-14, ovdje 15, 17!
- 22!
- Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!
- 1-4, 22! I 15?
- Da?
- 23-15-7!!! 89?
- 22!
Nakon što je policajac (15) u stanicu (14) doveo (43) Nepoznatog Čovjeka (34-5) bez osobne (67) i ostalih dokumenata (8), koji je sveudilj šutio (56-10) i buljio u prazno (56-11) stao je na prijemnom:
- Šefe?
- Molim?
- Što je to 23-15-7?
- Jebem (34) te (15) blesava (7), budalo (89). Igraš loto?
- Ne.
- Onda počni!
- A… zašto?
Pogled kojim je bilo popraćeno to pitanje jednostavno je neopisiv, makar, ako uložite malo truda i na tratinu stavite šarena vrata i jedno tele pred ta vrata… shvaćate?
U tom trenutku Nepoznati Čovjek će, sasvim razgovjetno:
- Zato jer si totalni krepil i moron.
Još nije znanstveno dokazano, odnosno, bolje reći, istraživanja, čija je korisnost u rangu korisnosti istraživanja o kupovnim navikama antarktičkih bijelih medvjeda, bulji li telad u šarena vrata, kako zaboga nalaze tolika šarena vrata na širokim pašnjacima, no, međutim, oba policajca su sada u Nepoznatog gledali na taj karakteristični način telešarenovratovskim pogledima. Nedostajalo im je samo jedno upitno "Muuh?"
Nepoznati je i dalje nepomično sjedio, nevina pogleda upućena u kalendar na zidu, kao da broji dane.
- A da ga urazumim?
- Pusti…
- Ali vrijeđa!
- Pusti, kad ti kažem.
- Ma ja…
- Rekao sam pusti ga! – ovo je bio glas pun bijesa i dolazio je odasvud, brujao žicama, odjekivao cijevima, odzvanjao stolovima. Nepoznati je ustao, podigao ruku kao malo dijete, čak je i prst stavio u usta i držeći se za nikoga nestao u oblačku dima.
Ostala je samo lagana nijansa sumporovodika, dva zbunjena policajca, prazna klupa za privedenike i muk.
Vani je bila noć, u daljini je zahukala sova.
Još je netko umro sam.
Igrom slučaja ovo je 34. post
Post je objavljen 17.03.2007. u 18:22 sati.