Kriminalno dosadan blog

petak, 13.04.2007.

Kad si sretan...

... skoči susjedu na glavu... joj, joj...
Bespotreban uvod u još jedan niotkuda doplutali nazovi nastavak Gabrielovih nevolja.

Kad me spustila, našli smo se pred krčmom.
- Evo, tu ćemo sjesti i porazgovarati, može mišiću?
O Bože, slatka je, nešto sam skrivio
- Gabriele dušo, čujem te…
Znam
- K-h-m…
- Dobro, sjednimo, popijmo piće, porazgovarajmo.
- Takvog te volim!
Kad smo ušli prvo što mi je upalo u oko bio je gusti dim koji se dao rezati nožem. No, kako već to biva, da ste u tom trenutku potegli nož i počeli rezati taj dim, dobili bi pljusku. Jer, nećete vjerovati, dim je bio i čistačica, i konobar, i barmen, i džuboks… užas!
- I što je u tome čudno? – zabrunda mi pored uha muški glas… i bio je telepat…
- Divno mjesto! – reče Janja sjedajući u separe.
Dva šišmiša izlete iz separea u panici, demoni su demoni, ali ovakva demonka… čak bih se mogao zakleti da je jedan od njih tužno zavrtio glavom, a da mi je čujno područje veće čuo bih i jedno c.c.c.c….
- Gabriele, ne budi prasac, dođi, sjedni!
- Evo, evo… Može dva piva?
- E, i meni isto, može?
- Svakako… - zabrunda skoro podzvučnom frekvencijom, a u trenutku se na stolu stvore četiri pozamašne orošene krigle piva.
- Gabriele?
- Molim?
- Zašto si želiš nanijeti zlo?
- Čudno, to me danas već netko pitao… tko li je to bio… a…aha… prvo sam sebe, onda tvoj tata i sad ti… sasvim ljupka kolekcija, pogotovo za držati u neprobojnom sanduku kilometrima ispod zemlje…
- Gabriele?!?
- Zbog čega te to zanima?
- Čista znatiželja… želim znati da li je to tvoj način shvaćanja umiranja od želje za nekim, na primjer za mnom, ili se zaista želiš ubiti.
- Zaista se želim ubiti.
- Ali zašto? Kao prvo, neće ti uspjeti, zbog one blesave, ali efikasne klauzule u Ugovoru, a kao drugo, pa ne želiš valjda izgledati kao ona mala tamo…
- Koja mala?
- Ona preko puta za šankom.
- Ma koja? Ona koja nosi glavu pod pazuhom? Ili ona kojoj ruke rastu iz guzice?
- Ma, ona kojoj ruke rastu iz guzice je moja sestrična, a mislila sam baš na tu sa glavom…
- Što je s njom?
- Kako što je s njom? Pokušala se ubiti! Eto što je s njom.
- Ali zašto?
- Postavljaš zbilje kretenska pitanja!
- Postavljam ona pitanja koja i meni drugi postavljaju…
- Majmun…
- Zašto?
- Zato… mmm… ne znam zašto se pokušala ubiti, ali znam kako…
- Kako?
- Prvo je rezala žile, sad je puna ogromnih brazgotina po rukama, po nogama, sveposvud. Zatim je popila tablete, sad jetru nosi u flašici s formalinom. Onda je popila otrov, pa sad crijeva nosi u vrećici. Na koncu je skočila pod vlak. Od tada nosi glavu pod pazuhom.
- Hm… zašto ju nisu sastavili?
- Nemaju svi Lucifera za punca, znaš?

nedjelja, 08.04.2007.

Zapis o tavanu, knjizi, sjećanju i ostalim glupostima

Da se razumijemo, ovaj tekst, koji će na kraju najvjerojatnije ispasti nešto poput odvratnog mišmaša ukiseljenog vina i ishlapjele oranžade, mota mi se po glavi već tri dana.
Njegov, a i moj, glavni problem je taj što nije o ničemu, a istovremeno je i o svačemu, tako da sam sebi pomalo sličim na Branku Šeparović, jer, vjerujte mi, (bez svake šale, by J.J. Dragon), digresijama, zastranjenjima i interpunkcijama tamo gdje treba i gjde ne treba naučile su me upravo Šeparovićka i Torbarina, a suvremenom stilu pisanja svega i svačega o ničemu uči me Vedrana Rudan.
Tko kaže da muškarci ne mogu imati za uzore žene? Šovinistički, zar ne?
Odletjeh dalje, o tome koji drugi put... glavna ideja vodilja je knjiga koju sada dovršavam.
Nisam književni kritičar, nisam završio književnost, ovo što pišem tako i tako nitko neće priznati niti pod publicistiku, niti pod esejistiku, a niti pod književnost ili ne daj bože da se nekom desi pa da to gurne pod poeziju, uz dužno poštovanje svima koji pišu upravo te oblike.
Morate mi oprostiti, niti ne znam kako se pišu kritike i prikazi, pa će ovaj tekst biti primoran igrati ulogu nečeg takvog.
Knjigu sam uzeo u ruke tek zato da prekratim vrijeme, odnosno, da imam što čitati na zahodu.
Potom sam, kao što to obično činim, pogledao ono što urednici najviše vole, čitatelji podnose, a autori, vjerujem, mrze – paperback writing.
Nisam sasvim siguran da sam se dobro izrazio –ja to zovem tako prema blijedom sjećanju na objašnjenje fraze "paperback writer" (koja nema veze sa Beatlesima), no još uvijek nisam siguran da je riječ upravo o toj frazi i da označava to što se meni čini da označava.
Kako vi to zovete nije me niti najmanje briga. Radi se o malenom člančiću kojim se ukratko čitatelju približava autor i knjiga, a nalazi se na poleđini knjige, na vanjskoj strani korica.
O knjizi se pričalo u vrijeme kada ju je objavljivao VBZ, kada je autorica, čini mi se, dolazila u Europu, možda i u Hrvatsku i kada su objavljivani intervjui s njom po kojekakvim tjednicima, mjesečnicima, ali i dnevnicima.
Riječ je o romanu "Šangaj baby", autorice Wei Hui. To toliko da smanjim neizvjesnost.
U svom hrvatskom izdanju knjiga je prevedena sa engleskog, a ne sa kineskog, čime se, čini mi se gubi podosta na kvaliteti, jer je upitna kvaliteta engleskog prevoditelja.
U početku mi se činilo da čitam bilo koji roman o suvremenoj bilo kojoj zemlji. No, povučen sadržajem i vrlo čitljivim tekstom ušao sam u svijet Kine za koji nisam mislio da postoji.
Negdje duboko u mojoj glavi postoji svijet prepun bicikala, plavih i zelenih uniformi, Maove crvene knjižice, tisuću cvjetova, tai-chia u rano jutro i milijarde ljudi zauzdanih komunizmom.
Sada sam dobio pljusku po stereotipima ušavši u "pleme sinova i kćeri dobrostojećih ljudi… roj nježnih i odanih, međusobno ovisnih malih krijesnica… Jedni su nas zvali linglei, drugi nas proklinjali i nazivali smećem, a treći čeznuli da nam se pridruže i oponašaju nas na koji god način mogu" (završen citat).
Fasciniran jednostavnošću pisanja gutao sam stranice i stranice štiva o mladoj spisateljici koja, suočena sa impotencijom svog dečka i sa prepotencijom svih oko sebe traži svoje mjesto pod suncem kroz usputne neuspješne pokušaje izbjegavanja seksualnih odnosa svake vrste sa svima koji su ih spremni pružiti ili uzeti.
Usput sam otkrio sam sebi neku Kinu koju nisam slutio da postoji. Kinu do te mjere europeiziranu da to boli. Kinu iz koje je, barem u jednom segmentu društva u potpunosti ubijen svaki osjećaj za umjerenost, odmjerenost i smirenost koju smo uvijek htjeli prepoznati i doseći u svojim zapadnjačkim ponašanjima, uspjevši samo pokvariti svojom nabusitošću drugu stranu, kojoj se, valjda, vjerojatno, i dopadao takav način življenja, stjecanja, uzmanja, davanja, otimanja, i umiranja, kakav smo si sami u stanju priuštiti zadnjih tristotinjak godina, koliko, po meni, traje ovaj truli ili manje-više truli kapitalizam.
Ta Kina koju upoznajem kroz riječi romana je Kina koju ne želim upoznati, jednostavno zato jer ju već poznajem, i vidim ju na ulicama svaki dan. To je Kina koja nema veze sa Kinezima. Ili, možda bolje, nema baš veze niti sa usađenim stereotipima o Kinezima. Recimo još i da, ne samo da ti Kinezi nisu ništa drugo nego vaši i moji susjedi u rano jutro nego naletite li na opise Zapadnjaka, shvaćate da smo "mi" "njima" Kinezi, iako nas nema toliko.
Ali, "what goes around, comes around" kako bi znao govoriti stari operater na ringišpilu, ili "kolo sreće uokolo vrteći se ne pristaje", kako je znao govoriti njegov direktor lunaparka, ono što me najviše "puknulo" je pasus o bakinom tavanu.
Dobro ste čuli.
Uobičajilo se govoriti o bakinom podrumu, u kojem, naravno, ima zimnice, puno pekmeza, djed na sedmoj stepenici hladi pivo, nađe se i poneka flaša nečeg žestokog ili bačva nečeg manje žestokog ali djelotvornog u većoj količini, ovisno o berbi prošlog rujna.
O tavanima, pogotovo bakinim tavanima, rijetko se govori. To su uglavnom mjesta na koja se opasno penjati, gdje vrebaju raznolike opasnosti u obliku napuknutih greda, popadalih crijepova, urušenog dimnjaka, puknutog poda, prašinom prekrivenih sanduka punih tuđih tajni iz prošlih života, mrtvih golubova, krepanih miševa, paučine, paučine, paučine… to nikada nisu mjesta na kojima se može lijepo sjesti uz kakvu staru škrinju, otvoriti je i prebirati po uspomenama od prije trideset, četrdeset, u nekim slučajevima i više od pedeset, sto godina. A svatko bi od nas trebao imati takvo mjesto. Negdje gdje se može sjesti, recimo ljeti, u onoj vrućoj zapari pobjeći u saharsku suhoću kakvog tavana, mirno otvoriti stare škrinje ili kartonske kutije presušene od dugog stajanja, i polako pretraživati njihov sadržaj, prisjećajući se kroz predmete, recimo, proljeća od prije pedeset godina kada je djed pao u potok pokušavajući sa bakom činiti nešto što potencijalno može utjecati na produljenje vrste, a istovremeno je bilo pogodno za prekratiti vrijeme.
Takvi nam tavani trebaju, mjesta gdje se možemo sakriti između zadnje bočice mlijeka i prve cigarete ili prvog drpanja u mraku...

Eto, ja za sada – toliko. Ukoliko se sjetim još neke veće bedastoće, obavezno ću vam se javiti.
Do tada, nemojte nikada učiniti ovu pogrešku koju upravo sada je činim – dobiti dobru ideju i onda ju obložiti sa hrpom bezvezarija kako bi se popunio post kojim onda zamarate čitatelje.

nedjelja, 01.04.2007.

Nikad objavljena farsa o vlastitom umiranju

Uglavnom, trebali ste vidjeti facu kojom je popratio te svoje zadnje riječi. Stojimo tako, on sa facom 16b u laganoj rezignaciji tipa „je, kaj ti ja sad mogu“, a ja sa britvom sveudilj u ruci, jer se, naravno, odjednom opet pretvorila u britvu, kako to već biva kad ne treba, počeli smo umirati – on od smijeha.
A ja?
E ja od zareza na grlu koji sam napravio misleći da u ruci još uvijek držim perušku:
- Misliš, ovako da se zakoljem? – i, naravno, zakoljem se.
Vidio sam i zaprepašteni pogled još uvijek malo obojen iskricama cerekanja, i ruku pomalo preobraslu crnim dlakama po zapešću, i duge nokte kako hitaju prema mojem vratu, pomislih na tren – pa nije valjda da me želi zadaviti povrh svega, ne bi li to bilo suvišno, ali nisam pogodio.
Ležeći u lokvi krvi koja je samo odnekud nadirala, analitičnost uma mi je odjednom narasla… znam da mi se tijelo treslo, da su mi ruke pokušavale zadržati nezadrživi mlaz koji je samo nadirao, a istovremeno:
„Pa zar isticanje pet litara tekućine traje tako dugo – Pa naravno, budalo, nisi kanta“
„Dakle, i to je to, umirem – Ne, samo si pustio krv na šetnju, naravno da umireš“
„A zašto me Lucifer gleda sa toliko panike u očima? – Zato jer si bio vraški brz… hahahaha“
I ostale kretenske misli, koje, ako sada pomislim, umirućima obično ne padaju na pamet.
Tako, zahvaljujući logičkoj petlji koja zahtijeva da umirućima ne smiju padati takve glupe misli na pamet, a da meni, eto, takve glupe misli padaju na pamet, što dovodi do zaključka da ne umirem, ja sam i prestao umirati. Usred one lokvetine koja se širila svuda uokolo, i već mi polako ulazila i u gaće, ja ustadoh:
- Zašto me nisi spriječio? – prokrkljah. Naime, meni je bilo jasno što želim reći, ali ono što je izišlo van iz prerezanog grla zvučalo je kao mješavina brundanja pipe za vodu u kojoj odavno nema vode i krčanja netočno namještene radio stanice. Moram priznati da sam se automatski prilikom ustajanja morao malo osloniti o ruke, pa je stoga, u sjedećem položaju, moj pogled uhvatio moje vlastito krvavo dupe. Osim krkljetanja koje me totalno razbjesnilo, spoznaja da sam vrlo kvalitetno prerezao vrat, upravo tako kako mi je Lucifer i najavio („jedino što ćeš si tako prerezati samo podbradak, ako pritisneš preslabo, ili glavu položiti na leđa, ako pritisneš prejako“), i da zaista imam glavu na leđima.
- Tako, sad to i popravi! – krkljao sam i dalje, sveudilj naprežući oči ne bih li s leđa uputio bijesan pogled prema Luciferu.
- No, čemu ljutnja… pa rekao sam ti što ti se može dogoditi, i dogodilo ti se i jedno i drugo. Umro nisi, a i glavu si sasvim fino položio na leđa… - to govoreći u vidnom mi se polju pojavila zabrinuta faca jednog vraga. Kako otužan prizor. Lagano zarumenjelo lice odaje dojam poprilične supijanosti, a dojmu potpomažu zakrvavljene uske oči sa izduženim mačjim zjenama i bradica koja već dugo vapi za poštenim brijačem. No, istini za volju, pošteni brijači već milenijima odlaze u raj, ili da budem precizniji – već milenijima ne dolaze u pakao. Otkako je pak Marx odsjeo u raju nema više iznajmljivanja radne snage, odakle pak potječe i logični zaključak o neurednosti Luciferove brade.
Osjetio sam potom kako me hvata za potiljak i čelo i podiže mi glavu tako da mi se zavrtjelo od linija stropa koje su uplovile, a potom i isplovile iz vidnog polja. Malo je nedostajalo da čujem i onaj otužan zvuk brodskih sirena, barem što se isplovljavanja tiče. Oči su mi se našle u prikladnoj razini na kojoj sam ih nosio do tada, što je mozak prihvatio uz tihi protest jer se eto, baš počeo privikavati na taj rakurs i kao da mu je odgovarao. Lagani pritisak i jedan mali šljapkavi škljoc rekao mi je da je glava na svom mjestu.
Iako nisam Meryl Streep, ili kako god da se ona čapljasta glumica zove, činilo mi se kao da sam uživo u onom njenom blesavom filmu, mada nisam pao niz stepenice.
Možda mi je glava bila pomaknuta za centimetar malo ulijevo i malo je visjela u stranu, ali s obzirom da je do prije minute visjela otraga na leđima, morao sam biti posve zadovoljan.
- Zašto nisi spriječio? – upitah ga, ovaj put bez krkljanja, ali uz dva - tri krvava mjehurića iz nosa.
- Hoćeš li mi vjerovati ako ti velim da nisam stigao… ne, zapravo, ne da nisam stigao, nego si me uspio iznenaditi svojom odlučnošću.
- Kako?
- Rekao sam ti – onda se zakolji, je li tako?
- Točno.
- Pritom sam smetnuo s uma kako na taj način poništavam perušku i vraćam je u oblik britve.
- Uhhhh…
- Vidim da si skužio.
- Jesam… I, što sad?
- Kako – što sad?
- Kuda dalje?
- Zašto?
- Sad, ili se ti praviš blesav, ili se praviš da se praviš blesav, ili sam ja blesav.
- Huh?!?
- Moram ti objašnjavati?
- Moraš.
- Prmfhfrgrumblemumblemrnjfrnjpfffff….
- Gunđaj koliko hoćeš, ali bio ja Lucifer ili ne – ništa mi pod milim bogom, ma tko taj čičica bio, nije jasno. Kužiš?
- Ne odvlači razgovor u Cleesovske vode…
- Misliš na ono „left… right?“
- Right, left… uuuuh… uspio si…. I onda se pitaš zašto sam se htio ubiti…
- Ovaj… da, pitam se, i još uvijek se pitam… naime, nije mi jasno dosta stvari u životu, a u zadnjih desetak minuta su se posebno iskristalizirale dvije – zašto me se ljudi toliko boje i zašto ne podnose zdravu zajebanciju?
- Čuj tko je od nas ovdje nadbiće, skoro pa bog, ma tko, kako veliš, uopće i je taj čičica…
- Moraš dozvoliti i nadbiću pokoju slabost.
- E, kaj ga ti tovariš!
U tom trenutku smo zastali obojica. Tu rečenicu nije izrekao nitko od nas.
Začudo, u žaru rasprave nismo niti primijetili da nam se prišuljao maleni starčić, od svojih devedesetak godina, duge sijede brade i živahnih, skoro bi se reklo vragolastih, očica koje su veselo sijevale pogledima koji bi, sijevnuti iz tih očiju, uz skvičanje trčali uokolo i radili svakakve nepodopštine, kakve već rade sijevnuti pogledi, pogotovo ako ih sijevne takva kreatura.
- Tko ste vi? – upita osorno Lucifer.
- Djedica – odgovori dotični vrlo nježnim glasićem.
- Moj djedica? – u tom je pitanju bilo toliko patetike da mi je došlo da se izbljujem na licu mjesta ali mi je bljuvanje bilo prekinuto jednim malim detaljem koji me učvrstio u mom uvjerenju, koliko već čvrsto uvjerenje mogu imati neuspjeli samoubojice – ispod bijele halje tog, do tog trenutka za boga smatranog stvora nazirala se obuća toliko neprimjerena situaciji i osobi da sam već posumnjao da mi se priviđa. Podigao sam pogled i spazio žarkocrvene vlasi ispod bijele perike…. Postalo mi je čudno da Lucifer još ništa nije primijetio, pogotovo kad sam skužio i zelene oči i previsoko podignut trbuh. Kojeg bi pozornije oko ipak trebalo prozvati pozamašnim sisama… o, o, o… stvor pred nama je bila Janja, nitko drugi nego Janja…
Okrenuo sam pogled prema Luciferu koji je u međuvremenu prošao, izgleda, kroz sličan slijed razmišljanja. Ne znam jeste li ikada imali prilike promatrati vraga koji je istovremeno i purpuran od bijesa i zelen od frustracije… zanimljiv kolorit, ako ništa drugo. Žile na vratu, one iste koje sam si ja presjekao tako uspješno zajedno sa tetivama i još nekim držačima, samo nekoliko minuta prije, su mu tako nabrekle da sam mislio da će eksplodirati, a na čelu mu je ludara plesala valjda svoj zadnji ples prije nego padne u komu od naprezanja. Urliknuo je:
- Janja! Izlazi iz tog kostima dok te ja iz njega nisam izvukao!!!
Priznajem, skrušeno priznajem, da sam već pomislio kako je Lucifer totalno nastran…
- Jao! – oboje me lupilo po glavi. Ne valja imati posla s telepatima. – Jao! Hej, Janja, nisam sada ni pomislio na pateću telad… Au! Prestani me mlatiti po glavi!
U međuvremenu se, dok sam preživljavao to lupanje po glavi, pred mojim očima počeo odvijati fetiš striptiz, što me naravno, nije ostavilo nimalo hladnim, čak, dapače, počeo sam ponovno osjećati da sam muško, uostalom, Janja mi je žena…
- Joj! Zašto sam sad dobio?!?
- Jer si pohotno muško!
- Kako da ne budem kad ti ne znaš na sebe staviti normalnu suknju, nego mora biti kožna, zašto nisu hlače… ne znaš nositi cipele ili patike, moraju biti čizme… nisi čula za sokne… moraju biti crne čarape… majice su ti nepoznanica… ali zato o dekoltiranim svilenim bluzama znaš sve… i nikad nisi naučila da su grudnjaci i gaćice poželjan odjevni predmet, zar ne?
- O siroto moje napaljeno, koliko ja tebe volim… - i klekne pred mene pogledu mi otkrivajući puno više toga nego je njena odjeća koju sam netom opisao, mogla pokriti.
- I ti se još pitaš zašto sam se htio ubiti? – upitam Lucifera zadihan pomalo, dok mi je nosnice draškao lagani miris Janjinog parfema… da samo nosnice. Dođavola, u što se moje razračunavanje sa Luciferom pretvorilo… u običnu erotsku seansu… kako rekoh – nije ni čudo što sam se htio ubiti.
- Hm… da… ona je čimbenik u tvom životu koji sam smetnuo s uma.
- Tata, kako možeš?!? Pa ja sam ipak tvoja kćer!
- Da, nažalost.
Udarac koji sam dobio, opet, naravno, po glavi, uslijedio je nakon prikrivenog kikota kojeg nisam mogao suzdržati vidjevši facu koji je Lucifer složio moren teškim mislima o žalosnosti bivanja Janjinim ocem.
Tek sad sam se podigao na noge, priznajem da mi je postalo poprilično neugodno sjediti na podu i buljetati vlastitoj ženi pod, uvijek prekratku, suknjicu. Kada smo počinjali, činilo mi se da ću vremenom na njeno oblačenje početi gledati bez onih „uspaljeni-gorila-na-proplanku-punom-ženki“ pogleda i primisli, ali – nisam uspio. Kada smo počinjali, nisam se nadao da će i svi ostali muškarci tako reagirati, ali imam sreće što oni jesu reagirali tako, ali ja izgledam kako izgledam, pa bi im reakcija zastala u grlu, a da ne razmišljam što im se događalo u međunožju, pogotovo ako se sjetim što se dešavalo, i što se još uvijek dešava, meni. Uto:
- No, krasno, dođem izbaviti muža iz kandži krvoločnog oca…
- Ne drami, pa nije ovo Shakespeare! – reče Lucifer – Niti sam ja krvolok, niti ti je muž takvo nevinašce… a ovo što si htjela reći, zadrži za sebe, jer ono što je Gabriel sada mislio je posve točno, i da ti nisam otac…
- Koji si ti perverznjak!
- To je jače od mene… slična si majci, znaš. – posprdni smješak na njegovom licu govorio mi je da je, negdje u dubini duše, ukoliko ima dušu, Lucifer na mojoj strani. Iako baš i ne laska kada je vrhunsko zlo na vašoj strani, ali uzme li se u obzir pred kim mi je pružio podršku…
- Au!¨Zašto me lupaš?!?
- Zato jer me vrijeđaš!
- Pustimo sada to. Zašto si uopće i došla? – priupita Lucifer.
- Da njega izbavim od tebe.
- Ono što je učinio, sam je učinio… ja sam ga pokušao spriječiti, ali nije išlo… ovo što stoji pred tobom je pokušaj popravka situacije, ali se bojim da je pokušaj izgubio previše krvi.
- Došla sam prekasno?
- Za sprovod i ne.
- A, onda dobro… - reče Janja i digne me na rame. Zaprepašteno sam promatrao kako mi se pred očima njišu dvije slatke guzičice (gore,dolje,gore,dolje) dok je Janja krenula prema svom odredištu (lijeva lijepa noga, desna lijepa noga)….
- Aaaaaah – ispustih lagani uzdah – Joj!
- Čvoka za mog neposlušnog nemrtvog muža. – glas joj prijeđe u šapat – Pričekaj dok mu ne iziđemo iz vidokruga. Tada sam tvoja, mrtav ili ne.
Kad malo bolje razmislim zašto sam se ono zapravo htio ubiti?

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.