Marketing
Tek probuđena narančasta zora...
...rasvijetlila je grad.
Pjesnik, književnik možda, bezidejno piskaralo u svakom slučaju, stajao je na uglu ulice, povremeno prinoseći ruku čelu, kao nekakav ilirski ili lirski patetik, romantični samoubojica ili štogod, prisjećajući se prošle noći sjećanjem koje su mu razbijali perači ulica svojim crijevima, otplavljujući posljednje ostatke karnevalskih povorki, bljuvotine, rijeka suza, znoja, krvi, možda i koje druge tjelesne tekućine, jer – nikad se ne zna što sve može curiti, kapati, curkati, teći, proticati, hujati, šumjeti iz tijela, u tijelo, o kako mu se činilo da dobro vlada svim oblicima riječi a i intepunkcijama.
U svom mozgu, buljeći u crijeva, narančaste kamione i zelene poljevače, pri čemu dotične boje postadoše još izražajnije na mokrom kamenu, asfaltu, granitu, mramoru, ovisno o podlozi, okupane upravo tim narančasto plavim jutrom koje se tek probuđeno zijevajući rastezalo nad zemljom koja je stenjući pokretala kosti, tek prenuta iza taškog, zemaljski teškog sna, odjednom je, nakon digresije o zemlji, osjetio kako je lijepo popišan, pospan i kako mu se pije kava, i kako mu se opet piša.
Možda je ipak trebao otići pišati u onom zadnjem lokalu prije nego su ga pomeli van, a ne tek pošto je bio pometen, tamo na pločniku?
To je bilo još jedno pitanje koje je ostalo bez odgovora.
U međuvremenu ga je zalio mlaz vode iz šmrka koji se zmijoliko uvijao i svijao pred radnikom koji ga je nosio na ramenu.
Piskaralo je bio uvjeren da je to ovaj učinio namjerno i pri tome se posprdno cerekao prolazeći pored njega. Neka, bit će i taj šljaker opisan jednom u njegovom epskom djelu, koje, eto, tek što nije objavljeno. Za sada odabire luzerski pristup, jedno pišanje po poroznom kamenu portala stare palače i potragu za kavom.
Gdje sada kuhaju kavu?
Na autobusnom, sigurno, na autobusnom… šteta samo što autobusni ima previše slogova, mogao bi to klicati kao "Na Sljeme, na Sljeme, na Sljemeeeee"… i nesvjestan da se dere pijano prolazeći ulicom koja je vijugala oko njegovih nogu, piskaralo se nađe polijan još jednom, sreća, ovaj je put poljevač koristio samo kantu i bio dovoljno ljubazan da koristi toplu vodu, tako da je piskaralu bilo sasvim toplo oko srca, ali i oko trbuha i po gaćama i guzici, a i u cipelama mu je zahvalno šljapkalo.
Kada bi barem novac bio suh, da konačno popije tu kavu.
U čeznutljivoj potrazi za žuđenom kavom, omeo ga je čeznutljivo žuđeni – policajac nimalo budan i isto tako bez kave.
Ah… što će… možda i u bajbokani imaju dobru kavu. Ako i nemaju, barem je suho…
Post je objavljen 03.03.2007. u 16:37 sati.