Kriminalno dosadan blog

četvrtak, 25.06.2009.

Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja

Ovo je samo (barem ovaj trenutak) kratko upozorenje onima koji koristeGooglarije, kako je povremeno sasvim dobro pogledati "na što se Google pali" i što izbacuje kao rezultat...
E, da, i ako vam se svidi to što se vaše čedo, plod bolesne mašte i viška vremena...
Da promislim... da, dobro je, oba su spola zastupljena, nema potrebe za umjetnom oplodnjom i odobrenjem Ministarstva istospolnih brakova i izvanbračnih zajednica.
Ako niste znali za to ministarstvo... sad znate...
O njegovom nastanku možda jednom, svakako koji drugi put, sad sam na nečem sasvim drugom... kao što se vidi... iz priloženog.
Ovdje gore je jednoć valjalo zapaziti dvije zagrade, stoga što sam poštivao pravilo parnosti zagrada, jer bi mi formula, ako se to što bijaše u zagradama može nazvati formulom, koju sam uzagradio samo malo trznula elementima i otegnula papke – bez jedne zagrade...
Rekonstrukcijom izgleda prethodnog teksta, jer me uhvatila manija i pokrenuo sam genocid zagrada svih političkih orijentacija, i ljevih i desnih, iz gornjih rečenica, sve su zagrade jednostavno – nestale. U pokušaju dočaravanja kako je to izgledalo:
Uzevši u obzir sve što sam učinio do sada, prosuđujem da mi je ovaj zapis sada negdje na putu prema pjesmi "Regardez ce qu'ils fait pour ma chanson", ili tako nekako... od one... kak' se zvala... aha, da, Edith, koja je puno bolje pjevala nego Edith iz "Allo allo".
Sada konačno uživajte u nastavku prve rečenice, ako uopće još znate koja je to bila, koja bijaše neortodoksno prekinuta pomoću ovih prethodećih nekoliko... rečenica...ako se te konstrukcije i mogu nazvati rečenicama.
... počinje nalaziti sve više i više u rezultatima tako da posegnete za primjenom jedne ikonice koja izgleda ovako: tada vam i vaša stranica, blog, štogod, sve više i više dolazi u rezultatima prema gore, čak i na prvo mjesto, čak dapače, ostaje tamo. To u konačnici rezultira da ako netko traži "kletvu lijevim kažiprstom" vaša stranica, koja usput budi rečeno u jednom tekstu, slučajno spominje i kletvu, i lijevi i kažiprst, ali ne u istoj rečenici, čak niti u istom odlomku, biva smještena na vrh svih rezultata pretraživanja:
Tako, ako ne želite na Googleu ispasti slavni, jer je tamo ionako ponekad bolje ispasti iz vagona nego slavan, nemojte previše gledati tuđa pretraživanja koja su dala za rezultat i vašu stranicu, mogli biste se opasno iznenaditi, a kako moj frend reče "Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja" © 2009. Beduin.
Za kraj – ako ste mislili da sam sposoban davati kratka upozorenja, nikada me nemojte koristiti u kriznim situacijama. Tendiram epskim opširnostima dok stradalnici umiru nezahvalnim smrtima.

subota, 20.06.2009.

Povratak otpisanih ili green-green (blue)grass of home revisited

osim dugog naslova koji možda samo autoru znači nešto, ali i to je posve diskutabilno, te posve krive muzike, pogledajmo što se još nudi u ovom izdanju Kriminalno dosadnog bloga:
- Gabriel otkriva svoje korijene (nije da se iščupao ili otkopao pa otkrio... no, kužite metaforu, ne?)
- Gabriel otkriva svoje najdublje strahove (zamislite koliko je trebao kopati, lopatom...)
- Gabriel shvaća da se zaista može napisati i bez pisca (dovoljna je pisaljka, ideja, kao što se vidi iz priloženog ovdje i sada, a i otprije, nije baš niti malo bitna)
- sve to, i još puno više...
- ...jer vi to niste tražili,...
- ali, pošto svaka rit dojde na šekret, (pa i ona sa kroničnom opstipacijom)– eto vam sad – još i serem umjesto vas!

Iz iskustva znam da je moj uvodničar nasrao štočeg, da je odvratno pompozan u najavama od kojih neće biti niti pola toga napisano, ako se sam ne potrudim. Znam da je, s obzirom na vrijeme objavljivanja koje je tako pretenciozno namjestio na 23:58, najvjerojatnije natrndačio barem dva spota onih pizdeka koji će dobiti zaista poseban tretman kad jednom dođu Šefu na istinu, i to, kako veli Šef, u punom sjaju, sa Dolby surround prijenosom uživo kroz svih devet krugova pakla... samo malo... aha, no, hajde, nije, samo je fulao muziku u odnosu na naslov, a onda... ma točno... evo... dole, na kraju... pizdeki... kao, ja to neću skužiti. Jedva čekam da se prvi od njih pojavi "dole", uživati ću slično kao što je i Šef... a ne, neću vam previše odati, čitajte...

Dakle, rođen sam u zabitoj četvrti Londona, daleke 1640, kao prvo preživjelo dijete u do tada sedmogodišnjem braku mojih roditelja.
Posve je očito kako je netko tamo dole, ili gore, sasvim svejedno, imao svoje prste u mom preživljavanju i životu. I tada, kao i sada.
Te je godine, kako kažu, započela revolucija koja je izmijenila lice tadašnje Engleske kroz slijedećih dvadesetak godina.
Ne mogu reći da se previše toga sjećam, osim što sam, kao i sva djeca rođena u kojekakvim revolucijama, stajao na pionirskim svečanostima, nosio štafetu,...
Moram pohvaliti svog predgovornika, otkrio mi je, a da nije niti znao, još jednu koincidenciju mog života, po svemu sudeći jednu od mnogih.
Da su barem te Koincidencije kakvi dobri komadi pa da se ima što vidjeti kad ih otkrije...
Život u to vrijeme zaista nije bio jednostavan.
Otac je radio u maloj pekari. Šuškalo se kako je to kraljevska pekara, no, definitivno znam da, osim pokoje vreće brašna, otac nikada sa sobom nije donio nikakvu slasticu, a da je kruh koji je majka pekla bio sve samo ne meki mirisni hljebac o kojem sam često čuo priče.
Sa nekih šest, sedam, najviše osam godina, mislim, započeo sam raditi kod susjeda, grobara i mrtvozornika. Za početak sam uglavnom trčkarao za njegovim kolima, nosio vodu za pranje mrtvaca, ponekad i prao mrtvace, tješio udovice... hehehehe, znam na što ste pomislili, i moja je mašta dovoljno pokvarena... danas... tada nije bila.
Uglavnom, dobivao sam na tjedan čak i neku plaćicu, uglavnom u hrani, ponekad po peni-dva... no da dosadan sam k'o Charles Dickens, ili kako bi on bio dosadan da je pisao o mom vremenu, ali još uvijek smatram da trebate čuti cijelu priču, onako, objektivno, kako samo ja znam ispripovijedati.
Kako je vrijeme prolazilo, majčin je kruh postajao sve gori, ja sam zarađivao sve više, otac je sve rjeđe dolazio kući.
Kada sam jednog dana, nakon pogreba, još prljav od kopanja rake došao kući, majke nije bilo. Znala je ponekad izbivati na dan dva, kada bi otišla do sestre na selo, ali, ipak, nije to baš bivalo prečesto, a to smo onda znali barem dva dan prije, jer bi stara počela izmjenjivati iontenzivno poruke o svom dolasku preko susjeda, tekliča, koji je, izgleda bacio oko (imao je i drugo, tako da nije bio slijep) na moju tetu, pa mu nikad nije bilo teško odnijeti joj poruku.
Teško je u ono vrijeme bilo, recimo, zapiti se ili zakartati se, a i trač partije kod frendica su bile dosadne, budući je kava u nižim društvenim slojevima bila rijetkost, a svi ostali napici su i dalje bili u nadleštvu vještica i njihovo je spravljanje i konzumiranje bilo povezano sa vrlo visokim temperaturnim razlikaka između vaše šire okoline i stupa na koji ste privezani, uokolo kojeg lagano i veselo puckeće vatrica.
No, da ne duljim, nije je bilo do idućeg jutra, nedjelja je bila, čini mi se, i taman je otac došao kući:
- Ej, Gabriele, gdje je majka? Želim doručak!
- Tata, ne znam, nisam je vidio.
- Pa nađi ju!
- Da tata!
Hm, da ne duljim, našao sam je kojih pola sata poslije, na tavanu susjedne kuće, obješenu na uže između dva reda kobasica.
- Tata!!!
- Ne deri se. Što je?!?
- Mama je tu kod susjeda.
- Neka dođe doma, nije valjda zbrisala sa susjedovim sinom?
- Nije, zbrisala je nebu pod oblake kroz dimnjak
- Ha??
- Objesila se, tata, objesila se.
- Ali zašto?
- Otkud znam, pitaj, kaj ja znam, forenzičara, ne grobarevog pomoćnika!
Od trenutka majčine smrti, otac i ja smo se, hm, posvađali? Stoga sam otišao živjeti sa grobarom, dok je otac ostao spavati u pekari.
Godinu iza toga posvuda su počeli umirati ljudi.
Grobar i ja smo plivali u lovi, ali smo pokapali k'o na pokretnoj traci.
Kuga! Bila je godina 1665.
Onog zadnjeg dana života mislim da smo probili sve rekordepokapanosti.
Oko dva popodne vozili smo kola prepuna mrtvaca prema novom groblju, kadli su pred nas iskočili nekakvi žbiri, što li, nisam, ako se dobro sjećam, uspio točno vidjeti, samo znam da je uz vrištavo njištanje naš konj odskočio, propeo se, poskliznuo na blatu i počeo padati u stranu, za sobom povukavši cijela kola, koja su se nagnula na lijevi kotač, kotač je puknuo i cijeli se teret kola prevrnuo na mene.
Uz tupi i suhi "hrsk" ispred mene se sve zamračilo.
Kad se rasvijetlilo, znam samo da je intenzivan miris dreka bio zamijenjen intenzivnim smradom sumporovodikovih spojeva, svjetlost ranog popodneva je prešla u crvenkastu nijansu kasnonoćne vatrice u kaminu, a oko mene, umjesto mrtvaca, plesali su mali i veliki vragovi svih oblika, no, doduše ne i boja, budući su ionako samo crveni.
Snažan glas prozbori:
- Gabriele!
- D...d-da?
- Ovdje sam da ti sudim!
- T-tko si ti?
- Lucifer
- M-ma gdje sam to?
- Još ne kužiš?
- N-nne
- Nalaziš se u paklu i ja te moram sada osuditi na paklene muke, do kraja smrti
- K-kako?
- Da možda razmotriš ideju o tome da prestaneš ponavljati počete suglasnike svake riječi?
- D-dobro, p-pokuš-šati ću
- Ufff.... nema veze... Dakle, budući nisi sam kriv za svoju smrt, nudim ti dvije opcije. Jedna je vječna lomača, uz olakotnu okolnost da će oko tebe uvijek biti miris roštilja koji će ti vabiti slinu na usta kojom ćeš gasiti i raspirivati vatru istovremeno, a druga je opcija – da te vratim natrag, i da mi budeš na usluzi.
- Može druga opcija?
- Svakako. Sve što trebaš učiniti je potpisati ovaj ugovor
- Na koliko?
- Hej, zar misliš da si nogometaš?
- Što?
- Nema veze, potpisuješ ga na zauvijek.
- A u slučaju prve opcije?
- Opet na zauvijek.
- Hja, od dva zla biram manje... daj pero...
- Znaš pisati?
- Pa baš i ne.
- Onda daj palac.
Kad me vratio natrag, prvo što sam učinio bilo je da se javim ocu, koji je, iako smo bili posvađeni, sigurno saznao da sam mrtav, vjerojatno me i oplakao i sve.
Naravno, vratili su me usred mrkle noći, tako da sam tapkao u mraku, izbjegavajući noćobdije i noćne posude, a put me vodio prema očevoj pekari.
Ušao sam unutra upravo u trenutku kada je otac raspirivao vatru u krušnoj peći:
- Tata!
Okrenuo se i u tom je trenutku povukao iz peći komad žeravice koji je pao na obližnju hrpu sijena koja je planula u trenutku, usput zahvativši i kosu mog oca, koji je, vrišteći istrčao i bacio se, umjesto u bačvu s vodom u kotao sa kipućim katranom pripremljen za jutarnji početak popravka krova pekare. Kraj mu je bio brz, ali, kako mi je poslije rekao, kad smo se sreli u paklu – bolan do jaja, iako mu je prvo glava izgorjela.
Bila je godina 1666 i te je godine London izgorio skoro do temelja.


A sad tiho... stiže Janja, ne želim da me čuje. Cvijetak moje sreće... kako olinjalo šekspirijanski,i kako uzaludno kad imam posla sa telepatom...
- Gabriele, opet trabunjaš gluposti?
- ...

Zaista morate priznati da sam lukav k'o tele kad se najede luka pa si potom situaciju olakša na livadi djeteline.

petak, 12.06.2009.

I don't know where I'm going, but I know where I've been

- Grmmmmphhhh... da, sad mi je jasno otkud ono prisjećanje s početka. I znam kuda trebam otići.
- Kuda?
- Na početak!
- O joj, ne opet!

Molim za malo pažnje! Ja, Gabriel de Mefisto, profesionalni agent gospodina Lucifera, bacan od nemila do nedraga, tamo-amo, naprijed-natrag, gore-dolje... imam morsku bolest od tog svog silnog valjanja, bacakanja, prevrtanja i...
... trenutak...
- Bljuuuuuuj, izbljuv, štuc, bljuuuuuj, srrrk!
... sad je bolje...
... dakle dok mi netko ne izda dokumentaciju da sam brod ja odbijam da me se toliko prevrće jer se osjećam k'o ono bure koje valja Ture, na stranu što tako i izgledam, to zahvalite Gargojlu Piščekoviću noch als der-die-das Pisac gennant.
S obzirom da ne mogu dobiti plovidbenu dozvolu, iako mi masa odgovara tonaži kakvog srednjeg cruisera, iako bih po veličini mogao proći samo kao teški tenk, odbijam biti brodom, što pak za sobom povlači i to da se odbijam valjati, čime odbijam morsku bolest i tražim od Povijesti i Vremena da me puste da se vratim tamo gdje sam bio na početku ove pričetine koja se otegnula u nedogled.
To pokušavam već zadnja tri nastavka i baš mi ne ide.
Stoga molim, Povijest? Vrijeme? Iskažite se.
- Ma, znaš što, a da mi odjebeš u skokovima?
Kako mi se općenito ne da natezati niti sa Vremenom niti sa Poviješću, a koliko kužim niti njima samnom, ostaje mi da pričekam slijedeći vlak za bolje sutra i da odjašim prema zapadu.
Definitivno znam da je u ovoj zadnjoj rečenici podosta izmiješanih metafora i da to niti pas s maslom ne bi pojeo... samo trenutak, netko me ometa u toku misli:
- Što je?
- Dragi gospodine Gabriele, u ime udruge pasa, njenog ogranka za zdravo hranjenje, ulažem službeni prosvjed u vezi izreke "pas s maslom" jer su se psi već toliko masla naždrali da im je kolesterol na opasno visokoj razini.
Oprostite, opet advokat, sa spisom, u četiri primjerka, urudžbiranim. S obzirom da je ovo moj tijek misli, mogu ga jednostavno – izbaciti.
Dakle, ja krećem prema zapadu u nadi da će me prepoznati.
Nisam jasan?
Pa znate ono: krenuo je u susret vlaku, ali ga vlak nije prepoznao.
Sa najboljim željama, do dolaska na Zapad ili u Bolje Sutra...
U mom tijeku misli ovdje logično slijedi advokat sa prosvjedom iz konzulata Republike Zapad, sa peticijom koju su potpisali stanovnici grada Bolje Sutra, ali ću to zanemariti. Što svesrdno molim i vas, poštosane štioce.
Khm... znam da je trebalo pisati poštovane...
Aj'bok!

srijeda, 10.06.2009.

Pokorno javljam gospon satnik, ja nis' kemičar!

Makar sam imal dvojku iz kemije, i to poklonjenu, ipak mi je bar malo ostalo u glavi. Znam da sam star i da su se stvari promijenile od zadnji put, da su vrijedni kemičari i fizičari i molekularni unolozi, biolozi, triolozi i kvadrolozi i "štokakvi ti sileni lozi što ih se brojit' može" (da je Shakespeare poživio dulje, pisao bi baš takve rečenice) smislili i pronašli barem desetak novih elemenata, o gdje li se do sada takvi čudni elementi skriše? Nikad više... (i sve ostale literarne reference na gospona Poea (kak' se dekliniraju ti svi silni samoglasnici i jedan suglasnik?))... ali trenutno nemam pojma koliko zapravo ima tih elemenata.
Ako pogledam naše izvore, recimo , onda tih malih vragova ima 111.
Ako pogledam jedan strani izvor (nije da sam baš mogel najti više toga, a niti mi se nije iskalo), dobijem dojam da više baš i nisam na Zemlji, ili nisam na Zemlji kakvu bih trebao prepoznati. Što se vidi ovdje, gdje toga ima 112! I još se drugačije zovu!
I onda mi vele da je znanost egzaktna. Je, egzaktna u vražju mater, pazi molim te.

utorak, 09.06.2009.

Kako sam izgubio vjeru i ufanje ili stopalo surle slona na staklenim nogama

Ovo će vam malo više objasniti o čemu ja...

Ako vam se nije otvaralo link, mogu vam samo reći da je priložen primjer klasične rasprave, koju se može čuti i po helpdeskovima diljem svijeta:

Ima onda i ovoga:

Ono o čemu bih želio progovoriti je "urođena" glupost vlasnika računala koja se počnu ponašati blagorečeno čudno, a pod utjecajem programera koji su se "zaigrali" (da ne velim zajebali) kad su pisali, recimo, dio uz pomoć kojeg možete, ali i ne morate, na svoje računalo skinuti cijeli Internet.
Naime – da li većina vas, kada vas zaboli glava odete u obližnju brijačnicu i zamolite ih da vam prodaju kruh? Naravno da je tome tako, pa nitko normalan ne odlazi u ljekarnu kupiti lijek, nego direktno u mesnicu i popijete malo maslinovog ulja protiv uroka, jel' tako?
Ili, gladni ste i da biste utažili glad skočite pod vlak. Niste gladni, ali ste, eto, izgubili sve podatke... pardon, organe. Jedan nekromantski priziv, i tu ste... pomalo zombijastični, ali - "živi".
Korisnici moji dragi, koji puta poslušajte zdrav razum.
Ma kome ja to govorim? I sam znam da mi se ne da zajebavati četiri sata sa iščačkavanjem buhe, kad jednim udarcem mogu srušiti slona i potom ga reanimirati za pukih sat i pol.
Jest da poslije izgleda kao da ga je Picasso radio, pa definitivno ne znam čemu će mu kljova pod guzicom i oko na surlinom stopalu, ali i takav, taj slon – egzistira.
A buha? Paaa... ako se opet pojavi opet ćemo mi srušiti slona i napraviti još većeg i još ljepšeg... na staklenim nogama.
I sa Windowsima 7 RC

nedjelja, 07.06.2009.

Jen' štiklec za laku noć i dugo sjećanje

Ako već nisam spreman na dulje tekstove, mogu, bar privremeno, objavljivati takozvane štiklece:

- Evo, dopremili smo ga. Makar je bio u frižideru, nemojte ga otvarati, malo je zelen u licu i zaudara, uostalom, priroda je napravila svoje, ma koliko se mi trudili, a i bolest je napravila svoje. No, recite udovici, obukli smo ga kako je tražila, u najbolju uniformu.
- Drago mi je da ste ga dopremili.
- A tko ste vi?
- Sin.
- Njegov?
- Njegov.
Ako je pokojnik ležao zelen u lijesu u tom trenutku, izvan lijesa je pošljunčanom stazom prema izlazu brzao pogrebnik, crven, spreman za lijes.
Pričica je u potpunosti izmišljena i svaka sličnost sa postojećim ličnostima, mjestima i događajima je u potpunosti slučajna i nenamjerna.

subota, 06.06.2009.

Birokracija je uvođenje reda u red

Zašto spot? Nešto sam si patriotsko-anarhističan danas...

Dakle – "Birokracija je uvođenje reda u red"
Birokrat uzima urednu hrpu papira i reda ju običnim smrtnicima totalno nelogičnim redom, te taj nelogični red potom proglašava redom. Metamatematički i parafizički gledano uzeo je "red" i "uredio" ga, pri čemu su zakonitosti entropije pokrenule svoju mašineriju i napravile negdje u birokratovoj okolini ogroman nered, usklađen sa "ređenjem" koje je birokrat izveo.
Imam diskretni osjećaj da se blogom koristim k'o Twitterom, kojim se – ne koristim, Twitterom, ne blogom. Twitter, koliko bih mogao reći iz iskustva korištenja, čitaj – zero, zilch, nada, null, možda čak i nil (e, da, kako danas reklamiram razne sajtove – jeste li čuli za Wolfram Alpha?) navodno služi svim preuobraženim kretenima (i birokratima) da zapišu svoje prekovažne misletine (pokušavam napraviti augmentativčinu imenice misao u množini, pa mi ne ide). Nekada su se ovakve stvari koje stoje u naslovu proglašavale aforizmima i objavljivale na marginama enigmatičkih časopisa. Danas se takve stvari ili ne objave, ili se nekome ispričaju kao loš vic, ili završe na Twitteru... mada, osobno bih radije završio na gemištu. Kavi? I pričao loše viceve...
Apropos lošeg vica:
Dođe veterinar liječniku:
-Izvolite? Što vas muči?
-Jeeee, tak bi i ja znal!
Što kažu na Twitteru o sebi? Da, išao sam pogledati samoreklamu jedne stranice, i ako nastavim, još se i tamo ugnijezditi... Hm... jel' netko od Twitteraša iz domovine razmišljao o tome da mi imamo sličnu stranicu, za sasvim druge namjene? E, reklame. Kažu ovo:

Dočim, citat jedne kritike kaže:
E, ne znam tko je dotični Eric, pa još i Nuzum, osim da je autor nečega što ne znam što je, osim da je njegovo autorsko djelo, ali znam da u trenutku kada sam razmišljao o blogu, oblik komunikacije koji mi je bio prirastao srcu bjehu malobrojni forumi (phpBB je bio u začetku, čak niti Ančica Sečan (respect) nije stigla još napraviti svoj prijevod sučelja) i usenet ili popularnije rečeno "njuzgrupe".
Blog mi se činio bleskastim.
I sada mi se bloganje čini bleskastim, povremeno, kad nemam što dobro za pročitati (a uvijek se nađe) ili za napisati (a mogao bih), ali mi niti izdaleka to bije tako kretenski oblik komunikacije kao što je to Twitter ili MySpace.
I ne, nemam profile tamo.
I ovo mi je dosta.
Uostalom, s obzirom na to kako izgledam iz profila, pa tko bi to smjestio online?

P.S. Danas je 25 godina TETRISU - "mladac, zar ne?"
P.P.S. Ako me ne prestane držati, mogao bih ja još toga objaviti. Ako me prestane, hja, čitamo se u srpnju - mjesecu pravog jubileja (prva troljetka)

srijeda, 03.06.2009.

Nikud nikam

Kao što se nadam da ovaj naslov nisam već upotrijebio jednom, tako se isto nadam da će ovaj post proći neprimjećeno, jer je tako i zamišljen, nešto kao onaj maleni magleni dašak koji, ostavljen na ogledalu ispred mrtvačevih usana može značiti dvije stvari - ili taj mrtvac nije više mrtav ili nije još mrtav, te je potrebno samo još mao pričekati, pa će mrtvac i biti mrtav. Ili neće.
Dašku vodene pare, koji se trkomice prošulja preko ogledalnog stakla dahnemo li u njega (siroto ogledalo, kad god dahćemo, koje traume doživljava), nalik, završavam ovaj uvod u tekst bez teksta tek da vama, a zapravo, najvjerojatnije, sebi, pokažem da sam k'o punk - nije mrtav, samo tako smrdi.
Mrtvačkom smradu unatoč - do novog daška...

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.