Da se razumijemo, ovaj tekst, koji će na kraju najvjerojatnije ispasti nešto poput odvratnog mišmaša ukiseljenog vina i ishlapjele oranžade, mota mi se po glavi već tri dana.
Njegov, a i moj, glavni problem je taj što nije o ničemu, a istovremeno je i o svačemu, tako da sam sebi pomalo sličim na Branku Šeparović, jer, vjerujte mi, (bez svake šale, by J.J. Dragon), digresijama, zastranjenjima i interpunkcijama tamo gdje treba i gjde ne treba naučile su me upravo Šeparovićka i Torbarina, a suvremenom stilu pisanja svega i svačega o ničemu uči me Vedrana Rudan.
Tko kaže da muškarci ne mogu imati za uzore žene? Šovinistički, zar ne?
Odletjeh dalje, o tome koji drugi put... glavna ideja vodilja je knjiga koju sada dovršavam.
Nisam književni kritičar, nisam završio književnost, ovo što pišem tako i tako nitko neće priznati niti pod publicistiku, niti pod esejistiku, a niti pod književnost ili ne daj bože da se nekom desi pa da to gurne pod poeziju, uz dužno poštovanje svima koji pišu upravo te oblike.
Morate mi oprostiti, niti ne znam kako se pišu kritike i prikazi, pa će ovaj tekst biti primoran igrati ulogu nečeg takvog.
Knjigu sam uzeo u ruke tek zato da prekratim vrijeme, odnosno, da imam što čitati na zahodu.
Potom sam, kao što to obično činim, pogledao ono što urednici najviše vole, čitatelji podnose, a autori, vjerujem, mrze – paperback writing.
Nisam sasvim siguran da sam se dobro izrazio –ja to zovem tako prema blijedom sjećanju na objašnjenje fraze "paperback writer" (koja nema veze sa Beatlesima), no još uvijek nisam siguran da je riječ upravo o toj frazi i da označava to što se meni čini da označava.
Kako vi to zovete nije me niti najmanje briga. Radi se o malenom člančiću kojim se ukratko čitatelju približava autor i knjiga, a nalazi se na poleđini knjige, na vanjskoj strani korica.
O knjizi se pričalo u vrijeme kada ju je objavljivao VBZ, kada je autorica, čini mi se, dolazila u Europu, možda i u Hrvatsku i kada su objavljivani intervjui s njom po kojekakvim tjednicima, mjesečnicima, ali i dnevnicima.
Riječ je o romanu "Šangaj baby", autorice Wei Hui. To toliko da smanjim neizvjesnost.
U svom hrvatskom izdanju knjiga je prevedena sa engleskog, a ne sa kineskog, čime se, čini mi se gubi podosta na kvaliteti, jer je upitna kvaliteta engleskog prevoditelja.
U početku mi se činilo da čitam bilo koji roman o suvremenoj bilo kojoj zemlji. No, povučen sadržajem i vrlo čitljivim tekstom ušao sam u svijet Kine za koji nisam mislio da postoji.
Negdje duboko u mojoj glavi postoji svijet prepun bicikala, plavih i zelenih uniformi, Maove crvene knjižice, tisuću cvjetova, tai-chia u rano jutro i milijarde ljudi zauzdanih komunizmom.
Sada sam dobio pljusku po stereotipima ušavši u "pleme sinova i kćeri dobrostojećih ljudi… roj nježnih i odanih, međusobno ovisnih malih krijesnica… Jedni su nas zvali linglei, drugi nas proklinjali i nazivali smećem, a treći čeznuli da nam se pridruže i oponašaju nas na koji god način mogu" (završen citat).
Fasciniran jednostavnošću pisanja gutao sam stranice i stranice štiva o mladoj spisateljici koja, suočena sa impotencijom svog dečka i sa prepotencijom svih oko sebe traži svoje mjesto pod suncem kroz usputne neuspješne pokušaje izbjegavanja seksualnih odnosa svake vrste sa svima koji su ih spremni pružiti ili uzeti.
Usput sam otkrio sam sebi neku Kinu koju nisam slutio da postoji. Kinu do te mjere europeiziranu da to boli. Kinu iz koje je, barem u jednom segmentu društva u potpunosti ubijen svaki osjećaj za umjerenost, odmjerenost i smirenost koju smo uvijek htjeli prepoznati i doseći u svojim zapadnjačkim ponašanjima, uspjevši samo pokvariti svojom nabusitošću drugu stranu, kojoj se, valjda, vjerojatno, i dopadao takav način življenja, stjecanja, uzmanja, davanja, otimanja, i umiranja, kakav smo si sami u stanju priuštiti zadnjih tristotinjak godina, koliko, po meni, traje ovaj truli ili manje-više truli kapitalizam.
Ta Kina koju upoznajem kroz riječi romana je Kina koju ne želim upoznati, jednostavno zato jer ju već poznajem, i vidim ju na ulicama svaki dan. To je Kina koja nema veze sa Kinezima. Ili, možda bolje, nema baš veze niti sa usađenim stereotipima o Kinezima. Recimo još i da, ne samo da ti Kinezi nisu ništa drugo nego vaši i moji susjedi u rano jutro nego naletite li na opise Zapadnjaka, shvaćate da smo "mi" "njima" Kinezi, iako nas nema toliko.
Ali, "what goes around, comes around" kako bi znao govoriti stari operater na ringišpilu, ili "kolo sreće uokolo vrteći se ne pristaje", kako je znao govoriti njegov direktor lunaparka, ono što me najviše "puknulo" je pasus o bakinom tavanu.
Dobro ste čuli.
Uobičajilo se govoriti o bakinom podrumu, u kojem, naravno, ima zimnice, puno pekmeza, djed na sedmoj stepenici hladi pivo, nađe se i poneka flaša nečeg žestokog ili bačva nečeg manje žestokog ali djelotvornog u većoj količini, ovisno o berbi prošlog rujna.
O tavanima, pogotovo bakinim tavanima, rijetko se govori. To su uglavnom mjesta na koja se opasno penjati, gdje vrebaju raznolike opasnosti u obliku napuknutih greda, popadalih crijepova, urušenog dimnjaka, puknutog poda, prašinom prekrivenih sanduka punih tuđih tajni iz prošlih života, mrtvih golubova, krepanih miševa, paučine, paučine, paučine… to nikada nisu mjesta na kojima se može lijepo sjesti uz kakvu staru škrinju, otvoriti je i prebirati po uspomenama od prije trideset, četrdeset, u nekim slučajevima i više od pedeset, sto godina. A svatko bi od nas trebao imati takvo mjesto. Negdje gdje se može sjesti, recimo ljeti, u onoj vrućoj zapari pobjeći u saharsku suhoću kakvog tavana, mirno otvoriti stare škrinje ili kartonske kutije presušene od dugog stajanja, i polako pretraživati njihov sadržaj, prisjećajući se kroz predmete, recimo, proljeća od prije pedeset godina kada je djed pao u potok pokušavajući sa bakom činiti nešto što potencijalno može utjecati na produljenje vrste, a istovremeno je bilo pogodno za prekratiti vrijeme.
Takvi nam tavani trebaju, mjesta gdje se možemo sakriti između zadnje bočice mlijeka i prve cigarete ili prvog drpanja u mraku...
Eto, ja za sada – toliko. Ukoliko se sjetim još neke veće bedastoće, obavezno ću vam se javiti.
Do tada, nemojte nikada učiniti ovu pogrešku koju upravo sada je činim – dobiti dobru ideju i onda ju obložiti sa hrpom bezvezarija kako bi se popunio post kojim onda zamarate čitatelje.
Post je objavljen 08.04.2007. u 11:20 sati.