze tolika šarena vrata na širokim pašnjacima, no, međutim, oba policajca su sada u Nepoznatog gledali na taj karakteristični način telešarenovratovskim pogledima. Nedostajalo im je samo jedno upitno "Muuh?"
Nepoznati je i dalje nepomično sjedio, nevina pogleda upućena u kalendar na zidu, kao da broji dane.
- A da ga urazumim?
- Pusti…
- Ali vrijeđa!
- Pusti, kad ti kažem.
- Ma ja…
- Rekao sam pusti ga! – ovo je bio glas pun bijesa i dolazio je odasvud, brujao žicama, odjekivao cijevima, odzvanjao stolovima. Nepoznati je ustao, podigao ruku kao malo dijete, čak je i prst stavio u usta i držeći se za nikoga nestao u oblačku dima.
Ostala je samo lagana nijansa sumporovodika, dva zbunjena policajca, prazna klupa za privedenike i muk.
Vani je bila noć, u daljini je zahukala sova.
Još je netko umro sam.
Igrom slučaja ovo je 34. post
The Severed Garden
Wow, I'm sick of doubt
Live in the light of certain
South
Cruel bindings.
The servants have the power
Dog-men and their mean women
Pulling poor blankets over
Our sailors
I'm sick of dour faces
Staring at me from the tv
Tower, I want roses in
My garden bower; dig?
Royal babies, rubies
Must now replace aborted
Strangers in the mud
These mutants, blood-meal
For the plant that's plowed.
They are waiting to take us into
The severed garden
Do you know how pale and wanton thrillful
Comes death on a strange hour
Unannounced, unplanned for
Like a scaring over-friendly guest you've
Brought to bed
Death makes angels of us all
And gives us wings
Where we had shoulders
Smooth as raven's
Claws
No more money, no more fancy dress
This other kingdom seems by far the best
Until it's other jaw reveals incest
And loose obedience to a vegetable law.
I will not go
Prefer a feast of friends
To the giant family.
Hvala Rusalki
Znate u čemu je problem? U počinjanju. Mislim, kad kreneš nešto pisati – treba početi, je li tako…
- Takoo jeeeeee… - povikaše seljaci.
… a da bi se dobro počelo, to onda svakako ne treba raditi na ovakav način kako sam ja započeo ovo javljanje, zar ne?
Ne počinje se sa pitanjima, sa digresijama, sa glupostima… to ja sve znam, ali… meni je tako guba (goobah, da nas Englezi razumiju) pisati zakukuljeno i zamumuljeno, nemreš bulivit koliko.
Teorija pisanja kraćih proznih djela, koju, naravno, nikada nisam niti čuo i čini mi se da niti ne postoji, osim u mojim najgorim noćnim morama, a studenti komparativne književnosti i ostalih književnosti (a koja je to država Komparat?) neka me isprave… no, digresija plus/minus – ta teorija kaže da bi kraće prozno djelo trebalo biti (ma, kaj kraće, i duže, ku'iš ne?) sastavljeno ili komponirano od uvoda, zapleta, raspleta i zaključka.
Nadalje, uvod bi, ime mu samo po sebi veli, trebao uvesti čitatelja u radnju i ne bi trebao zauzimati više od 5 do 10% samog djela, osim ako se ne radi o Dostojevskom i Braći Karamazov ili o Tolstoju i Ratu i miru, gdje je 10% djela 150 stranica, e, pa jebeš onda takav uvod. Zaplet, ono gdje, nakon dobro napisanog uvoda gdje smo probudili čitatelja, zaplet, dakle, treba zauzeti oko 30% djela, biti brz, bolan i ubojit (naravno, ako smo Agatha Christie) i treba čitatelja toliko upetljati da mu niti ne padne na pamet dići se sa školjke, tako dugo da mu noge utrnu. Rasplet, koji počinje iza zapleta, obuhvaća ostalih 50 do 60% djela i ubitačno je dug, ali je čitatelj već tako dugo unutra zbog dobrog zapleta da je zaboravio i posrati se… ovaj, ne – je, unutra je, ali ne u zahodu nego u WC-u, … ne, ne, ne… fuck (bugger, bugger, bugger – negdje u pozadini Hugh Grant lupa glavom o nosivi stup šatora u Četiri vjenčanja i sprovod)… zapletaji oko zapleta… u sadržaju je! (ovo je zvučalo kao Eureka!) Nakon raspleta, koji može ali i ne mora biti dobro izveden, a nevješti autori obično nešto sprtljaju, tako da se na kraju ne zna tko je koga, čime, zašto i koga je zapravo htio, dakle, nakon raspleta ide zaključak ili epilog ili "pet godina poslije" dio, nazovite ga kako vam drago.
Kako vam se čini do sad?
Dobro?
Ne?
Nisam vam kriv, ovo je tek uvod…
…
Nakon što je Hitna…
"Ne zovi mala vatrogasce, ne zovi mala…" by Mladen Burnać…
Znam da nema veze sa hitnom, ali stih sa hitnom niti nema u toj "pjesmi".
…odvezla najkolabiranije sudionike ovog maratona, rekbi – ja se zafrkavam. Ovo je sve – i uvod, i zaplet i rasplet, a bogme i zaključak, epilog čak što više… mogao bi mi biti i epitaf ako se nastavim zajebavati…
Pokušaj stilskih vježbi na početke, za početnike
Dakle, odabrani je početak u heksametru, Ilijada:
"Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada,
Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu
Poslala, a njih je same učinila plijen da budu
Psima i pticama gozba, a Zeusu se vršaše volja
Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe
Atrejev sin, junacima kralj i divni Ahilej."
(Ilijada, Homer, prijevod Tomo Maretić, hvala Wikipediji)
Susjeda Ruža:
- Susedaaaaa Francika?!? Ste čuli? Niste? Jaaaj... pa tak mi je žal onoga dečeca, kak se zove, je, Ahilej, od staroga Peleja najstariji, pa znate kak su ga rasrdili, grozno, tak su ga rasrdili kaj se više na posel nije jevil, i dobil je otkaza, i celu su mu firmu spokrali, i sve su ih na burzu stirali, a sve samo zato kaj se on i njegov partner, Agamemnon, čini mi se, nisu mogli dogovoriti oko toga ko bu od njih direktor. Pa dajte rečite!?!
Francikin sin, Miškec:
E, rista, znaš kaj sam čul, ona dosadna Ruža okolo trača, nemreš ne čuti kak olajava. Si ti znal onoga tipa, Ahileja? Ne? Šteta, mislim, frajer je pravi kit. Negde su mu pušku nastavili, al' ih je skužil, popizdil, i tak ih je natambural da je sve frcalo. Je, šteta, onda ga je jedan bedak u petu pogodil i tip je krepal… ali, kaj se taj znal biti, i piti, a bogme i ševiti… jedino, tu i tam je i dečke hvatal…
Heh, toliko o tome.
Pa zar nisu to dobri počeci? Srećom, Homer je bio slijep, a po svemu sudeći i gluh, pa je pisao same laži, nije slušao što narod kaže…
Dopustite da ovu bedastoću završim jednim epitafom umjesto zaključka:
Hasta la victoria s(i)empre (in excremento sole profundum…)!
Zdravi bili!
...rasvijetlila je grad.
Pjesnik, književnik možda, bezidejno piskaralo u svakom slučaju, stajao je na uglu ulice, povremeno prinoseći ruku čelu, kao nekakav ilirski ili lirski patetik, romantični samoubojica ili štogod, prisjećajući se prošle noći sjećanjem koje su mu razbijali perači ulica svojim crijevima, otplavljujući posljednje ostatke karnevalskih povorki, bljuvotine, rijeka suza, znoja, krvi, možda i koje druge tjelesne tekućine, jer – nikad se ne zna što sve može curiti, kapati, curkati, teći, proticati, hujati, šumjeti iz tijela, u tijelo, o kako mu se činilo da dobro vlada svim oblicima riječi a i intepunkcijama.
U svom mozgu, buljeći u crijeva, narančaste kamione i zelene poljevače, pri čemu dotične boje postadoše još izražajnije na mokrom kamenu, asfaltu, granitu, mramoru, ovisno o podlozi, okupane upravo tim narančasto plavim jutrom koje se tek probuđeno zijevajući rastezalo nad zemljom koja je stenjući pokretala kosti, tek prenuta iza taškog, zemaljski teškog sna, odjednom je, nakon digresije o zemlji, osjetio kako je lijepo popišan, pospan i kako mu se pije kava, i kako mu se opet piša.
Možda je ipak trebao otići pišati u onom zadnjem lokalu prije nego su ga pomeli van, a ne tek pošto je bio pometen, tamo na pločniku?
To je bilo još jedno pitanje koje je ostalo bez odgovora.
U međuvremenu ga je zalio mlaz vode iz šmrka koji se zmijoliko uvijao i svijao pred radnikom koji ga je nosio na ramenu.
Piskaralo je bio uvjeren da je to ovaj učinio namjerno i pri tome se posprdno cerekao prolazeći pored njega. Neka, bit će i taj šljaker opisan jednom u njegovom epskom djelu, koje, eto, tek što nije objavljeno. Za sada odabire luzerski pristup, jedno pišanje po poroznom kamenu portala stare palače i potragu za kavom.
Gdje sada kuhaju kavu?
Na autobusnom, sigurno, na autobusnom… šteta samo što autobusni ima previše slogova, mogao bi to klicati kao "Na Sljeme, na Sljeme, na Sljemeeeee"… i nesvjestan da se dere pijano prolazeći ulicom koja je vijugala oko njegovih nogu, piskaralo se nađe polijan još jednom, sreća, ovaj je put poljevač koristio samo kantu i bio dovoljno ljubazan da koristi toplu vodu, tako da je piskaralu bilo sasvim toplo oko srca, ali i oko trbuha i po gaćama i guzici, a i u cipelama mu je zahvalno šljapkalo.
Kada bi barem novac bio suh, da konačno popije tu kavu.
U čeznutljivoj potrazi za žuđenom kavom, omeo ga je čeznutljivo žuđeni – policajac nimalo budan i isto tako bez kave.
Ah… što će… možda i u bajbokani imaju dobru kavu. Ako i nemaju, barem je suho…
Heh! Jeste si ovo poslušali? I, kaj velite? Meni se dopada. Da se razmemo, nesem baš preveliki, kakti veliju, "obožavatelj" takovih bedastoč, barem kaj se dotikavle ove naše "zabavne glazbe", ali, fčera sam si vuho skoro rastepel i oči po podu pobiral gda sam ovu stvar čul. Jebemti, rekel sam sam sebi, pa to je dobro. Onak, nekak, kaj ja znam, baš - dobro, no, razmete kaj hočem reči, ne?
A onda gda sam se zmislil onoga užasa od prošloga leta, ovo mi se onda čini čuda-haj i hudu-hej spametneše i za popevati i za čuti, a bog i bormeš i za tam, zvun zemlje (naj mi gospon Korotaj oprostiju kaj ih citiram) poslati.
Kaj vi velite na to?
Osim da pol ovoga kaj sam napisal polovica vas opče nije razmela, a druga se polovica zgraža nad krivim kajkavskim, kaj ne?
E, a zakaj takvi naslov? Vidim da baš i ne poznate Miroslava Evačića... za Livia Morosina ste ziher čuli, kaj ne, ali za Mireka - niste, je, pa ko vam je kriv, kaj ne poslušate malo bolje... ;-)
< | ožujak, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Kontakt: MadDogSh glavom i mailom
Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...
Čitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
Kojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
Kvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)
Svi MadDog-ovi OvdjeBloglja:
MadDog The Pirate
MadDog Prvi Rijetko Dolazeći
He he he... Moja "Malenkost"
Luđak Reminiscentio
MadDog na Wordpressu
Oni na čijim se blogovima osjećam k'o doma i fala im za to, a i oni koje sam pronašao usput,
I tvoju mamu, također
ZlicaOdOpaka
Beduin bijele pustinje
Nessina Kutija Čuda
Veli da vještica je...
Jedan za odvalit' od smijeha
Raj za pasionirane čitatelje
Modesty... a tko drugi
Ulični blog
Luki... a i Goldie
Tempora muta... sunt = Župski Medo
Ibe... o pizdarijama
...i sve to ne nužno tim redoslijedom... a provjerite li linkove, opaziti ćete kako nekih više nema već su spremljeni u digitalnu ropotarnicu iako se iskreno nadam kako su, ipak, živi živcati, jedino ne pišu, bar ne blog