Kriminalno dosadan blog

subota, 20.06.2009.

Povratak otpisanih ili green-green (blue)grass of home revisited

osim dugog naslova koji možda samo autoru znači nešto, ali i to je posve diskutabilno, te posve krive muzike, pogledajmo što se još nudi u ovom izdanju Kriminalno dosadnog bloga:
- Gabriel otkriva svoje korijene (nije da se iščupao ili otkopao pa otkrio... no, kužite metaforu, ne?)
- Gabriel otkriva svoje najdublje strahove (zamislite koliko je trebao kopati, lopatom...)
- Gabriel shvaća da se zaista može napisati i bez pisca (dovoljna je pisaljka, ideja, kao što se vidi iz priloženog ovdje i sada, a i otprije, nije baš niti malo bitna)
- sve to, i još puno više...
- ...jer vi to niste tražili,...
- ali, pošto svaka rit dojde na šekret, (pa i ona sa kroničnom opstipacijom)– eto vam sad – još i serem umjesto vas!

Iz iskustva znam da je moj uvodničar nasrao štočeg, da je odvratno pompozan u najavama od kojih neće biti niti pola toga napisano, ako se sam ne potrudim. Znam da je, s obzirom na vrijeme objavljivanja koje je tako pretenciozno namjestio na 23:58, najvjerojatnije natrndačio barem dva spota onih pizdeka koji će dobiti zaista poseban tretman kad jednom dođu Šefu na istinu, i to, kako veli Šef, u punom sjaju, sa Dolby surround prijenosom uživo kroz svih devet krugova pakla... samo malo... aha, no, hajde, nije, samo je fulao muziku u odnosu na naslov, a onda... ma točno... evo... dole, na kraju... pizdeki... kao, ja to neću skužiti. Jedva čekam da se prvi od njih pojavi "dole", uživati ću slično kao što je i Šef... a ne, neću vam previše odati, čitajte...

Dakle, rođen sam u zabitoj četvrti Londona, daleke 1640, kao prvo preživjelo dijete u do tada sedmogodišnjem braku mojih roditelja.
Posve je očito kako je netko tamo dole, ili gore, sasvim svejedno, imao svoje prste u mom preživljavanju i životu. I tada, kao i sada.
Te je godine, kako kažu, započela revolucija koja je izmijenila lice tadašnje Engleske kroz slijedećih dvadesetak godina.
Ne mogu reći da se previše toga sjećam, osim što sam, kao i sva djeca rođena u kojekakvim revolucijama, stajao na pionirskim svečanostima, nosio štafetu,...
Moram pohvaliti svog predgovornika, otkrio mi je, a da nije niti znao, još jednu koincidenciju mog života, po svemu sudeći jednu od mnogih.
Da su barem te Koincidencije kakvi dobri komadi pa da se ima što vidjeti kad ih otkrije...
Život u to vrijeme zaista nije bio jednostavan.
Otac je radio u maloj pekari. Šuškalo se kako je to kraljevska pekara, no, definitivno znam da, osim pokoje vreće brašna, otac nikada sa sobom nije donio nikakvu slasticu, a da je kruh koji je majka pekla bio sve samo ne meki mirisni hljebac o kojem sam često čuo priče.
Sa nekih šest, sedam, najviše osam godina, mislim, započeo sam raditi kod susjeda, grobara i mrtvozornika. Za početak sam uglavnom trčkarao za njegovim kolima, nosio vodu za pranje mrtvaca, ponekad i prao mrtvace, tješio udovice... hehehehe, znam na što ste pomislili, i moja je mašta dovoljno pokvarena... danas... tada nije bila.
Uglavnom, dobivao sam na tjedan čak i neku plaćicu, uglavnom u hrani, ponekad po peni-dva... no da dosadan sam k'o Charles Dickens, ili kako bi on bio dosadan da je pisao o mom vremenu, ali još uvijek smatram da trebate čuti cijelu priču, onako, objektivno, kako samo ja znam ispripovijedati.
Kako je vrijeme prolazilo, majčin je kruh postajao sve gori, ja sam zarađivao sve više, otac je sve rjeđe dolazio kući.
Kada sam jednog dana, nakon pogreba, još prljav od kopanja rake došao kući, majke nije bilo. Znala je ponekad izbivati na dan dva, kada bi otišla do sestre na selo, ali, ipak, nije to baš bivalo prečesto, a to smo onda znali barem dva dan prije, jer bi stara počela izmjenjivati iontenzivno poruke o svom dolasku preko susjeda, tekliča, koji je, izgleda bacio oko (imao je i drugo, tako da nije bio slijep) na moju tetu, pa mu nikad nije bilo teško odnijeti joj poruku.
Teško je u ono vrijeme bilo, recimo, zapiti se ili zakartati se, a i trač partije kod frendica su bile dosadne, budući je kava u nižim društvenim slojevima bila rijetkost, a svi ostali napici su i dalje bili u nadleštvu vještica i njihovo je spravljanje i konzumiranje bilo povezano sa vrlo visokim temperaturnim razlikaka između vaše šire okoline i stupa na koji ste privezani, uokolo kojeg lagano i veselo puckeće vatrica.
No, da ne duljim, nije je bilo do idućeg jutra, nedjelja je bila, čini mi se, i taman je otac došao kući:
- Ej, Gabriele, gdje je majka? Želim doručak!
- Tata, ne znam, nisam je vidio.
- Pa nađi ju!
- Da tata!
Hm, da ne duljim, našao sam je kojih pola sata poslije, na tavanu susjedne kuće, obješenu na uže između dva reda kobasica.
- Tata!!!
- Ne deri se. Što je?!?
- Mama je tu kod susjeda.
- Neka dođe doma, nije valjda zbrisala sa susjedovim sinom?
- Nije, zbrisala je nebu pod oblake kroz dimnjak
- Ha??
- Objesila se, tata, objesila se.
- Ali zašto?
- Otkud znam, pitaj, kaj ja znam, forenzičara, ne grobarevog pomoćnika!
Od trenutka majčine smrti, otac i ja smo se, hm, posvađali? Stoga sam otišao živjeti sa grobarom, dok je otac ostao spavati u pekari.
Godinu iza toga posvuda su počeli umirati ljudi.
Grobar i ja smo plivali u lovi, ali smo pokapali k'o na pokretnoj traci.
Kuga! Bila je godina 1665.
Onog zadnjeg dana života mislim da smo probili sve rekordepokapanosti.
Oko dva popodne vozili smo kola prepuna mrtvaca prema novom groblju, kadli su pred nas iskočili nekakvi žbiri, što li, nisam, ako se dobro sjećam, uspio točno vidjeti, samo znam da je uz vrištavo njištanje naš konj odskočio, propeo se, poskliznuo na blatu i počeo padati u stranu, za sobom povukavši cijela kola, koja su se nagnula na lijevi kotač, kotač je puknuo i cijeli se teret kola prevrnuo na mene.
Uz tupi i suhi "hrsk" ispred mene se sve zamračilo.
Kad se rasvijetlilo, znam samo da je intenzivan miris dreka bio zamijenjen intenzivnim smradom sumporovodikovih spojeva, svjetlost ranog popodneva je prešla u crvenkastu nijansu kasnonoćne vatrice u kaminu, a oko mene, umjesto mrtvaca, plesali su mali i veliki vragovi svih oblika, no, doduše ne i boja, budući su ionako samo crveni.
Snažan glas prozbori:
- Gabriele!
- D...d-da?
- Ovdje sam da ti sudim!
- T-tko si ti?
- Lucifer
- M-ma gdje sam to?
- Još ne kužiš?
- N-nne
- Nalaziš se u paklu i ja te moram sada osuditi na paklene muke, do kraja smrti
- K-kako?
- Da možda razmotriš ideju o tome da prestaneš ponavljati počete suglasnike svake riječi?
- D-dobro, p-pokuš-šati ću
- Ufff.... nema veze... Dakle, budući nisi sam kriv za svoju smrt, nudim ti dvije opcije. Jedna je vječna lomača, uz olakotnu okolnost da će oko tebe uvijek biti miris roštilja koji će ti vabiti slinu na usta kojom ćeš gasiti i raspirivati vatru istovremeno, a druga je opcija – da te vratim natrag, i da mi budeš na usluzi.
- Može druga opcija?
- Svakako. Sve što trebaš učiniti je potpisati ovaj ugovor
- Na koliko?
- Hej, zar misliš da si nogometaš?
- Što?
- Nema veze, potpisuješ ga na zauvijek.
- A u slučaju prve opcije?
- Opet na zauvijek.
- Hja, od dva zla biram manje... daj pero...
- Znaš pisati?
- Pa baš i ne.
- Onda daj palac.
Kad me vratio natrag, prvo što sam učinio bilo je da se javim ocu, koji je, iako smo bili posvađeni, sigurno saznao da sam mrtav, vjerojatno me i oplakao i sve.
Naravno, vratili su me usred mrkle noći, tako da sam tapkao u mraku, izbjegavajući noćobdije i noćne posude, a put me vodio prema očevoj pekari.
Ušao sam unutra upravo u trenutku kada je otac raspirivao vatru u krušnoj peći:
- Tata!
Okrenuo se i u tom je trenutku povukao iz peći komad žeravice koji je pao na obližnju hrpu sijena koja je planula u trenutku, usput zahvativši i kosu mog oca, koji je, vrišteći istrčao i bacio se, umjesto u bačvu s vodom u kotao sa kipućim katranom pripremljen za jutarnji početak popravka krova pekare. Kraj mu je bio brz, ali, kako mi je poslije rekao, kad smo se sreli u paklu – bolan do jaja, iako mu je prvo glava izgorjela.
Bila je godina 1666 i te je godine London izgorio skoro do temelja.


A sad tiho... stiže Janja, ne želim da me čuje. Cvijetak moje sreće... kako olinjalo šekspirijanski,i kako uzaludno kad imam posla sa telepatom...
- Gabriele, opet trabunjaš gluposti?
- ...

Zaista morate priznati da sam lukav k'o tele kad se najede luka pa si potom situaciju olakša na livadi djeteline.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.