Kriminalno dosadan blog

subota, 18.05.2024.

TV kalendar

Ili Dogodilo se na današnji dan.
Ili štogod drugo iz domene javne televizije, kao i Srdačno vaši iz prethodnog zapisa.
Prošlo je točno, više ili manje, više više nego više manje, godinu i pol i još nekih par dana više od zadnjeg zapisa.
Blogovi, piše li ih itko više? Ili se prepuštate kojekakvim umjetnointeligentnim alatima koji ne znaju prebrojiti prste na rukama kad generiraju slike? Uglavnom, prije no što reinauguriram Gabriela, mala rekapitulacija nečega što, možda, nekom vještijem rečenicoklepcu , a priznajmo, nije niti teško biti vještiji, zar ne, može biti sasvim dobar sinopsis za roman.
Digresije radi, nisam imao ništa protiv Times New Roman fonta iz ranih vremena Worda, sasvim pristojan Serif font. Kad je u igru ušao Ariel, prvi među jednakima Sans Serif fontova, modernizirajući tipografiju, nisam se žalio. Calibri mi je sasvim odgovarao kada ga inauguriraše, no, koji kurac je sada Aptos? Font? Stari Gutenberg se okreće u grobu, dajte zamislite da si mora raditi posve nova slova svakih par godina. Dakako, pomiri se čovjek s tim, ali svejedno, nekako mi je to sve skupa rastegnuto, čudnjikavo i svašta.
Naravno na samom blogu to nećete primijetiti jer je tamo font fiksiran na nešto arhaično. Uzgred, arhaično, sjećate li se pisaćih mašina… narančaste Unis sa bijelim tipkama i maslinasto zelene, mislim, Biser, metalne oplate, sa crnim tipkama i smeđim koferom… e takva je i tipografija podražena na blogu, ako niste znali.
I, kako to već biva, posve sam smetnuo s uma što sam htio napisati, pa će tako i ostati. Ne, zapravo, budimo iskreni, nisam smetnuo s uma, samo sam odlučio da to ne napišem.
Stoga, kad za godinu i pol ili za četiri godine, ili kada već, budem pisao novi zapis, ovo će biti onaj prethodni na kojeg ću se referirati i opet, možda napisati neku sličnu glupost, vrteći se kak prdec v gaćama i telec f paradajzlinu oko teme koja nikome ništa ne znači.

Oznake: bezvezarija

četvrtak, 03.11.2022.

Ton?... Ide... Kamera?... Ide... Klapa! Srdačno vaši...

- Ko, ko, ko, koo… kooji kurac? – kokodaknuo je režiser, kojeg se, uobičajeno, bar tako kažu, ne zove na reprize, bio je ovaj put, opet kažu, slučajno, u kazalištu, u podrumu, u spomenutom kazališnom bifeu, negdje na trećoj pivi (prve dvije su rekle da sjaši s njih, da neće imati posla sa budalama) kad je skužio da Gabriel radi nešto što nije u tekstu.
Predstava je, u međuvremenu, upravo radi digresije, značajno skraćena, glumci su, kao i inače, krenuli tko u garderobu, tko u toalet, a tko na cugu.
Uobičajenog redoslijeda u slijedu garderoba, toalet, bife zapravo nema, i ako nema dogovorene partije karata u garderobi, svaki od glumaca napravi sve tri stvari, kad, tad.
Režiser je, crven poput paprike (i ljut otprilike oko 2x106 SHU) uletio je nosom direktno u Janjinu prsnu kost. Unatoč potencijalno erotičnom nastavku, njegova prevelika uha su, gonjena zakonima fizike, zalepršala prema naprijed, prekrivši grudi poput drugog grudnjaka.
Zaprepaštena, jedva da je uzela pola daha zraka, Janja je zaustila
- A…a…ali…
No, režiser se odjednom našao uzdignut iznad svojih uobičajenih visina ali se tome pridružila i sijevajuća bol u ušnoj školjci koju su zahvatili Luciferovi čaporci priliko izvlačenja režiserskog nosa iz ove širokogrudne kombinacije.
- Tko si vi zamišljate, tko ste vi, ne dopuštam – započeo je režiser mlatarajući nogama
Prosvijetljen upućenim mu smiješkom naglo je zašutio, ali je onda u šarolikoj grupici spazio Gabriela
- Ti debeli, ti, ti amatersko govno, nikada više nećeš ni raditi u kazalištu, ako se mene pita!
Ponovni smiješak upućen iz istog izvora kao i prethodni, natjerao je režisera da ipak napokon zašuti, procijedivši prije toga
- Oprostite poštovani Lucifere, sluga pokoran
- Vidiš Gabriele? ,Tako se ponaša.
- Ali ja nisam prodao dušu đavlu kao on
- Nisi, ti si se usrao da ne umreš zauvijek, pa si pristao na posao…
- Ženidbu
- Samoubojstvo
- Kršenje fizikalnih zakona vraćanjem vremena unatrag
Režiser tek kao da se sada probudio iz sna i shvatio da ne sanja, i da su oko njega mnogi stanari kojekakvih izdanja Biblije, Kur'ana, Tore, Vedskih spisa, sutri. Počeo je, kako su mu usne nekontrolirano drhturile, a dahtanje postajalo zabrinjavajuće, sa izvođenjem beat box verziju Kasa Walküra u punom zvuku, sa Dolby efektom u kvadrofoniji, na češlju.. tako je nekako zvučalo.
Nenadano izbačen iz uloge…
…ovdje primijetiti ironiju trenutka u kojem osoba koja, načelno, upravlja ulogama i njihovim ponašanjem na sceni, odjednom dobiva ulogu i gubi ju, a ne može ništa…
… ostalo mu je samo da promatra kako pored njega promiče zamamna Janjina stražnjica i taman kada mu je jezik krenuo prema dole, a pimpek, skoro, prema gore, jak pljesak prene ga iz nenadane seksom prožete omaglice…
Rijetko se događa da prvo pljusnete nosom u raskošne tuđe grudi, da vam potom otac osobe sa takvim grudima pokuša noktima napraviti čipku na ušima, e da bi, baš u trenutku kada počnete uživati u pogledu, jer vam apsolutno ništa drugo osim gledanja i nije preostalo, muž te iste osobe opali forhend bez reketa
… da bi bio siguran, taj, možda čak i eminentni, režiser stade, pripi se uza zid i pričeka da pored njega, putem, kako prethodno navedosmo, garderobe, bifea, toaleta, prolaze redom (i neredom) – Lucifer, Bog otac, Isus, Duh sveti, Kuga, Glad, Rat, Janja, Maurice, Vražja mater, Stari vrag, nešto kerubina,…
Prizor je značajno podsjećao na Smogovce, na Plaćenike, Sedmoricu veličanstvenih, Dvanaestoricu žigosanih… dakako, kako je režiser bio kazališni još ga je više zbunjivala filmskost prizora.
- Žarko! Žarko?!? Žarko, jebem ti mater, v rundi si… gle budalu, opet je zaspal…
- ŽARKO!
Kričanje pijanih sudruga iz bifea izmiješalo se sa prizorom iz nekoliko filmova izmiješalo se s bijesom prema Gabrielu kojem nikada nije režirao niti didaskalije izmiješalo se s tim da se ne zove Žarko izmiješalo s tim da je vidio i boga i vraga izmiješalo s tim da je ostao naslonjen na zid hodnika kojim su sada defilirale i one četiri vještice ne u potpunosti iz Magbetha ali niti u potpunosti iz revije donjeg veša, a da o kotlu ni ne govorimo…

Oznake: Gabriel de Mefisto, Ivan Hetrich, Petar Veček

utorak, 25.10.2022.

Kuga i mala Kolera

Žamor u dvorani se pojačao kako je „poštovani publikum“ ponovno počela ulaziti u gledalište nakon što su, ili nisu, pustili vodu, nakon što su, ili nisu, oprali ruke, nakon što su, ili nisu, popušili ispred zgrade na mjestu za pušenje i nakon što su, tu nema „nisu“ svjetla u hodniku žmirnula tri puta.
Broj gledatelja koji je krenuo u gledalište bio je neznatno manji od broja koji je napustio gledalište na početku stanke, i treba ih razumjeti, sukladno njihovom gledištu, susjedni kafić preko puta i kazališni bife nudili su više zabave, pogotovo bife u kojem je rezidentna ekipa okorjelih pivomira drapala viceve, zajebavala koga je stigla i cugala svoje žuje, karlovačke i neke fancy pivice, pa čak i koji stock. Oni koji su zapali u alkoholnu komu plazili su podom, stolicama, ponekim zidom, kroz koji prozor, ili obližnjim toaletom, koji bi nakon njihove metode uporabe postajao neupotrebljiv. U ovom ih čak nije smetalo ni što je ovo premijera, i što se u salonu u organizaciji lokalnog ugostitelja slažu klipići, naresci, vino, vode, pivo, sokovi, namijenjeni kako glumcima tako i biranoj publici koja je pozvana na domjenak.
Nakašljavanje, nervozni zadnji pogledi u mobitele u koje se, eto nije stiglo na vrijeme pogledati, kloparanje stolaca, tihe psovke onih kojima su pale torbe kad se stolica naglo natrag vratila i zaklopila. Zatvaranje vrata u ložama.
Dežurni vatrogasac je provirio u gledalište, onako ispod stropa lože mezanin čisto da se uvjeri da je sve u redu.
Žamor se smirivao, majstor rasvjete je lagano gasio svjetla u gledalištu i usmjerio centralni reflektor na sveudilj spuštenu, tešku brokatnu zavjesu.
U pozadini, u garderobama i hodnicima samo su odabrani mogli čuti inspicijenta:
- Treći čin, Gabriel, na scenu
- Janja, Lucifer, Maurice priprema za ulaz
Zavjesa se stala lagano podizati, razbijajući savršeni krug reflektorskog svjetla, otkrivajući, gole crne daske koje život znače i leđima okrenutu figuru cepelina okrenutog naopačke, obučenog u crno, dramatično pognute glave u pozi duboke kontemplacije.
U trnu kada se sjena zavjese u potpunosti izdigla iznad figure, glava se podigla i započeo je veličanstveni lagani okret prema publici, otkrivši nešto što bi Jack Nicholson odmah tužio kao totalnu krađu identiteta, osim gipsano bijelog tena kojeg nitko nije mogao podraziti.
Desna se ruka lagano uzdigla pridržavajući klasičnu Yorickovu lubanju, a posred blještavo bijelog lica zakrivenog sunčanim naočalama, zbog reflektora, rekli bi, iako su oči ispod tih naočala bile, hm, malo je reći, krvavo crvene, demonske, kakve već oči demona i trebaju biti, barem tako kažu, digresiji usprkos, otvori se crna provalija iz koje poteku riječi...
- Jao, jadni Yorick. Znao sam ga, Horacije; čovjek beskrajne duhovitosti, prebujne mašte. Tisuću me je puta nosio na leđima, a sada — kako mi se to gadi u mislima! Želudac mi se diže od toga. Ovdje su visjele one usne koje sam ne znam koliko puta poljubio. Gdje su vaša ismjehivanja sada, vaša pocupkivanja, vaše pjesme, vaši blijesci veselosti, od kojih je cijeli stol znao grohotati? Zar ničega nema sada da se naruga vašem vlastitom cerenju? Sasvim se raščeljustilo? - I zastane, zbunjen,
I sufler ostao posve zapanjen, ne računajući da će Gabriel de Mefisto kopipejstati tekst iz PDF teksta Hamleta https://www.matica.hr/media/knjige/hamlet-953/pdf/hamlet.pdf (prijevod Mate Maras, naklada Matica Hrvatska 2011.) umjesto da progovori tekst koji je trebalo izgovoriti.
No, glumac ne bi bio glumac, kad se ne bi snašao i u takvim prilikama i napokon se Gabriel pribere i izgovori:
- Da nešče tak napravi kak sam ja to napravil, ne preostane mu ništ' drugo nek da ide f pizdu lepe matere na proščenje!
Gabriel nastavi, sasvim izvan uloge:
- Drage dame i gospodo, uzvanici, dragi gosti, drugovi, drugarice, uvaženi druže predsjedniče samoupravne interesne zajednice u kulturi, uvaženi gospodine doministre, uvažena gospođo kardinalice, pozdravite svog druga supruga i recite mu da mi je osobito žao što nije došao. Ovim riječima želio sam odati počast drugu i gospodinu glumcu ovog kazališta, prevoditelju sa nekoliko slavenskih jezika, autoru rječnika kajkavskog govora, koji je ovaj svijet napustio šestog lipnja godine gospodnje dvije tisuće osme nakon kratke i teške bolesti, a ukopan je šest dana kasnije jer se njegovi kolege nisu stigli na vrijeme vratiti s gostovanja, pa je ukopan uz poruku „Oblekli smo ga u purgersku uniformu, ali ga najte otpirati, već je malo zeleni“. – i uz malu stanku nastavi - Tomica bok! Hello Sarajevo!
Inspicijent je šakom lupio po gumbu za spuštanje zavjese, dok je majstor rasvjete vidjevši da se zavjesa naglo obrušava, ugasio reflektore i upalio svjetla u gledalištu. Predstavi je kraj. Kako nije film, nema odjavne špice, lagane glazbe, možda „bloopera“ sa snimanja. Samo mrak iza zavjese, blještavo gledalište i publika koja se razilazi.

Oznake: Tomislav Lipljin, Gabriel de Mefisto, hamlet

subota, 01.10.2022.

Ono nešto što je stalo šestog lipnja MMVIII AD, ili pauza između činova nakon četrnaest godina

- Zajebano je to stari moj
- Je, znam, ali…
- … nemaš blage veze na kaj mislim?
- Je
- Onda ovak – 'o' sa kraja riječi je u tom trenu bilo u šetnji i kada je shvatilo da ga trebaju, riječ je bila izgovorena i riječ je bila u Boga i Bog je bio riječ… joj, ne tako počinje Biblija
- Zašto tako dugo šutiš?
- Pa čekam da se izredaju sve metafore, onomatopeje, opkoračenja i kojekakve stilske figure i vježbe, pa makar i one u Goethe institutu koje pisac baca u didaskalijama
- No, ali ovo nije drama
- Nije, ovo je krama
- Aha… no, i kaj si htel ono reći?
- Ovako – ovaj put je 'o' na vrijeme bilo na prozivci i izrečeno je – dakle, ja sanjam?
- Sanjaš
- Onda je bilo 8, sad je već 12 godina, toliko dugo sanjam?
- Tako nekako
- Čisto sumnjam
- Gabriele, ne sumnjaj, sumnja je jedina istina
- Maurice, opet ne znaš što bi rekao, pa na brzinu zguglaš frazu?
- Skužil si me.
- Natrag na glavni tok, netko možda zna gdje je tok, koji je, jer ovo sve skupa sliči na sliv Dunava, dakle, zašto da ne sumnjam?
- Zato jer su ti to potvrdili svi
- Misliš ekipica mitskih bića? Kuga, Rat, Glad, Smrt, Bog, Isus, Vražja mater, Lucifer, Astarot… pa jel' ti kibiš koliko je to, zapravo, izmišljenih likova? Pojavljuju se jedino po knjigama, pjesmama…
- No, pa ovo nije knjiga?
- Pa i nije, trenutno je niz nepovezanih zapisa za koje autor ima aspiraciju spojiti ih u nešto koherentnije, ali čisto sumnjam, to već 16 godina prijeti samom sebi
- Dečki? – pomalo zborski od sonorno gonorejičnog Kuginog glasa do cvrkutavog, Bozanićevskog Isusovog glasića, kakofonija je bila unisona i zvučala je upravo tako kako je napisano.
- Tko je to?
- Pa ekipica – opet.
Poznato je da je antička drama, još u vrijeme dok su glumci, jedan ili dva, nosili magareće kože obilovala zborom, čini se elementom (iako trenutno samo guglanje to ne opovrgava niti potvrđuje, jednostavno ne daje podatke, možda je upit krivo postavljen) mudroslovlja, komentara, suprotstavljanja protagonistu,… tako nekako… toliko o mojem znanju, hvala profesorima u srednjoj školi, izobličeno ili ne, čak zvuči smisleno.
Do ovog momenta, dakle tih 13 sekundi i 23 stotinke koliko je potrebno da se pročita prethodni pasus, paragraf, odlomak, taj prethodni whatever, ekipica u ulozi zbora i protagonisti, Maurice, demon od početka i Gabriel, demon po umiranju, stajahu ukočeni, čekajući šlagvort.
No, sufler je upravo u tom trenu morao na zahod, tako da je, umjesto 13 do 25 sekundi, tišina potrajala još neko vrijeme.
Poznato je kako je Tišina malo plaho biće, slično Galami, samo tiše, ali kada traje, onda traje, iako ne daje. E, kad je prestala sa trajanjem…
Tišina i Trajanje su dugo hodali, ali su se razišli upravo zbog toga što je Tišina bila tiho i to je trajalo, a Trajanju se to nije dopalo.
Zato se skrasilo se sa nekim glasnijim.
Galama nije htjela biti sa Trajanjem jer joj je Tišina ipak bila sestrična i ne bi bilo zgodno samo tako mijenjati partnere u obitelji, iako su Muk, Tišinin tata i njegov brat Vrisak, Galamin tata tijekom vremena činili upravo to, pa su čak neko vrijeme proveli u istospolnom partnerstvu,…
No, vratimo se na priču.
Uzalud, Priča je zbrisala jer je procijenila svoju nosivost i skužila da bude opet pukla. Zato je nazvala svog terapeuta i otišla s njim na nadasve ugodan vikend negdje na obalu Hada.
Začudili biste se koliko je vikendica na obalama Hada, sasvim lijepih vikendica. Dapače, čak su bolje, a i skuplje za iznajmiti, od onih uz Stiks, tako da Stiksu popularnost opada već neko vrijeme, dok Had ruši sve turističke rekorde. Pogotovo je popularan taj čamac sa kojim se vozaš preko rijeke, pa natrag, k'o Nazor na Kupi ili k'o kakav Slovenac kojem se ne da plivati iz Preka na Galevac.
- Maurice?
- Reci…
- Molim te, reci mi da nisam nabrajanjem prizvao sve natrag, reci mi, molim te
- Ne mogu ti to učiniti, jer jesi…
- A jebi ga, u kurac, u pizdu materinu, i sve ostalo… dobro, osjećam da mi ekipica opet ima nešto za reći…
- Zapravo…
- Tata… nemoj mu rušiti sve nade
- Janja, dušo, moram, inače se bude ponovilo sve ono otprije, koliko, šest godina
- Dobro tata
- Dakle, Gabriele,…
- Šefe?
- Kako da ti ovo objasnim…
- Polako, kao i inače?
- Maurice, ti se ne miješaj…
- Dobro šefe
- Dakle…
- Da, šefe…
- Ne, jebi ga, ne ide…
Kada Lucifer ne zna što bi rekao, zapravo je znak za zavjesu i pauzu između činova. Jer, ipak, ovo je još uvijek teatar, još uvijek daske, one deblje, koje život znače, mjesto na kojem je cijela ekipica već četrnaest godina i četiri mjeseca, sve otkako je Pisac popizdio šestog lipnja godine gospodnje dvije tisuće i osme po rođenju Isusa Krista, Gospodina našeg…
- Znam da tu ide Amen i sve to, ali tata…
- O Isuse, kaj je sad?!? – bjelobradi gospodin iznad čije je glave lepršala golubica, trenutno bez probavnih problema, na sreću Boga Oca, koji je povremeno upravo zato i pogledavao prema gore. Nezgodno je kad te Duh Sveti posere, zbilja nezgodno.
- Pa tak sam stari?
- Ti bar znaš i kad si rođen i tko ti je tata
Uz hihotanje i grohot ostalog dijela ekipe, onog demonskog, Zavjesa je pala.
Sreća je da se inspicijent vratio, tako da je do ponekog gledatelja koji je kasnio na toalet i osvježenje u pauzi doprlo mutno „Tehnika na promjenu scene, pauza 20 minuta“.

Oznake: drama, kazalište, Gabriel de Mefisto

subota, 24.02.2018.

Čitate?

Koliko god možda neki od Vas željeli u ovom zapisu čuti koju o Gabrielu, e, neće moći.
Zapis posvećujem nečem posve drugačijem. Čitanju.
Preliminarno upozorenje – ovaj zapis može uzrokovati želju za činjenjem groznih stvari autoru te se ne preporuča osobama slabijeg zdravstvenog stanja, te djeci i osobama starije životne dobi.
Čitanju? Tko još danas čita? Pa sve što se vrijedi pročitati sastoji se od desetak redaka i isto toliko linkova na druge članke, nalazi se negdje na internetu, do toga se dolazi preko objava prijatelja i stranica koje pratimo…
Ovo čitanje o kojem sada pišem (čudne li konstrukcije) je čitanje knjiga.
Knjiga? To je ono debelo dosadno zbog čega postoje sažeci lektire, ponovno na… pogodili ste… internetu? Je, točno, upravo to. I nije ono što se skine na kakav Kindle, Nook,… (e, a za ovo mi je trebao Internet, ne ide posve bez toga…). U ovom je slučaju knjiga upravo knjiga, pretežno papirnati predmet, ukoričen, puno listova, otisnuto u tiskari, ima kazalo, izdavača, ISBN broj, autora, naslov i tome slično.
Može se kupiti u kakvoj knjižari, ukoliko knjižare još nisu propale, kao neke koje jesu, a može se posuditi u knjižnici, obično velikoj zgradi punoj tišine i polica, polica, polica, i knjiga, knjiga, knjiga. Sjećate li se još takvog predmeta ili je zaboravljen kao telefon sa brojčanikom i audio kazeta?
Kada bih bio posve usmjeren na stari način („old school“… eto ti ga vraže na, ne ide niti bez uporabe čudnih frazema iz drugih jezika, spomenimo još i „real feel“, pa dosta, bar u ovoj digresivnoj zagradi), tada bih ovo pisao olovkom, naliv perom ili nečim što ostavlja trag na papiru. Pisao bih rukopisom. Tko zna kako bi to izgledalo i bi li bilo čitljivo. (naravno, tako napisano, sigurno ne bi osvanulo ovdje, gdje će ovo, možda i osvanuti, o čemu ću prosuditi nakon što napišem tekst do kraja) Rukopis mi je odavno zakržljao, a i u doba dok je bio u punoj snazi, bio je vrlo sličan liječničkom. Čak i meni samom povremeno nečitljiv. (što je ponekad stvaralo podosta problema prilikom učenja iz zapisa s predavanja). Dakako, postoji izvjesna doza zabrinutosti kako će i ovo, „pisano“ (tipkano, budimo realni i dosljedni) uporabom računala isto tako biti nečitljivo, ne iz razloga nerazlučivosti slova od slova, već iz sasvim drugih, opravdanih razloga koji se kriju u duljini rečenice, (ne)pismenosti pisca, (ne)voljkosti štioca, no, sve je to rizik kojeg moram prihvatiti.
Kako kod svih tekstova koje pokušavam ovdje objavljivati u što je duljim vremenskim razmacima moguće, postoji tendencija da svaki tekst bude samo jedan dugački uvod, očito je kako i ovaj tekst tendira toj tendenciji (pazi kombinacije).
U školi su nas pokušavali naučiti kako svako djelo ima svoj uvod, zaplet, rasplet i zaključak. Neka djela više polažu na zaključak, neka na zaplet, neka na rasplet… ova moja polažu što je više moguće pažnje na uvod. Ostatak će biti zbrljan, po mogućnosti ili bez zapleta ili bez raspleta, ali će zato uvod biti veličanstven. Kao što već sad jest. Jer, da, ovo je još uvijek uvod.
Zamislite da ovom rečenicom počinje zaplet ili bar tema zapisa, budući je teško da će postojati zaplet i rasplet.
Priznajem, kriv sam, čitam. Volim čitati. Obožavam. Nema ljepšeg nego uzeti knjigu, sjesti, prileći, zauzeti najlagodniji položaj u tom trenutku i čitati, čitati tako dugo dok predmetu čitanja ne dođem do autorovih zahvala, bilješke o piscu i biografije prevoditelja ukoliko se radi o prevedenom djelu. Običavam uglavnom čitati knjige posuđene u knjižnici. Biram ih poprilično nasumce. Ili se sjetim nekog autora. Ili se sjetim nekog djela. Prilazim polici gdje bi trebalo biti taj autor, pažnju mi privuče neko djelo koje stoji pored, uzimam ga u ruku, pregledam i učini li mi se zanimljivim, uzimam. Pri tome obično imam problem što ne mogu posuditi odjednom više od četiri knjige, iako upravo u trenutku kad u rukama imam tri knjige, pojavi se šest kandidata za onu četvrtu.
Nažalost, iako se po ovom tekstu to možda neće moći raspoznati, ne pamtim naslove knjiga, ne pamtim autore, barem ne one naslove i one autore koji me nisu impresionirali. Gle mene, kao – sad sam ja najvažniji čitač na svijetu i autori postoje samo za to da stvaraju djela koja će impresionirati „Mene“ (namjerno velikim slovom, iako je sarkazam vrlo teško pročitati)
Vratimo se malo na sintagmu „učini li mi se zanimljivim“. Obratite pažnju na citat sa Vaše desne strane, ako ga vidite… onaj koji počinje sa „Iznenađenje…“. Tu smo. Događa se upravo to – djelo mi se učini zanimljivim, a ispadne sranje.
U zadnja dva posjeta knjižnici, i u zadnjih osam posuđenih knjiga ispalo je da sam zeznuo stvar tri put, pa sam tako umjesto osam knjiga pročitao pet, a preostale tri sam samo „pročitao“ jer su ispale… Da, ispale su bezveze, dosadne, već jednom nepročitane do kraja.
Koje su to tri knjige bile? Na Vama će biti prosudba jesam li prepotentna budala (tek će mala Hatšepsut: Učiteljice, sa koliko se pimpeka kleše „prepotentan“?), neuk, i što ja znam što bi mi se moglo još prišiti, kad otkrijem što je bilo u pitanju.
Sebi u obranu, navesti ću samo da sam svojevremeno vrlo hrabro počeo čitati Krležine Zastave i stao, i odustao, još na prvoj knjizi, u trenutku kada se Kamilo svađa sa svojim ocem i on mu uzvraća „Kamilo, saberi se, ta ti nisi sabran“. Dakle, razlog za odustajanje od knjige može zbilja biti bedast. Ovo je vjerojatno bio bedast razlog.
Prva, od koje sam odustao nakon, možda desetak stranica je Soj Andromeda Michaela Crichtona. Privukao me autor, iako nisam do tog trenutka pročitao niti jedno njegovo djelo. Privukao me i kratki sažetak na poleđini knjige, neću lagati. To uvijek pogledam, iako knjižnice obogaljuju stražnju stranu korica lijepljenjem kojekakvih barkodova i UDK naljepnica. Jednostavno nisam mogao čitati. Bilo je… (tko je bez grijeha, nek' baci kamen prvi)… dosadno.
Druga od koje sam odustao je Anubisova vrata, Tima Powersa. Razlog odustajanja je puno prozaičniji. Nakon stotinjak stranica, kako me prati nezgoda da ponekad ne zapamtim ili naslov ili autora ili oboje, shvatio sam kako sam to već čitao, i kako mi se ne da još jednom čitati. Doduše, mislim kako niti prvi puta nisam knjigu pročitao do kraja. A s druge strane, postoje knjige koje čitam i po desetak puta i svaki puta, bez obzira što ih time naučim skoro napamet, u njima nalazim nešto zanimljivo. Ovdje to nije bio slučaj.
Treća. Treća je poseban slučaj. Čudan, doslovno. Autor mi je skoro pa poznat, susretali smo se online nekoliko godina i stoga mi je tim neugodnije priznati kako i zašto i od čega sam odustao. Reći ću samo kako sam imao privilegiju čitati njegov prvi roman koji me oduševio, dapače, toliko da sam čak i kupio prvo izdanje. Tim više, uzeo sam ovo njegovo djelo, misleći da se radi o poslastici sličnoj prvom susretu i neugodno se razočarao kad sam shvatio da je ono što čitam, u najmanju ruku bezvezno. Kako ne bih previše podignuo prašinu, neću navesti niti autora niti djelo, pa čak niti neki, kako se ono kaže, „hint“ kojim bi se moglo otkriti o kome i o čemu se radi.
Pišući ove retke, shvaćam kako sam došao do kraja onome što sam htio napisati. Ne. Nije točno. Kako sam spomenuo da sam uzeo osam naslova, spomenimo onda one naslove koje sam zaista pročitao ili ih namjeravam pročitati, budući su svježe posuđeni.
Ocean na kraju staze, Neil Gaiman. Još od Američkih bogova mi Gaiman predstavlja posebnu poslasticu. Osim Oceana, među ovih pet pročitanih i/ili u čitanju nalazila se još i Zvjezdana prašina, a prije toga sam progutao Coralinu, Anansijeve dečke i Knjigu o groblju, vjerojatno time zaključivši ponudu Gaimanovih knjiga raspoloživu u knjižnici
Trenutno sam započeo Brešanovu Ispovijest nekarakternog čovjeka, knjigu koja odmah povuče čitatelja, jednostavno ga usrče u sebe. Malo me sam početak podsjeća na kombinaciju, ne znam zašto, Kapelskih kresova i Okupacije u 26 slika, iako je prvo poznatije kao davno emitirana televizijska serija, a potonje je ipak „samo“ igrani film. Definitivno me oduševljava način pisanja, zaista. Pa su tako Astaroth, Ptice nebeske i Država božja 2053., knjige koje sam doslovce progutao. Jedino što još nisam pročitao, a definitivno slovi kao napoznatije djelo, je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. To će uslijediti, bude li slobodnih primjeraka u knjižnici, budući je ta knjiga, ili je barem bila, lektira. Ili mi se tako čini.
Ono što me još čeka su Ferićev Kalendar Maja i Morganov Digitalni ugljik.
Svima koji su preživjeli ovaj zapis i došli do ovog odlomka bez da su prije toga zatvorili preglednik, ugasili računalo i bacili ga kroz prozor. Svima koji su ostali zdrave pameti. Svima, a i onim ostalima želim ugodan ostatak onog doba dana koje ih zatekne u čitanju ovih zadnjih prepotentnih (Hetšepsut, broj pimpeka ovisi o razini prepotencije koju želimo naglasiti, tako da je uobičajeno tri, no, ima autora koji klešu i do pet pimpeka. Hvala Vam učiteljice), sebeljubivih redaka.
Pošto mi je jasno kako pisanjem mogu zaraditi jedino da mi netko plati da prestanem, što je slučaj i sa pjevanjem, vraćam se čitanju.

Oznake: čitanje, knjiga

ponedjeljak, 13.11.2017.

Dakle, k vragu i k jarcu

Upravo, nakon duljeg vremena... je, da , točno nakon godinu dana, imate prvoa, pregledavam ove zapise.
Prvo se uopće čudim odakle mi tolike baljezgarije, ali, onda, kad, kao i svaki put do sad, shvatim da pišem, pardon, objavljujem u sve većim razmacima, nije potom niti čudno da iziđe u jednom zapisu baljezgarija za njih trideset.
Što će, pak, reći kako čuvam, čuvam, čuvam, a onda prdnem, i ispadne tona govana.Sad nisam čuvao, a ovo je ionako, samo zapis kojim, opet, po, valjda deseti put, razbijam prokletstvo neobjavljivanja.
Samo ovaj put, točno godinu dana nakon prethodne objave.

Ovo ne samo što nije ni kriminalno, nije ni dosadno, a nije ni zapis...
Ali je objavljen.

Oznake: godina, dvije, tri, objava za popunu

nedjelja, 13.11.2016.

Isusek, isusek, kaj bu mi publika rekla?

- A tek Republika?
- Joooj, Maureice, ima Janjin stari pravo, zaseremo li ga obojica, ali svaki put...
- Ne mogu reći kako sveudilj dijelim tvoje uvjerenje, jer, unatoč tome što personifikacije i tek likovi što digitalno egzistiraju, mi pisani jesmo te onaj koji piše nas, zasere
- Je, bogme gleč' ga, viš' ga
- Jel'da imam praf?
- Imaš Maurice, imaš, u dvije rečenice i ti i ja mijenjamo izričaj, da se tako izrazim, od onog Vilima Tresikopiljića, do Vilima...
- Matule?
- Ne, onda bi i dalje zvučali Tresikopljićijanski... mislio sam na Vilima...
- Drugog Osvajača?
- Je, nekog drugog Vilima, ma znaš, onaj... no... o, Isuse...
- Molim?
- Ti mali doma spat, vidim ti kroz dlanove!
- Vilima Klepača?
- Je, toga, od starog Klepača sina!
- Si siguran da mu je sin?
- Vratil se bum na prvi trenutak spominjanja Vilima... opet nas Pisac jebe...
- Gabriel, a, kad smo već kod toga, mislim seksa, makar i stilusom...
- Brrrrrr... no bolje stilusom nego pisaćom mašinom...
- Dakle... što si zapravo mislio reći sa naslovom?
- Aha... Pa gle, u zadnjih 8 godina, Pisac nas, i tebe, i mene, i Lucifera, i Janju....
- Skraatiii... mislim da svi znamo da nas već ima pun kurac
- Tko... Pisac?
- On?!?... - i tu se Maurice počne valjati, doslovno prikazujući onu staru narodnu "Rotflmao" - ... Jaaaaaaa.... j! Gabriel! Pisac?!? Pun kurac?!?
- Kaj, nema?
- Ma nema... više, ono, ćorak...
- To mu je od drkanja valjda?
- Je mentalnog i momentalnog...
- Zgubil si me
- I sebe... čekaj... da prebrojim redove... mrmlj, Jaaaaj... aha, to sam ja - glas postane tiši - Kaj ne... a ha... pa onda ćorak,.... dobro... to sam opet ja... pa bedasto pitanje... aha, Znam... Ja sam Maurice!
- Pa to si mogeo i mene pitati, tko sam, to znam, samo sam rekao da sam izgubio nit
- Arijadninu? Ako te čuje...
- I onda? Nikad od mene Tezeja, Minotaur je ionako stalno u krčmi kod onog našeg Vilima Klepača, na kiselišu i čvarcima, a Minos u obližnjoj slastičarni...
- Dečki - začu se mazni glas iz polutame
- To je Polutama?
- Ma ne... to sam ja...
- Arijadna?!? Pa gdi si ti, stara?!? Kak' je?
- Dosadilo mi je glumiti duha u Hamletu, pa sam vam donesla tu neke konce, možda ih pohvatate, pa vratite priču natrag
- U krdo?
- U stado?
- Ne mulci, u korito
Uto se začu:
- Ali kupala sam se prošle godine!!!
- Pričo, nije to to korito, to je više ono, kao, riječno, tok, tijek, i tome slično, od izvora prema ušću i ostale pizdarije
- Ahaaa... ja sam mislila...
- Auh, tko to ovdje sve misli, i kakve li su to misli... mogu misliti... - pomalo pogrbljena, ali i tako dovoljno visoka, posve crna prilika pojavila se, također iz polutame
- Ooooo... Gle Maurice, pa to je Smrtko Pogiblić, znan i kao Smrt... Danas je dan kad legende šeću ovuda...
Suvišno je spomenuti kako je upravo u tom trenu kroz kadar organizator pustio tri statistice koje su se kasnije hvalile kako su karijeru započele sa Gabrielom de Mefistom, svjetski super nepoznatim glumcem i tada i prije i poslije, u njegovom besprizornom sranju od smeća. gdje su glumile Legende.
Kada bi ih pitali u čemu im se sastojala uloga, i jesu li imale kakvog teksta, morale bi svaki puta priznati da su trebale biti samo lijepe i promigati guzicama iza glavnih glumaca.
- Arijadna?
- Da gospodine Pogiblić?
- Imaš koji jači štrik?
- Nemam
- E onda odgibaj natrag na zidine, kraljević je već opako zbunjen, luta li luta, a duha nema pa nema, već ga hvata egzistencijalna kriza
- Je, taj dečko ni ne zna drugo nego biti ili ne biti... - počne Maurice, ali ga Pogiblić presiječe pogledom... što ponekad zahtijeva značajnu vještinu, pogotovo ako od glave imate samo lubanju... - Kuš!
Maurice, o čuda, zašuti. Pogiblić nastavi:
- Arijadna? sve jasno?
- Jasno gospodine Pogiblić, hvala gospodine Pogiblić, na zapovijed...
- Ne prenemaži se i pazi da se ne spleteš... i usput kod Klepača pokupi onog bika i Tezeja, napili su se k'o majke i sad hoće zajedno ići u neki labirint i silovati dječake i poubijati djevojke, pa, ako ti nije problem, malo ih upristoji, i nek' malo odspavaju. Ako sjebu cijelu mitologiju,... Budeš tak' dobra, ha? Može?
- OK, može, budem... doviđenja dečki... doviđenja gospon Pogiblić... dečki... - sad se to već čulo onako iz daljine - ...ne zaboravite na tokove, vremenski tijek,... - ovo zadnje je bilo tek jedva čujno, kao završni "dong" zadnjeg udarca zvona u jedan ujutro
- Bok mala! - reče Gabriel
- Gabriel!
- Maurice!
- Kaj Maurice?
- Kaj Gabriel??
- Htjedoh reći da si nepristojan...
- Ah, to bar znamo... nego Smrtek... po kaj si došel? - i odjednom zaprepašteno uzvikne - O jebemti pisca, opet me jebe!!!
- Onda si stavi kaktus... ne... ananas... ananas? A na nas... djecu... je... ili je bila mandarina? Ne... baš ananas... E, da, stavi si ananas u šupak
- Zašto?
- Pa da te ne jebe
- Koji će mi ananas u šupku, ako me jebe u, uvjetno rečeno, zdrav mozak
Postoje trenuci kada, bez obzira da li si čovjek, demon, mitsko biće, bog, polubog, bolupog ili bitsko miće, moraš - uzdahnuti, uhvatiti lice dlanom i okrenuti glavu nekoliko puta lijevo-desno... To čak, tu i tamo, više tu nego tamo, jer da je tamo ne bi se niti vidjelo,... dakle, to povremeno mora učiniti i Smrtko Pogiblić
- Gabriel, Gabriel, Gabriel - počne Smrtko karakteristično držeći svoje koščate prste na kostima lubanje, a dlan preko očiju, istovremeno okrećući vlastitu glavu lijevo-desno tako da su svi kralješci škripali.
- Čekaj, Smrtko, stani... i tebe Pisac jebe - reče Gabriel.
- A nema šupka da bi stavio ana... - nastavi Maurice - ... o pizda li mu strinina, jebemti, stvarno, sve nas jebe... Pa Smrt je ženskog roda, i komad, iako malo koščata...
- Pisac, pizda ti materina! Vrati nam Smrt! - uglas viknuše Gabriel i Maurice.
- Ali dragi moji, pa vas dvojica, i još vas nekoliko, pa vi ste besmrtni - progovori ugodan pomalo promukli alt i to opet, odakle drugdje, no iz polutame, nakon čega se, otprilike kao u onom starom, možda Bergmanovom, Hamletu, iz sjene pojavi u crno zavijena, nimalo pogrbljena, Smrt, lubanjom i kosom.
- Aaaa... ima Boga... - zausti Maurice - ... jaj! A koja sam ja konjina... samo nam je...
- Tko me zvao? Zar za vas ne vrijedi ona, koja li je to već moja zapovijed, o spominjanju imena mi mog i ostalo?
- Dakle, na stranu to što sam još prije, kaj ja znam, ne znam hoće li ovo ikada izići u tiskanom obliku ili će zauvijek ostati digitalno, ali... kako god, dragi moji, pa zar vi svi skupa ne kužite da nas sve zajedno Pisac jebe?
- Kužimo dragi Gabriel, i jako se dugo vrtimo u krugu, svi skupa, i prežvakavamo jedne te iste razgovore - reče Smrt - ali, znaš, nije Pisac svemu kriv.
- Ma nemoj, nego tko? Ja možda?
- Baš ti!
- Kak' to misliš?
- Gle, da nisi pokušao vratiti kotač vremena unatrag i da nisi nekoliko puta odustajao od toka priče... Ma ne... da zapravo ne sanjaš pizdarije, kao što ih već sanjaš zadnjih skoro deset godina, možda bi...
- Stani... kak' to misliš... sanjam?
- Pa to ti je već odavno trebalo postati jasno
- Misliš... čekaj... sanjam deset godina? Ti možda jesi Smrt, ali ako si ti normalna...
Ako ste ikad vidjeli zlurad, dapače, okrutno zlurad smiješak, zaboravite, jer kad Smrt nabaci zlurad smiješak, čak bi ga i cerekom zvat' mogli, tada i Bog stane i sam od sebe zatraži oprost od grijeha i udijeli si peti sakrament:
- Hoćeš da budem iskrena?
- Samo izvoli - reče Gabriel, malo bljeđi no inače, a i nešto mu je silazilo grlom, pa nikako da siđe, pa se vraćalo, pa sluzilo...
- Lucifer!!! - zatrubi Smrt
- A, joj, evo još i njega... - zausti Gabriel - Jel' sad fali još netko?!?
- Nitko!!! - u zboru zapjevaše i Zlatko i Renata Bogatić i Janja i Astaroth i Jebedićka i Vražja mater i Isus i... i Glad i Kuga i Rat, nahrupivši sa svih strana.
- E, pa sad, kao predstavnica mračnih sila... - otpočne Smrt i očnim dupljama oštro ošine Janju i Jebedićku koje su prekrile usta vrhovima prstiju uz prskutavo "Pfffffhhhhiiihihihihihihi"
- Joj, ne drami - odsiječe Lucifer.
- Moram, ipak je ovo kazalište
- Gle, vidi bogati, pazi stvarno! Onda drami...
- Dakle, kao predstavnica mračnih sila, postaviti ću upravo tebi, glavnom Mračnom od svih nas, jedno krucijalno pitanje - u tom se trenutku Isus malo pogrbi
- A gle njega, samo spomeneš križ, već se grči
- Lucifere, stari moj, ne zaboravi, ja sam te srušio, anđelčiću... računaj da mogu i tebe razapeti, ako sam već dozvolio...
- A daj, sve to znamo svi, o Svevišnji, Svepametni, i sve, sve, sve... žrtva, i tome slično, bla, bla, bla,,, Hoću čuti pitanje koje Smrt želi postaviti...
- Dakle - zausti Smrt - Mogu? - svi redom kimnuše... Bog je čak počeo nervozno lupkati nogom, kao, "a zašto još nisi" i tome slično - Lucifere, ti kao Gabrielov šef... molim te, odgovori mi na pitanje koje glasi točno onako kako ga je Gabriel postavio.
- Otkad Gabriel sanja?
- Upravo na to pitanje!
- Od početka cijele ove priče, točnije, sve otkad je prva priča objavljena na Kriminalno dosadnom blogu
- E, sad sam siguran da ne samo da me Pisac jebe, jebe i sve vas i pojeb'o je i mene i sebe i šefa i stanicu!

U daljini se čuo još samo histerični ciktavi kikot, klikanje mišem i lupetanje tastature, zatim je i to utihnulo i začulo se samo:
- Opet nisam spremio dokument!!!

Svim okupljenima pade kamen sa srca, a podigne im se srednjak...

Oznake: Gabriel de Mefisto, Maurice, Dudek

ponedjeljak, 31.10.2016.

Kratka prigodna crtica

- I da, k'o za vraga, baš danas imam rogobolju
- Smiri se, proći će te
- Aha, da, a kad?
- Pa kad se budeš ženio
- Je… baš… koliko sam se već puta ženio, pa ništa
- A pusa?
- Čija?
- Pa… u nedostatku bolje, moja…
- Ali, Janja, što će Gabriel reći?!? Ne možeš…
- Ma daaaaj, pa ipak si mi tata
- Joj, da… viš' i vraga bi mogla smotati
- Hi hi hi… - zakikoće se Janja i cmokne Lucifera u korijen lijevog roga
- A sad još i desni – a Janja ponovi radnju
- Lakše mi je
- S godinama postaješ sve osjetljiviji
- Ma, malo me zdrmalo to sa Gabrielom
- Jooooj, kad je to bilo, prošle godine
- Svejedno, znaš, on je prvi tvoj muž koji mi je prirastao srcu
- Jooooj, tata… daaaj… ne mora baš znati da on meni nije prvi muž
- A ne zna?
- Čuj, ja mu to nisam rekla.
- Bolje ne ispitivati, još se opet infarktira… u Vražju Ma…
- Nemoj!!!
- Je, Janjica, dušica, kasno je… čula sam vas! – i iz ničega se pojavi stara Jebedićka, noseći bundevu
- Kaj je, mama, misliš raditi kolače?
- Onda bi došla sa filetima mrtvaca u paklenom sosu
- Kaj onda paradiraš sa tom bundevom?!?
- A kaj se ti izdireš na mater, mater ti tvoju?!?
- A k jarcu tata, 'ko je tebe zvao…
- A gle, za jedno dobro obiteljsko okupljanje, potrebni su svi sastojci: i mama i stari Astarot, i mladi Lucifer, i njegova kćer, a i bundeva je tu
U tom trenu zazvoni netko na vratima. Astarot otvori:
- O, Maurice, Gabriel,…
- Debela repa, dugi klin, peneze nam dajte sim. Če namnete dali, decu bumo vam fkrali!
- Onda si ih zemite… - reče Astarot i gurne Lucifera i Janju kroz vrata i zalupi ih.
- Stara… ostali smo sami…
- I?
- Pa… dugo već nismo…
- O, ti vrag stari! – naceri se Jebedićka i oboje nestanu u oblačku sumporne izmaglice

četvrtak, 03.09.2015.

Smrt Gabriela de Mefista

...
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
...

Oni koji me dobro znaju, a oni koji me ne znaju, tko im je na kraju krajeva i kriv, znaju da sam umro. Nekoliko puta. Na razne načine:
- Pod hrpom kužnih mrtvaca
- Ljubeći vozača kamiona, takozvani grupni seks – sjebali smo se obadva
- Odmah nakon toga u bolnici kad me šef ugurao u krivo tijelo
- Onda sam se zaklao
- I sad, kako se čini…

I da… Zajebite tunel, svjetlo na kraju tunela i ostale pizdarije.

...

Kroz urlik sirena pomalo se razmrljana tama pretvara u Mauricea:
- Gabriele... daj stari, nemoj se zajebavati, hej... Pa dajte mu neko sranje!
- Smirite se gospodine, činimo što je u našoj moći
- Gabriele… opet se gubi… lupite mu neki taj vaš larifari koji diže mrtvace!!!
...
Jesam demon, i to jesam već poprilično vremena. Prošao sam kroz sito i rešeto.
....
Sito i Rešeto su se u tom trenutku obadvoje stresli od pojasa prema gore pomislivši:
Smrt me preskočila... brrr...
...
Smrt je u tom trenutku namakala kosti stopala i držala obloge na zdjeličnim kostima liječeći posebno nezgodan skok, pri čemu je skoro slomila kosu, i uganula gležanj i tresnuvši na pod Gabrielove kancelarije skoro slomila zdjelicu. Mama Smrt je krpala ogrtač, a Tata Smrt je svojoj curici ponovno prekivao kosu.
…
Dakle jesam demon, ali pomisao da Gabriel može umrijeti me užasava preko svake mjere. Morati ću poduzeti puno drastičnije korake umjesto da se samo derem na bolničara… nije čovjek ništa kriv.
…
Stojim na livadi. Naravno, kao i u svakom trenutku mog, hm, života, ta livada nije livada. Više nešto kao livada nakon što je godinama bila poligon za nuklearne pokuse.
U daljini se vidi tračak svjetla, drhturav poput plamena svijeće i isto takav tračak dima.
Kao i svaki puta u svom, hm, životu, prebrzo putujem prema tom tračku dima i svjetla.
Četiri vještice stoje oko kotla pod kojim je izvor drhturavog svjetla i dima.
U kotlu stojim ja.
Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!
…
Zato moram napraviti ovo, ma koliko me to koštalo. Odbiti će mi od plaće, koja stiže svaki puta kada se pakao zamrzne...
- U Vražju Mater!
- Gospodine… suzdržite se
- Oprostite, ali to je jače od mene…
U tom trenutku Vrijeme stane.
- Aaaaa… da i ja malo odmorim stare kosti, - reče Vrijeme, uzme mobitel, nazove Četiri jahača apokalipse i sjednu odigrati koju partiju remija
Bolničar i vozač, a bogme i ja, sjedimo zapanjeni dok se u stražnjem dijelu kombija počela materijalizirati upravo Ona… Vražja Mater!
- G…gospođo?
- Mali, šuti! – reče i pucne prstima. Vozač i bolničar ostadoše ukipljeni, samo su im oči zaprepašteno pratile scenu
Scena se, poravnavajući suknju okrene pokazavši poluprofil i obrecne se na sve nas
- Vi neotesanci jedni, zar sam na stočnom sajmu?!?
A šteta, mala dobro izgleda, za jednu Scenu.
- Ti pizdek jedan, hošeć te flisnem?!?
- Ne gospođo Scena, samo, moram priznati da dobro zgledate za svoje godine
- Scena, odgiljaj, imamo posla Maurice i ja, OK?
- Dobro gospođo Jebedić, ja sam samo…
- Čkomi!
Na Scenu je pala Zavjesa, bez Poklona i Pljeska. Priča kaže kako je svo četvero kasnije, kad su se Jahači i Vrijeme pokupili sa stola, počelo kartati do ranog jutra.
- Maurice, opet si nešto zajebo?
- Ovaj put nisam, ovaj put je zajebo Gabriel
- Ah, ništa novo, dakle, zapravo, probudio si ga i što… umro je od iznenađenja?
- Pa tako nekako
- Ahaaaa… kužim… ispalo je da je sve ovo oko zadnjih koliko 8 godina sanjao, a da tebe kao nije bilo pola sata i… čekaj, čekaj, znam ja tko je tu imao svoje prste… i kopita, i rep, i rogove…
…
- Gabriele, što ćeš ti ovdje? – jedna je od vještica uz kotao podigla pogled. Unatoč stereotipima o vješticama koji su još od Snjeguljice, a i ranije, točni u 75% slučajeva, ova je bila u onih 25%...
- Ovajj… Ne znam?
- Kako misliš „Ne znam?“– upita me druga, također iz onih 25%. Jebemti sveca (sused Svetec, najte se srditi…), kud baš mene dopadnu uvijek neki komadi iz kategorije „Gledaj ali ne diraj“ ili „Čaporke proć“?
- A kako da znam… navodno sam umro. Navodno me kuhate u ovom kotlu. I navodno tu stojim poput afričke stablašice, pardon, madagaskarske palmašice, a ti me pitaš što ću ja ovdje… Da je stari Shakespeare tu negdje rekao bih da sam upao u Macbetha, samo ne vidim šumu.
Naravno, sada su pogled digle i ostale dvije. U Vražju Mater kako su zgodne. I ne bi vještice bile vještice… mislim, u mom, hm, životu, to su uvijek klasične vještice, što znači da se svakako počinju skidati i plesati gole oko vatre. No, kako uvijek postoji i neki Pomak (u tom su trenutku Pomak ili dva polupognuto pretrčali iza kotla tihano cijučući kao miševi koji bježe od poljskog požara… dakako da je Poljak, pan Požar trčao za njima, ali to za priču nije bitna stvar), ovaj puta, kada su zbacile ogrtače, nisu bile gole, već u, naravno, čemu, nego, kako se to na porno stranicama, FFS, uz notu BDSM, i malo vukle na MILF, a meni je na pameti sada bio samo seks, nikako kulinarstvo.
Malo je čudno… spomenuo sam Vražju Mater, a ona se nije pojavila…
….
- Maurice, sve bude dobro… Gabriel je skužio sad da me spomenuo, a da nisam došla… izvući ćemo ga… Gle ovo: Belzebube, pizda li ti materina!!!
- Da mama?
- Lucifere?!?
- Da mama?
- Pička Vam materina obadvojici, a rekla sam Vam da pospremite igračke, ali ne, rađe budete ih potrgali, pa da Vam kupujemo nove, a znate da nema novaca
- Alimama
- Nema Alimama, bila je Alibaba, ali se nadam da je odavno otegnula papke, doslovno
Iz poda kombija je izbio tanki sumporni tračak
- Dobro baka – reče Vražja Mater, - nisi do kraja otegnula papke… molim te, uzmi si malo čaja i legni natrag, mogu ja to i sama. - Sumporni je tračak nestao.
- Dečki, dajte sad pomognite Mauriceu, vidite da je sav jadan
…
Četiri kuhače se vrte oko mene i gledam kako se vrte kuhače oko mene i kako vještice plešu oko mene u kotlu i oko menu ispred kotla i sebe kako ležim na sklopivim nosilima i kako se oko mene komešaju i Šef i njegov bratić i Maurice i Šefova mama i vještice su imale štikle i plesale i kotao je plesao oko četiri kuhače su plesale vještice oko plesale su mene plesao oko Matere je oko plesala bolničar kombija vozač plesao Lucifer oko Belzebuba Maurice oko haltera plesao štikli Gabriel dahtao na nosilima plesala kombi kotao kuhače steznici rogovi tama svjetlo tama svjetlo kotao vatra šuma pomak smrt vrijeme kuga glad rat karte scena zavjesa pljesak kuhače tunel svjetlo plesalo plesala plesali plesale plesao plešem vrtim se vrtlog vihor vatra kotao kuhača halteri rogovi Lucifer Maurice Belzebub Jebedićka Janja kotač vremena stoji pa se vraća natrag pa koljem sebe pa ljubim vozača tunel svjetlo tama pakao lift demon kuhače kotao toples vještice Vražja Mater pas mater i oca pokvarenog… aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…
PRAS!!!
Trgnem se iza sna.
- Jebemti nikad više ne mislim jesti tako kasno navečer, pogotovo ne Coprnjačku juhu
- Gabriel?!?
- Uh… da?
- Ah, dobro si, već sam pomislila da si umro – nadamnom se naginjalo lijepo lice, i još ljepši nagovještaj Janjinog poprsja
- Što se dogodilo? Gdje je Maurice?
- Ništa, izgleda da ti zadnja šefla Coprnjačke juhe nije dobro sjela. Cijelu si noć bulaznio o madagaskarskim palmašicama, crno crvenoj Sobi koja je očito bila komad, o vješticama u donjem rublju…
- Koliko je sati?
- Sad će deset
- A u pizdu materinu, trebala si me probuditi oko pola devet, u deset imam dogovoreno sa Mauriceom
Negdje iza mene, točno znam, tamo u tom kombiju kojeg sam, kao, sanjao, i Vražja Mater i Maurice i oba Vraga, a i Vještice na onoj livadi uzdahnuše sa izrazom zadovoljstva na licima… njihova omiljena igračka je ponovno ispravna.

Oznake: Gabriel de Mefisto, smrt, vrijeme, scena, Maurice Čavlek, vrag

ponedjeljak, 20.10.2014.

Mater!

Ma kako god ovo možda nekima, naivnijima među Vama, zvučalo kao "sastavak" posvećen majci, ako pogledate:
a) datum na koji je pisan, a taj ni u kom slučaju nije niti osmi ožujak niti druga nedjelja u svibnju,
b) postojanje uskličnika u naslovu
c) uporabu pomalo augmentativizirane [bljuj] imenice
ergo, dakle, etojelifizika (copyright Ivica Ivanac, Maturanti), ovaj naslov nema veze sa majkama.
Osim...
Možda...
Sa tužnom pričom o ljubavi, psu i majci.
Koja ima točno četiri riječi.
A zadnja je naslov ovoga... što god da to već jest.

Stariji, oni od Vas koji još nisu odumrli, zamrli, umrijeli, odlogirali se, izbrisali blogove...
Hej, jel' uopće netko i piše blogove?
Ti bokca, frajer/ice, get a life... ... 'bemti, pa kaj ti nemaš fejs?!?

... oni koji možda, još uvijek čekaju da se ovdje nešto pojavi... moram priznati - pobijedili ste!

Zašto?
He!
Zato jer, ako niste pratili, vrijeme između mojih napisa se u zadnjih 8 godina koliko ovdje, kao, trajem, sve više produljuje, produljuje... tako da sam sada mal'te ne dohvatio prosinac ove godine, bez da sam... još od prosinca one godine... ma... kužite, pametni ste Vi.
Mada, ok, pametni, da... ali jeste sigurni da ste normalni?
Ovo čitati?
Dajte, najte...

E, progovorimo i koju onim' izmeđ' Vas koji će imati tu (ne)sreću te bijavši naletjejavajući na zapis ovaj (što bi rekla jedna moja prijateljica: B(l)ože, kako to staromodno zvuči), spaziše gramatičke nesuglasice s primjesama pravopisnih pogr(i(j))ešakah.

Kao što vidite, iako sam blog počinje u dvadeset i prvom stoljeću, no u prvom njegovom desetljeću, njegov je autor pisanje na jednom sasvim drugom jeziku...
Digresija umjesto fusnote: tada se taj jezik zvao Hrvatsko-srpski, iako smo ga mi svi zvali Hrvatski
... savladao duboko u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, pa sada ima problema što je, eto, nakon puno godina opet nepismen, stoga Vas sve od srca moli da mu ne zamjerite te da mu komentarom javite koje su sve pogr(i(j))eške otkrili.

Drugo, a i to drugo također vidite, ovaj je zapis test izdržljivosti.
Kako bloga, tako i njegovih čitatelja.
I ako bude pročitan više od 3 puta, to je uspjeh.

Dakle, ovo je sve skupa trebalo prštati od duhovitosti, zlobnih zajedljivih primjedaba, autoironije, sebeljublja, podrugivanja svima drugima, ali se na kraju svelo na predugi uvod, bez zapleta, a da o raspletu niti ne govorimo.
No međutim, tu se samo traljavo spominju neke nimalo zlobne, otužne polu-prisiljene kvazi duhovitosti, dobro, sebeljublja ima u neograničenim količinama, podrugujem se kome se stignem, ali nema sadržaja, od zapleta je samo pokoji zapetaj crijeva, a umjesto raspleta je popletanje/poplitanje/sapletanje/saplitanje... whatever you'd find correct.

Uslijedećim nastavcima pročitajte (možda... shvatite ovo kao najavu nečega poput, koliko mi se čini, nikad snimljene Smiješne strane povijesti II, ili ju barem ja nikada nisam gledao, a po međunarodnoj filmskoj bazi podataka, zaista nije... snimljena... snimljen... o rodu, broju i padežu da ti... rode...), nu, digresiju na stranu, pročitajte:
- kako je Gabriel umro (još jednom)
- kako je Gabriel oživio (još jednom)
- kakvog je okusa coprnjačka juha?
- što vještice, nakon kuhanja rade u Liscinom dućanu?
- zašto mačke koje sjede na krevetu imaju veze s vragom?
- zašto se sve vrti u krug, osim kruga, kojem se vrti u glavi?
I još puno, puno, puno bezvezarija koje Vas, možda, mogu očekivati, budete li ustrajni kao i do sad...
A na čemu sam Vam beskonačno zahvalan...

Oznake: mater, oca, pokvarenog, gramatika, pravopis, nekultura, Gabriel de Mefisto

četvrtak, 19.12.2013.

Haj, naj se kuha coprnjačka juha!

Pras!
Trgnuo sam se (da ne bi pomislili kako sam trgnuo nešto) iza sna probuđen upravo tim grozomornim praskom. Predamnomn, onako, kroz ljubičaste i ostale zvjezdice sa svih krajeva tridesetdvobitne palete, srećom RGB sistema boja, da je bio CMYK to ne bih mogao podnijeti, koje su plesale svaka u svom ritmu, od laganog dvokoraka do akrobatskog rokenrola, je stajala Soba.
- Što je frajeru?!? – pitala me sveudilj stojeći u najizazovnijoj mogućoj pozi za nekoga tko inače izgleda kao prostor površine nekih dvadesetak kvadratnih metara, na čijem se jednom zidu nalaze vrata, nasuprot njemu su dva prozora, ispred kojih je radni stol i fotelja iz koje me drmnuo prasak s početka.
- Vjerojatno sam opako seksualno ugrožen – rekoh i dalje ne vjerujući da umjesto gore opisanog vidim pred sobom zanosnu crnku (ok, namještaj je crn) u bež kostimiću (ok, zidovi su boje bijele kave, to je tu negdje, ako ste daltonist) i crvenim štiklama (e, tu je već diskutabilno čemu se to crveno moglo pripisati, najvjerojatnije upravo mojoj seksualnoj ugroženosti), oblina kakvima bi pozavidjeli i najmaštovitiji plastičari (sigurno je tome kriv udobni kožni naslonjač nekoć poznat kao Zlatko Bogatić, smješten nasuprot mog radnog stola)
- Vjerojatno? – nastavila je posprdno – Ne. Ti si totalno sigurno opako seksualno ugrožen
- Biti ću drugi?
- Nisi nesposoban. Samo si ugrožen. Dapače, moram nazvati društvo za zaštitu životinja i Greenpeace jer si toliko ugrožen, da si ravan sa cibetkama
- Kojim? – pitao sam , po starom dobrom običaju, najgoru glupost (a Glupost nije znala odgovor, i poslije se žalila upravi lokalnog vodovoda kako joj se postavljaju pitanja na koja ne zna odgovor)
- Vjerojatno madagaskarskim palmašicama
- Takvih nema
- A ti si kao stručnjak za cibetke?
- Pa, ako sam dovoljno ugrožen, moram se saživjeti sa sebi sličnima
- Seksualno, rekla sam seksualno
- Nisi li upravo ti spominjala da sam ugrožen k'o cibetke?
- Ha! Jesi li siguran da su cibetke ugrožene?
- Otkud znam, ti si to rekla
- Sad ne znaš, a znaš da nema madagaskarskih palmašica
- U svijetu u kojem umjesto svoje sobe vidim ovo što vidim, moguće je da su upravo madagaskarske palmašice ugrožena vrsta. Zašto si tu?
- Teško da mogu ne biti tu. Ja sam tvoja soba.
- I ja sam se navodno probudio?
- Pa i nisi
- A sad je jasnije zašto si tu
Pras!
Ponovno sam se trgnuo!
Ovaj puta je predamnom zaista bila moja soba, tih dvadesetak kvadrata, sa crnim namještajem, zidova obojenih u boju skoro u potpunosti različitu od boje bijele kave, sa udobnim kožnim naslonjačem, Zlatkom Bogatićem, velikim radnim stolom, i foteljom iz koje sam polako zbunjeno klizio iz poluležećeg položaja i vratima. Klizeći, okružen onim istim zvjezdicama, ovaj puta u bojama od ultra gangernozno zelene do infra-kancerozno narančaste, koje su plesale u onim istim ritmovima i dalje, uspio sam uočiti visoku figuru lagano crvenkastog tena kako se sve više ocrtava u okviru vrata, u protusvjetlu iz hodnika, zatamnjena prigušenom rasvjetom u sobi (ili je to bio sjaj treperavih zvijezda?). Oblačak sumporovodika, dolepršavši iz lifta, nije se mogao odlučiti na koju bi stranu i pronašao je najosjetljiviji nos u svojoj blizini, tako da sam napokon kliznuo do kraja na pod misleći na pokvarena jaja, disko muziku sedamdesetih i Sobinu sexy pozu iz sna od malo prije.
- Gabriele! – progovorila je figura, sada, onako iz te žablje perspektive, malo prekrivena podnožjem stola (a, tu sam zalijepio onu žvaku...), ali posve prepoznatljiva kao
- Maurice!
- Što radiš tamo dole?
- Uvijek volim tvoja ingeniozna pitanja. Tražim mukicu.
- Koga?
- Ne koga, nije bilo velikog slova, već što...
- Dobro... Što?!?
- Mukicu
- Malu muku?
- Ne, nego... jebote opet ingeniozno pitanje...
- Pa jasno, kad je potaknuto još ingenioznijim prvim odgovorom...
- Ovako nećemo nikud doći... znaš li što je mukač?
- Gabriele jesi li siguran da je sve skroz u redu s tom tvojom glavurdom? Da nisi oštetio stol prilikom presjedanja iz fotelje na pod?
- Ovako onda... Maurice... da li ti kopaš nos?
- Čiji?
- Svoj, pa ne kopaš valjda tuđe noseve?!?
- Nikad se ne zna, uostalom čovjek povremeno ne može biti siguran da li je nos kojeg kopa upravo njegov nos, možda je očev, majčin, nos strica Velimira iz Hamburga
- I onda ti mene pitaš da li je sve u redu s mojom glavurdom?!?
- Pa neću te valjda pitati da li je tebi sve u redu s mojom glavurdom.
- Kopaš li nos!?!
- Da
- E, super, kako potom zoveš kuglicu koju napraviš od šmrklja iz tog dotičnog nosa?
- To je mukač?
- Fasciniran sam tvojom dedukcijom dragi moj Maurice! E, to je mukač. A mali je mukač mukica. I to tražim.
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
. . .
Negdje u sivom svjetlu novog dana koji se promaljao na kraju tunela vještičji je kotao veselo krčkao. Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!

petak, 13.12.2013.

Pa dobro, gdje si ti?

Razmišljam zadnjih nekoliko mjeseci, i sve ostaje na razmišljanjima, a kako nemam dovoljno sive tvari, onda razmišljanja traju predugo. Da si nabavim solid state brain? Sistem se onda brže podiže i dohvat podataka je brži.
No, to je upravo i razlog zašto nema ničeg novog (a ni ovo "novo" neće biti baš nešto previše preposebno).
A naslov?
Ha!
Postojala je davno-davno-davno (postoji još, samo ne znam u kom obliku - vještiji će nakon ovoga posegnuti za pretraživanjem jubitoa ili kako li se već to zove) pjesma kojoj je refren počinjao upravo tako.
"Pa dobro gde si ti?" ...
Ne znam kako je išlo dalje.
I nisam siguran da je to pjevao Zdravko Čolić.
I ne znam što "ovo" ovdje radi.
Ne, to znam... "ovo" ovdje je tu radi razbijanja prokletstva od gomilanaj mjeseci bez ijednog posta.
Kao da je to ikome važno, netko bi rekao.
Važno je, meni... k'o i tipu iz vica:
"Dobro koga ti misliš tim zadovoljiti?"
"Pa sebe!"

Da ste mi zdravo, ako jeste i živo, valjda jeste...

utorak, 27.08.2013.

Nisam tašt i živo mi se jebe ali princip je princip i ne zove se Gavrilo

Odmah: pobijanje postavki iz naslova:
1. postavka: Nisam tašt - nisam kurac, što ćete vidjeti iz nastavka.
2. postavka: jebe mi se živo - preumoran sam za smiješne pokrete
3. princip je princip - e nije, princip je načelo, mada ga se ne može pronaći na bilo kojem čelu (stola, kolone,...)
4. princip i ne zove se Gavrilo - normalna stvar da se zove

Malo o ovome: Nisam tašt...
Želio sam napisati, naravno, tko o kome, ja o Gabrielu, tekst o Gabrielu, sa Gabrielom u glavnoj ulozi, dok je u sporednoj trebala biti Renata Bogatić, The Tjelesnost, jedna od prvih Gabrielovih klijentica.
Kako vrlo brzo zaboravljam, tako sam koristeći najboljeg čovjekovog prijatelja online, potražio gdje se spominje Renata Bogadić i ne mogavši se začutidi, među rezultatima pretraživanja pronašao i ovo:
Dakle ovo bijaše upit.
A ovo jedan od rezultata.

Otvorim ja to, a kad tamo, moj tekst, pod naslovom Ugovor jedan poslić jedan i to bez ikakvog prepravljanja.
Naravno da mogu tom cRny_zMaj liku staviti soli na rep.
Naravno da sam kroz komentar izrazio svoje negodovanje
Naravno da sma i prijavio korisnika.
Naravno da se mogu slikati, ali bar sam učinio ono što me u tom trenutku zadovoljilo.
A sad se jadam...

Pa sad recite da nisam tašt... ali, kako rekoh, princip je princip, i Gavrilo ne može biti Gabriel.

A da je ovo bezvezni zapis, je.
Planirani o Renati... vjerojatno... jednom... možda...

četvrtak, 25.07.2013.

Štovani štioci uzgredice

- Samo da mi netko kaže kako sam se opet našao u tom prašnjavom teatru?
- Paa... pisac?
- Nije pisac, njega smo se riješili, dapače, zatvorili smo ga u taj isti teatar
- Paa... slučajnost?
Slučajno je Slučajnost prolazila te se obrecne:
- Nisam ja!
Nisam ja, nisi ti, nije on, nismo mi, pa tko je onda dirao Pipi?
Pipppiiii... i Ana Sasso u plićaku...
- Gabrijele?
- Krivo ime
- Dobro, onda, Gabriele?
- Da Maurice?
- Otkuda ti takve blesave misli?
- Koje?
- Pa ovo sa Pipi, Anom Saso,...
- A, vjerojatno sa istog izvora
... rijeke Čikooleeee...
- Vidiš? To je sve isti izvor... taj me vratio u teatar, taj mi personificira svaku riječ
Riječ je izmigoljila između njihovih nogu i pobjegla u sjene pozornice. Naravno, Sjene su odmah porekle da se to dogodilo, jer Riječ u Sjeni može značiti puno više nego Sjena u Riječi, ipak je sjena u Riječi samo riječ, dok je...
- Dakle, Maurice, da li vidiš što nam "Taj tip", što li je, radi?
- Da vidim, čujem...
... šta čit'o, hod'o...
- Dakle, stvarno... pretjeruje...
Pa dragi moji, ako pretjerujem, onda ćete još malo ostati u tom teatru. A i štovani štioci uzgredice... uz gredice?... gle sad i sam počinjem sam sebi pisati svašta...

srijeda, 17.07.2013.

Imaju li meki pornići scenario

(Ili je nekima tvrd i bez scenarija, dok je drugima i dalje mek k'o duša. Postoji zabilješka kako je Duša uložila pismenu žalbu jer ne podnosi kada ju se uspoređuje sa spolnim organima. Dakako da su i Organi potom izvadili svoje odgojne palice i raspalili po Duši, te je ista potpisala izjavu kako se nikada nije žalila, no onda je bilo problema sa Izjavom, koja ne voli da se po njoj šara...)


- Maurice?
Odgovor koji nije došao iz smjera u kojem je upućeno pitanje vapio je za:
- Maurice?!
Naravno, ovaj je put Odgovor čvrsto odlučio da Pitanju pokaže gdje mu je mjesto, pa se Pitanje snuždeno vratilo, naravno, i ovaj put bez Odgovora.
- Maurice?!?
Ovaj je put Odgovor shvatio da bi slijedeći posjet Pitanja mogao završiti kao posjet otorinolaringologu sa naglaskom na onaj oto dio, koji bi u konačnici rezultirao ili oslabljenim sluhom ili povećim računom za slušni aparat, pa je ipak odlučio:
- Mmhm?!?
- Prestani gledati u Janjine noge i slušaj me.
- Ne gledam...
- Ali niti ne slušaš
- Pa ne...
- Onda me slušaj
- Slušam te
- I ja te slušam
- Prije nego me ti počneš slušati, ili sjedni pristojno, ili se presvuci, ovako bi tvoja pojava, slušala ili ne mogla imati zdravstvenih posljedica, i u kardiovaskularnom, ali i u otolaringološkom smislu.
- Što to znači? Ili bi te mogao trefiti infarkt jer si prokleti voajer, kao i prijatelj Maurice ili bi se prvo izderao, tako da bi ja čula svoje? Moglo bi biti i obrnuto, zato se zadovolji... vidim ti po faci, a i tebi Maurice da vam je obojici mašta doista pokvarena...
U tom je trenutku, kako već vjerojatno naslućujete, Mašta izvadila svoju deklaraciju i potražila rok trajanja razočarano ustanovivši kako je zaista prošao i kako je, ergo, zaista pokvarena...
- ... dakle, zadovolji se s time da ću, možda, i dalje ostati sjediti, stajati, ležati , ili kako vam drago, a ne udovoljavati tvojim željama samo zato da smiriš svoj zečji pimpek
- Kako misliš zečji?
- Pa malen, brz i beskoristan, a svaki put malo fali da padneš u nesvijest... Maurice, ne cerekaj se, nisi ni ti puno bolji, jedino je kod tebe majka priroda pridodala ponešto magarca uz tog zeca...
Maurice ustanovi kako mu se ten, i inače pomalo roskasto-crven, ten kakvim se diči svaki pravi demon, postao za nijansu crveniji
- ... to crveniš zato jer te sram ili te je sram zato jer crveniš? ... Retoričko pitanje, naravno – pridoda kad je uvidjela da se na crvenom ovalu Mauriceove face počela otvarati crna rupa na mjestu gdje je i uobičajeno imao usta, što je u većini slučajeva moglo značiti da će progovoriti, ali i to kako bi mogao početi njakati, što bi opet značilo kako ge je posjetio njegov stari, ali još uvijek potentni prijatelj Prijap – Nemoj se truditi pronaći odgovor... Dakle, Gabriele, ja i dalje ostajem u položaju koji izluđuje vas obojicu, ali te, uz to, i slušam...
Izlišno je pripomenuti kako bi ono što je Janja izvodila prilikom ovog svog monologa bilo kao prenijeto iz scenarija za meki pornić, naravno, pod uvjetom da meki pornić, ili bilo kakav pornić, uopće i ima scenarij, pa je potom i izlišno pripomenuti kako su i Maurice i Gabriel nakon završetka monologa začinjenog Janjinim premještanjem nogu i sličnim pokretima izgledali tako da je u tom trenutku bilo bolje ne pustiti u prostoriju bilo kakve uzgajatelje rajčice, jer bi isti mogli odmah pokušati uzbrati njihove glave zamijenivši ih prezrelim plodovima tog voća koje je povrće.
Dakako, izlišno je pripomenuti kako je gornja rečenica u nekim drugim sferama iz posve nepoznatog razloga rezultirala prosvjedima udruga uzgajivača rajčica što je, pak, u stožeru prosvjednika rezultiralo opako dobrim umakom od rajčice, a na zgradi prve dostupne državne službe novom, crvenom fasadom i sa nekoliko kemijskih čistiona u blizini te zgrade čiji su se vlasnici obogatili preko noći, jer je ipak trebalo poduzeti sve da se sa odijela, košulja i ostalih odjevnih predmeta uklone zasušeni, nekad sočni tragovi plodova pobacanih tijekom prosvjeda, što je bilo sličnije valencijskoj Tomatini nego organiziranom prosvjedu. Dakako da je u cijeloj toj priči loše prošao jedino vlasnik malog servisa za čišćenje kojeg je dotična državna služba angažirala za pranje fasade, jer mu, i u trenutku dok ovo čitate, dotična državna služba još nije podmirila ispostavljeni račun, nego su mu poslali inspekciju koja je trebala utvrditi kako je, zaboga, uspio nabaviti toliko preparata za čišćenje državne zgrade, kada je vrijednost tih preparata bila veća od njegovog financijskog prometa u zadnje dvije godine.
Pras!
Jak se udarac prolomio poput groma, ovaj puta nepopraćen i prikladnim bljeskom. Prvenstveno, vjerojatno, stoga što se sve ovo skupa događa ipak u kazalištu, na samoj pozornici, kao, uostalom i vrlo veliki postotak svega do sada, još tamo od vremena kada je Pisac zaboravio glumcima reći da je proba gotova, otišao na kavu i ostavio ih da probaju bez teksta, bez inspicijenta, bez dežurnog vatrogasca, uglavnom, prasnuo je Gabriel:
- Janja!!! Boga mu poljubim... – prva slijedeća je gesta bila Gabrielovo odgurivanje starca u dugoj bijeloj halji, bradatog, sa aureolom na glavi i malim bijelim golubom iznad glave – ajde, gazda, opet sve shvaćaš doslovno, idi radije reci sinu svom da je vrijeme da promijeni drogu, tablete mu stalno ispadaju kroz rupe na dlanovima – tako da je Bog nevoljko, i bez poljupca (a Poljubac je neutješno ostao plakati čekajući vlak za Hvar), otišao nezadovoljno, razmišljajući kako da kazni tog raspojasanog klince koji je u vječnim tridesetima i samo radi probleme jer mu se nikako ne vraća na zemlju, iako je obećao – Janja!!! Upristoji se... ako dođe konačno i publika, mogli bi nam zabraniti predstavu
Odjednom je Janja sjela uspravno, mirno i uklonila sve uzroke crvenila i krutila, u obojice prisutnih.
- Slušajte me. Tražim pomoć. Ovo više ne ide ovako i krajnje je vrijeme da se izvučemo iz ovog teatra. Ako me sjećanje ne vara, više-manje ovdje plazimo punih pet godina. Tko zna? Možda su nas tamo vani i zaboravili
- Samo, Gabriele, jesi li siguran kako "Tamo Vani" još uvijek postoji?
- Kako da ne, evo ga, upravo gospodin Vani, Tamo skida kaput i vješa ga na vješalicu
Posljednji zvuk koji se čuo bilo je krkljanje obješenog Kaputa. Pravda je bila zadovoljena. Te je zapalila cigaretu, kao nakon svakog dobrog seksa.
Zavjesa, mrak.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	svibanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.