- A tek Republika?
- Joooj, Maureice, ima Janjin stari pravo, zaseremo li ga obojica, ali svaki put...
- Ne mogu reći kako sveudilj dijelim tvoje uvjerenje, jer, unatoč tome što personifikacije i tek likovi što digitalno egzistiraju, mi pisani jesmo te onaj koji piše nas, zasere
- Je, bogme gleč' ga, viš' ga
- Jel'da imam praf?
- Imaš Maurice, imaš, u dvije rečenice i ti i ja mijenjamo izričaj, da se tako izrazim, od onog Vilima Tresikopiljića, do Vilima...
- Matule?
- Ne, onda bi i dalje zvučali Tresikopljićijanski... mislio sam na Vilima...
- Drugog Osvajača?
- Je, nekog drugog Vilima, ma znaš, onaj... no... o, Isuse...
- Molim?
- Ti mali doma spat, vidim ti kroz dlanove!
- Vilima Klepača?
- Je, toga, od starog Klepača sina!
- Si siguran da mu je sin?
- Vratil se bum na prvi trenutak spominjanja Vilima... opet nas Pisac jebe...
- Gabriel, a, kad smo već kod toga, mislim seksa, makar i stilusom...
- Brrrrrr... no bolje stilusom nego pisaćom mašinom...
- Dakle... što si zapravo mislio reći sa naslovom?
- Aha... Pa gle, u zadnjih 8 godina, Pisac nas, i tebe, i mene, i Lucifera, i Janju....
- Skraatiii... mislim da svi znamo da nas već ima pun kurac
- Tko... Pisac?
- On?!?... - i tu se Maurice počne valjati, doslovno prikazujući onu staru narodnu "Rotflmao" - ... Jaaaaaaa.... j! Gabriel! Pisac?!? Pun kurac?!?
- Kaj, nema?
- Ma nema... više, ono, ćorak...
- To mu je od drkanja valjda?
- Je mentalnog i momentalnog...
- Zgubil si me
- I sebe... čekaj... da prebrojim redove... mrmlj, Jaaaaj... aha, to sam ja - glas postane tiši - Kaj ne... a ha... pa onda ćorak,.... dobro... to sam opet ja... pa bedasto pitanje... aha, Znam... Ja sam Maurice!
- Pa to si mogeo i mene pitati, tko sam, to znam, samo sam rekao da sam izgubio nit
- Arijadninu? Ako te čuje...
- I onda? Nikad od mene Tezeja, Minotaur je ionako stalno u krčmi kod onog našeg Vilima Klepača, na kiselišu i čvarcima, a Minos u obližnjoj slastičarni...
- Dečki - začu se mazni glas iz polutame
- To je Polutama?
- Ma ne... to sam ja...
- Arijadna?!? Pa gdi si ti, stara?!? Kak' je?
- Dosadilo mi je glumiti duha u Hamletu, pa sam vam donesla tu neke konce, možda ih pohvatate, pa vratite priču natrag
- U krdo?
- U stado?
- Ne mulci, u korito
Uto se začu:
- Ali kupala sam se prošle godine!!!
- Pričo, nije to to korito, to je više ono, kao, riječno, tok, tijek, i tome slično, od izvora prema ušću i ostale pizdarije
- Ahaaa... ja sam mislila...
- Auh, tko to ovdje sve misli, i kakve li su to misli... mogu misliti... - pomalo pogrbljena, ali i tako dovoljno visoka, posve crna prilika pojavila se, također iz polutame
- Ooooo... Gle Maurice, pa to je Smrtko Pogiblić, znan i kao Smrt... Danas je dan kad legende šeću ovuda...
Suvišno je spomenuti kako je upravo u tom trenu kroz kadar organizator pustio tri statistice koje su se kasnije hvalile kako su karijeru započele sa Gabrielom de Mefistom, svjetski super nepoznatim glumcem i tada i prije i poslije, u njegovom besprizornom sranju od smeća. gdje su glumile Legende.
Kada bi ih pitali u čemu im se sastojala uloga, i jesu li imale kakvog teksta, morale bi svaki puta priznati da su trebale biti samo lijepe i promigati guzicama iza glavnih glumaca.
- Arijadna?
- Da gospodine Pogiblić?
- Imaš koji jači štrik?
- Nemam
- E onda odgibaj natrag na zidine, kraljević je već opako zbunjen, luta li luta, a duha nema pa nema, već ga hvata egzistencijalna kriza
- Je, taj dečko ni ne zna drugo nego biti ili ne biti... - počne Maurice, ali ga Pogiblić presiječe pogledom... što ponekad zahtijeva značajnu vještinu, pogotovo ako od glave imate samo lubanju... - Kuš!
Maurice, o čuda, zašuti. Pogiblić nastavi:
- Arijadna? sve jasno?
- Jasno gospodine Pogiblić, hvala gospodine Pogiblić, na zapovijed...
- Ne prenemaži se i pazi da se ne spleteš... i usput kod Klepača pokupi onog bika i Tezeja, napili su se k'o majke i sad hoće zajedno ići u neki labirint i silovati dječake i poubijati djevojke, pa, ako ti nije problem, malo ih upristoji, i nek' malo odspavaju. Ako sjebu cijelu mitologiju,... Budeš tak' dobra, ha? Može?
- OK, može, budem... doviđenja dečki... doviđenja gospon Pogiblić... dečki... - sad se to već čulo onako iz daljine - ...ne zaboravite na tokove, vremenski tijek,... - ovo zadnje je bilo tek jedva čujno, kao završni "dong" zadnjeg udarca zvona u jedan ujutro
- Bok mala! - reče Gabriel
- Gabriel!
- Maurice!
- Kaj Maurice?
- Kaj Gabriel??
- Htjedoh reći da si nepristojan...
- Ah, to bar znamo... nego Smrtek... po kaj si došel? - i odjednom zaprepašteno uzvikne - O jebemti pisca, opet me jebe!!!
- Onda si stavi kaktus... ne... ananas... ananas? A na nas... djecu... je... ili je bila mandarina? Ne... baš ananas... E, da, stavi si ananas u šupak
- Zašto?
- Pa da te ne jebe
- Koji će mi ananas u šupku, ako me jebe u, uvjetno rečeno, zdrav mozak
Postoje trenuci kada, bez obzira da li si čovjek, demon, mitsko biće, bog, polubog, bolupog ili bitsko miće, moraš - uzdahnuti, uhvatiti lice dlanom i okrenuti glavu nekoliko puta lijevo-desno... To čak, tu i tamo, više tu nego tamo, jer da je tamo ne bi se niti vidjelo,... dakle, to povremeno mora učiniti i Smrtko Pogiblić
- Gabriel, Gabriel, Gabriel - počne Smrtko karakteristično držeći svoje koščate prste na kostima lubanje, a dlan preko očiju, istovremeno okrećući vlastitu glavu lijevo-desno tako da su svi kralješci škripali.
- Čekaj, Smrtko, stani... i tebe Pisac jebe - reče Gabriel.
- A nema šupka da bi stavio ana... - nastavi Maurice - ... o pizda li mu strinina, jebemti, stvarno, sve nas jebe... Pa Smrt je ženskog roda, i komad, iako malo koščata...
- Pisac, pizda ti materina! Vrati nam Smrt! - uglas viknuše Gabriel i Maurice.
- Ali dragi moji, pa vas dvojica, i još vas nekoliko, pa vi ste besmrtni - progovori ugodan pomalo promukli alt i to opet, odakle drugdje, no iz polutame, nakon čega se, otprilike kao u onom starom, možda Bergmanovom, Hamletu, iz sjene pojavi u crno zavijena, nimalo pogrbljena, Smrt, lubanjom i kosom.
- Aaaa... ima Boga... - zausti Maurice - ... jaj! A koja sam ja konjina... samo nam je...
- Tko me zvao? Zar za vas ne vrijedi ona, koja li je to već moja zapovijed, o spominjanju imena mi mog i ostalo?
- Dakle, na stranu to što sam još prije, kaj ja znam, ne znam hoće li ovo ikada izići u tiskanom obliku ili će zauvijek ostati digitalno, ali... kako god, dragi moji, pa zar vi svi skupa ne kužite da nas sve zajedno Pisac jebe?
- Kužimo dragi Gabriel, i jako se dugo vrtimo u krugu, svi skupa, i prežvakavamo jedne te iste razgovore - reče Smrt - ali, znaš, nije Pisac svemu kriv.
- Ma nemoj, nego tko? Ja možda?
- Baš ti!
- Kak' to misliš?
- Gle, da nisi pokušao vratiti kotač vremena unatrag i da nisi nekoliko puta odustajao od toka priče... Ma ne... da zapravo ne sanjaš pizdarije, kao što ih već sanjaš zadnjih skoro deset godina, možda bi...
- Stani... kak' to misliš... sanjam?
- Pa to ti je već odavno trebalo postati jasno
- Misliš... čekaj... sanjam deset godina? Ti možda jesi Smrt, ali ako si ti normalna...
Ako ste ikad vidjeli zlurad, dapače, okrutno zlurad smiješak, zaboravite, jer kad Smrt nabaci zlurad smiješak, čak bi ga i cerekom zvat' mogli, tada i Bog stane i sam od sebe zatraži oprost od grijeha i udijeli si peti sakrament:
- Hoćeš da budem iskrena?
- Samo izvoli - reče Gabriel, malo bljeđi no inače, a i nešto mu je silazilo grlom, pa nikako da siđe, pa se vraćalo, pa sluzilo...
- Lucifer!!! - zatrubi Smrt
- A, joj, evo još i njega... - zausti Gabriel - Jel' sad fali još netko?!?
- Nitko!!! - u zboru zapjevaše i Zlatko i Renata Bogatić i Janja i Astaroth i Jebedićka i Vražja mater i Isus i... i Glad i Kuga i Rat, nahrupivši sa svih strana.
- E, pa sad, kao predstavnica mračnih sila... - otpočne Smrt i očnim dupljama oštro ošine Janju i Jebedićku koje su prekrile usta vrhovima prstiju uz prskutavo "Pfffffhhhhiiihihihihihihi"
- Joj, ne drami - odsiječe Lucifer.
- Moram, ipak je ovo kazalište
- Gle, vidi bogati, pazi stvarno! Onda drami...
- Dakle, kao predstavnica mračnih sila, postaviti ću upravo tebi, glavnom Mračnom od svih nas, jedno krucijalno pitanje - u tom se trenutku Isus malo pogrbi
- A gle njega, samo spomeneš križ, već se grči
- Lucifere, stari moj, ne zaboravi, ja sam te srušio, anđelčiću... računaj da mogu i tebe razapeti, ako sam već dozvolio...
- A daj, sve to znamo svi, o Svevišnji, Svepametni, i sve, sve, sve... žrtva, i tome slično, bla, bla, bla,,, Hoću čuti pitanje koje Smrt želi postaviti...
- Dakle - zausti Smrt - Mogu? - svi redom kimnuše... Bog je čak počeo nervozno lupkati nogom, kao, "a zašto još nisi" i tome slično - Lucifere, ti kao Gabrielov šef... molim te, odgovori mi na pitanje koje glasi točno onako kako ga je Gabriel postavio.
- Otkad Gabriel sanja?
- Upravo na to pitanje!
- Od početka cijele ove priče, točnije, sve otkad je prva priča objavljena na Kriminalno dosadnom blogu
- E, sad sam siguran da ne samo da me Pisac jebe, jebe i sve vas i pojeb'o je i mene i sebe i šefa i stanicu!
U daljini se čuo još samo histerični ciktavi kikot, klikanje mišem i lupetanje tastature, zatim je i to utihnulo i začulo se samo:
- Opet nisam spremio dokument!!!
Svim okupljenima pade kamen sa srca, a podigne im se srednjak...
Post je objavljen 13.11.2016. u 17:57 sati.