Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maddogsh

Marketing

Nikad objavljena farsa o vlastitom umiranju

Uglavnom, trebali ste vidjeti facu kojom je popratio te svoje zadnje riječi. Stojimo tako, on sa facom 16b u laganoj rezignaciji tipa „je, kaj ti ja sad mogu“, a ja sa britvom sveudilj u ruci, jer se, naravno, odjednom opet pretvorila u britvu, kako to već biva kad ne treba, počeli smo umirati – on od smijeha.
A ja?
E ja od zareza na grlu koji sam napravio misleći da u ruci još uvijek držim perušku:
- Misliš, ovako da se zakoljem? – i, naravno, zakoljem se.
Vidio sam i zaprepašteni pogled još uvijek malo obojen iskricama cerekanja, i ruku pomalo preobraslu crnim dlakama po zapešću, i duge nokte kako hitaju prema mojem vratu, pomislih na tren – pa nije valjda da me želi zadaviti povrh svega, ne bi li to bilo suvišno, ali nisam pogodio.
Ležeći u lokvi krvi koja je samo odnekud nadirala, analitičnost uma mi je odjednom narasla… znam da mi se tijelo treslo, da su mi ruke pokušavale zadržati nezadrživi mlaz koji je samo nadirao, a istovremeno:
„Pa zar isticanje pet litara tekućine traje tako dugo – Pa naravno, budalo, nisi kanta“
„Dakle, i to je to, umirem – Ne, samo si pustio krv na šetnju, naravno da umireš“
„A zašto me Lucifer gleda sa toliko panike u očima? – Zato jer si bio vraški brz… hahahaha“
I ostale kretenske misli, koje, ako sada pomislim, umirućima obično ne padaju na pamet.
Tako, zahvaljujući logičkoj petlji koja zahtijeva da umirućima ne smiju padati takve glupe misli na pamet, a da meni, eto, takve glupe misli padaju na pamet, što dovodi do zaključka da ne umirem, ja sam i prestao umirati. Usred one lokvetine koja se širila svuda uokolo, i već mi polako ulazila i u gaće, ja ustadoh:
- Zašto me nisi spriječio? – prokrkljah. Naime, meni je bilo jasno što želim reći, ali ono što je izišlo van iz prerezanog grla zvučalo je kao mješavina brundanja pipe za vodu u kojoj odavno nema vode i krčanja netočno namještene radio stanice. Moram priznati da sam se automatski prilikom ustajanja morao malo osloniti o ruke, pa je stoga, u sjedećem položaju, moj pogled uhvatio moje vlastito krvavo dupe. Osim krkljetanja koje me totalno razbjesnilo, spoznaja da sam vrlo kvalitetno prerezao vrat, upravo tako kako mi je Lucifer i najavio („jedino što ćeš si tako prerezati samo podbradak, ako pritisneš preslabo, ili glavu položiti na leđa, ako pritisneš prejako“), i da zaista imam glavu na leđima.
- Tako, sad to i popravi! – krkljao sam i dalje, sveudilj naprežući oči ne bih li s leđa uputio bijesan pogled prema Luciferu.
- No, čemu ljutnja… pa rekao sam ti što ti se može dogoditi, i dogodilo ti se i jedno i drugo. Umro nisi, a i glavu si sasvim fino položio na leđa… - to govoreći u vidnom mi se polju pojavila zabrinuta faca jednog vraga. Kako otužan prizor. Lagano zarumenjelo lice odaje dojam poprilične supijanosti, a dojmu potpomažu zakrvavljene uske oči sa izduženim mačjim zjenama i bradica koja već dugo vapi za poštenim brijačem. No, istini za volju, pošteni brijači već milenijima odlaze u raj, ili da budem precizniji – već milenijima ne dolaze u pakao. Otkako je pak Marx odsjeo u raju nema više iznajmljivanja radne snage, odakle pak potječe i logični zaključak o neurednosti Luciferove brade.
Osjetio sam potom kako me hvata za potiljak i čelo i podiže mi glavu tako da mi se zavrtjelo od linija stropa koje su uplovile, a potom i isplovile iz vidnog polja. Malo je nedostajalo da čujem i onaj otužan zvuk brodskih sirena, barem što se isplovljavanja tiče. Oči su mi se našle u prikladnoj razini na kojoj sam ih nosio do tada, što je mozak prihvatio uz tihi protest jer se eto, baš počeo privikavati na taj rakurs i kao da mu je odgovarao. Lagani pritisak i jedan mali šljapkavi škljoc rekao mi je da je glava na svom mjestu.
Iako nisam Meryl Streep, ili kako god da se ona čapljasta glumica zove, činilo mi se kao da sam uživo u onom njenom blesavom filmu, mada nisam pao niz stepenice.
Možda mi je glava bila pomaknuta za centimetar malo ulijevo i malo je visjela u stranu, ali s obzirom da je do prije minute visjela otraga na leđima, morao sam biti posve zadovoljan.
- Zašto nisi spriječio? – upitah ga, ovaj put bez krkljanja, ali uz dva - tri krvava mjehurića iz nosa.
- Hoćeš li mi vjerovati ako ti velim da nisam stigao… ne, zapravo, ne da nisam stigao, nego si me uspio iznenaditi svojom odlučnošću.
- Kako?
- Rekao sam ti – onda se zakolji, je li tako?
- Točno.
- Pritom sam smetnuo s uma kako na taj način poništavam perušku i vraćam je u oblik britve.
- Uhhhh…
- Vidim da si skužio.
- Jesam… I, što sad?
- Kako – što sad?
- Kuda dalje?
- Zašto?
- Sad, ili se ti praviš blesav, ili se praviš da se praviš blesav, ili sam ja blesav.
- Huh?!?
- Moram ti objašnjavati?
- Moraš.
- Prmfhfrgrumblemumblemrnjfrnjpfffff….
- Gunđaj koliko hoćeš, ali bio ja Lucifer ili ne – ništa mi pod milim bogom, ma tko taj čičica bio, nije jasno. Kužiš?
- Ne odvlači razgovor u Cleesovske vode…
- Misliš na ono „left… right?“
- Right, left… uuuuh… uspio si…. I onda se pitaš zašto sam se htio ubiti…
- Ovaj… da, pitam se, i još uvijek se pitam… naime, nije mi jasno dosta stvari u životu, a u zadnjih desetak minuta su se posebno iskristalizirale dvije – zašto me se ljudi toliko boje i zašto ne podnose zdravu zajebanciju?
- Čuj tko je od nas ovdje nadbiće, skoro pa bog, ma tko, kako veliš, uopće i je taj čičica…
- Moraš dozvoliti i nadbiću pokoju slabost.
- E, kaj ga ti tovariš!
U tom trenutku smo zastali obojica. Tu rečenicu nije izrekao nitko od nas.
Začudo, u žaru rasprave nismo niti primijetili da nam se prišuljao maleni starčić, od svojih devedesetak godina, duge sijede brade i živahnih, skoro bi se reklo vragolastih, očica koje su veselo sijevale pogledima koji bi, sijevnuti iz tih očiju, uz skvičanje trčali uokolo i radili svakakve nepodopštine, kakve već rade sijevnuti pogledi, pogotovo ako ih sijevne takva kreatura.
- Tko ste vi? – upita osorno Lucifer.
- Djedica – odgovori dotični vrlo nježnim glasićem.
- Moj djedica? – u tom je pitanju bilo toliko patetike da mi je došlo da se izbljujem na licu mjesta ali mi je bljuvanje bilo prekinuto jednim malim detaljem koji me učvrstio u mom uvjerenju, koliko već čvrsto uvjerenje mogu imati neuspjeli samoubojice – ispod bijele halje tog, do tog trenutka za boga smatranog stvora nazirala se obuća toliko neprimjerena situaciji i osobi da sam već posumnjao da mi se priviđa. Podigao sam pogled i spazio žarkocrvene vlasi ispod bijele perike…. Postalo mi je čudno da Lucifer još ništa nije primijetio, pogotovo kad sam skužio i zelene oči i previsoko podignut trbuh. Kojeg bi pozornije oko ipak trebalo prozvati pozamašnim sisama… o, o, o… stvor pred nama je bila Janja, nitko drugi nego Janja…
Okrenuo sam pogled prema Luciferu koji je u međuvremenu prošao, izgleda, kroz sličan slijed razmišljanja. Ne znam jeste li ikada imali prilike promatrati vraga koji je istovremeno i purpuran od bijesa i zelen od frustracije… zanimljiv kolorit, ako ništa drugo. Žile na vratu, one iste koje sam si ja presjekao tako uspješno zajedno sa tetivama i još nekim držačima, samo nekoliko minuta prije, su mu tako nabrekle da sam mislio da će eksplodirati, a na čelu mu je ludara plesala valjda svoj zadnji ples prije nego padne u komu od naprezanja. Urliknuo je:
- Janja! Izlazi iz tog kostima dok te ja iz njega nisam izvukao!!!
Priznajem, skrušeno priznajem, da sam već pomislio kako je Lucifer totalno nastran…
- Jao! – oboje me lupilo po glavi. Ne valja imati posla s telepatima. – Jao! Hej, Janja, nisam sada ni pomislio na pateću telad… Au! Prestani me mlatiti po glavi!
U međuvremenu se, dok sam preživljavao to lupanje po glavi, pred mojim očima počeo odvijati fetiš striptiz, što me naravno, nije ostavilo nimalo hladnim, čak, dapače, počeo sam ponovno osjećati da sam muško, uostalom, Janja mi je žena…
- Joj! Zašto sam sad dobio?!?
- Jer si pohotno muško!
- Kako da ne budem kad ti ne znaš na sebe staviti normalnu suknju, nego mora biti kožna, zašto nisu hlače… ne znaš nositi cipele ili patike, moraju biti čizme… nisi čula za sokne… moraju biti crne čarape… majice su ti nepoznanica… ali zato o dekoltiranim svilenim bluzama znaš sve… i nikad nisi naučila da su grudnjaci i gaćice poželjan odjevni predmet, zar ne?
- O siroto moje napaljeno, koliko ja tebe volim… - i klekne pred mene pogledu mi otkrivajući puno više toga nego je njena odjeća koju sam netom opisao, mogla pokriti.
- I ti se još pitaš zašto sam se htio ubiti? – upitam Lucifera zadihan pomalo, dok mi je nosnice draškao lagani miris Janjinog parfema… da samo nosnice. Dođavola, u što se moje razračunavanje sa Luciferom pretvorilo… u običnu erotsku seansu… kako rekoh – nije ni čudo što sam se htio ubiti.
- Hm… da… ona je čimbenik u tvom životu koji sam smetnuo s uma.
- Tata, kako možeš?!? Pa ja sam ipak tvoja kćer!
- Da, nažalost.
Udarac koji sam dobio, opet, naravno, po glavi, uslijedio je nakon prikrivenog kikota kojeg nisam mogao suzdržati vidjevši facu koji je Lucifer složio moren teškim mislima o žalosnosti bivanja Janjinim ocem.
Tek sad sam se podigao na noge, priznajem da mi je postalo poprilično neugodno sjediti na podu i buljetati vlastitoj ženi pod, uvijek prekratku, suknjicu. Kada smo počinjali, činilo mi se da ću vremenom na njeno oblačenje početi gledati bez onih „uspaljeni-gorila-na-proplanku-punom-ženki“ pogleda i primisli, ali – nisam uspio. Kada smo počinjali, nisam se nadao da će i svi ostali muškarci tako reagirati, ali imam sreće što oni jesu reagirali tako, ali ja izgledam kako izgledam, pa bi im reakcija zastala u grlu, a da ne razmišljam što im se događalo u međunožju, pogotovo ako se sjetim što se dešavalo, i što se još uvijek dešava, meni. Uto:
- No, krasno, dođem izbaviti muža iz kandži krvoločnog oca…
- Ne drami, pa nije ovo Shakespeare! – reče Lucifer – Niti sam ja krvolok, niti ti je muž takvo nevinašce… a ovo što si htjela reći, zadrži za sebe, jer ono što je Gabriel sada mislio je posve točno, i da ti nisam otac…
- Koji si ti perverznjak!
- To je jače od mene… slična si majci, znaš. – posprdni smješak na njegovom licu govorio mi je da je, negdje u dubini duše, ukoliko ima dušu, Lucifer na mojoj strani. Iako baš i ne laska kada je vrhunsko zlo na vašoj strani, ali uzme li se u obzir pred kim mi je pružio podršku…
- Au!¨Zašto me lupaš?!?
- Zato jer me vrijeđaš!
- Pustimo sada to. Zašto si uopće i došla? – priupita Lucifer.
- Da njega izbavim od tebe.
- Ono što je učinio, sam je učinio… ja sam ga pokušao spriječiti, ali nije išlo… ovo što stoji pred tobom je pokušaj popravka situacije, ali se bojim da je pokušaj izgubio previše krvi.
- Došla sam prekasno?
- Za sprovod i ne.
- A, onda dobro… - reče Janja i digne me na rame. Zaprepašteno sam promatrao kako mi se pred očima njišu dvije slatke guzičice (gore,dolje,gore,dolje) dok je Janja krenula prema svom odredištu (lijeva lijepa noga, desna lijepa noga)….
- Aaaaaah – ispustih lagani uzdah – Joj!
- Čvoka za mog neposlušnog nemrtvog muža. – glas joj prijeđe u šapat – Pričekaj dok mu ne iziđemo iz vidokruga. Tada sam tvoja, mrtav ili ne.
Kad malo bolje razmislim zašto sam se ono zapravo htio ubiti?


Post je objavljen 01.04.2007. u 09:08 sati.