Kriminalno dosadan blogBilješka uvedena 02.10.2022.Posebno osjetljive persone koje umjesto sranje govore velika nužda, umoljavaju se da se ne čude k'o picek glisti. Svaki zapis koji se bavi Gabrielom de Mefistom, a i poneki koji se njime ne bavi, neprimjeren je za njihove nježne pojmove i shvaćanja. Čitajte, ali znajte, vrijedi "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate"Bili ste unaprijed upozoreni. Autor. Urednik: Dragec, daj ovo smjesti nekud. Dragec:Dobro tak? Urednik:Nek' ti bu, kaj sad. Prestanite se zajebavati, Uprava |
Ovo je samo (barem ovaj trenutak) kratko upozorenje onima koji koristeGooglarije, kako je povremeno sasvim dobro pogledati "na što se Google pali" i što izbacuje kao rezultat...
E, da, i ako vam se svidi to što se vaše čedo, plod bolesne mašte i viška vremena...
Da promislim... da, dobro je, oba su spola zastupljena, nema potrebe za umjetnom oplodnjom i odobrenjem Ministarstva istospolnih brakova i izvanbračnih zajednica.
Ako niste znali za to ministarstvo... sad znate...
O njegovom nastanku možda jednom, svakako koji drugi put, sad sam na nečem sasvim drugom... kao što se vidi... iz priloženog.
Ovdje gore je jednoć valjalo zapaziti dvije zagrade, stoga što sam poštivao pravilo parnosti zagrada, jer bi mi formula, ako se to što bijaše u zagradama može nazvati formulom, koju sam uzagradio samo malo trznula elementima i otegnula papke – bez jedne zagrade...
Rekonstrukcijom izgleda prethodnog teksta, jer me uhvatila manija i pokrenuo sam genocid zagrada svih političkih orijentacija, i ljevih i desnih, iz gornjih rečenica, sve su zagrade jednostavno – nestale. U pokušaju dočaravanja kako je to izgledalo:
Uzevši u obzir sve što sam učinio do sada, prosuđujem da mi je ovaj zapis sada negdje na putu prema pjesmi "Regardez ce qu'ils fait pour ma chanson", ili tako nekako... od one... kak' se zvala... aha, da, Edith, koja je puno bolje pjevala nego Edith iz "Allo allo".
Sada konačno uživajte u nastavku prve rečenice, ako uopće još znate koja je to bila, koja bijaše neortodoksno prekinuta pomoću ovih prethodećih nekoliko... rečenica...ako se te konstrukcije i mogu nazvati rečenicama.
... počinje nalaziti sve više i više u rezultatima tako da posegnete za primjenom jedne ikonice koja izgleda ovako: tada vam i vaša stranica, blog, štogod, sve više i više dolazi u rezultatima prema gore, čak i na prvo mjesto, čak dapače, ostaje tamo. To u konačnici rezultira da ako netko traži "kletvu lijevim kažiprstom" vaša stranica, koja usput budi rečeno u jednom tekstu, slučajno spominje i kletvu, i lijevi i kažiprst, ali ne u istoj rečenici, čak niti u istom odlomku, biva smještena na vrh svih rezultata pretraživanja:
Tako, ako ne želite na Googleu ispasti slavni, jer je tamo ionako ponekad bolje ispasti iz vagona nego slavan, nemojte previše gledati tuđa pretraživanja koja su dala za rezultat i vašu stranicu, mogli biste se opasno iznenaditi, a kako moj frend reče "Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja" © 2009. Beduin.
Za kraj – ako ste mislili da sam sposoban davati kratka upozorenja, nikada me nemojte koristiti u kriznim situacijama. Tendiram epskim opširnostima dok stradalnici umiru nezahvalnim smrtima.
osim dugog naslova koji možda samo autoru znači nešto, ali i to je posve diskutabilno, te posve krive muzike, pogledajmo što se još nudi u ovom izdanju Kriminalno dosadnog bloga:
- Gabriel otkriva svoje korijene (nije da se iščupao ili otkopao pa otkrio... no, kužite metaforu, ne?)
- Gabriel otkriva svoje najdublje strahove (zamislite koliko je trebao kopati, lopatom...)
- Gabriel shvaća da se zaista može napisati i bez pisca (dovoljna je pisaljka, ideja, kao što se vidi iz priloženog ovdje i sada, a i otprije, nije baš niti malo bitna)
- sve to, i još puno više...
- ...jer vi to niste tražili,...
- ali, pošto svaka rit dojde na šekret, (pa i ona sa kroničnom opstipacijom)– eto vam sad – još i serem umjesto vas!
Iz iskustva znam da je moj uvodničar nasrao štočeg, da je odvratno pompozan u najavama od kojih neće biti niti pola toga napisano, ako se sam ne potrudim. Znam da je, s obzirom na vrijeme objavljivanja koje je tako pretenciozno namjestio na 23:58, najvjerojatnije natrndačio barem dva spota onih pizdeka koji će dobiti zaista poseban tretman kad jednom dođu Šefu na istinu, i to, kako veli Šef, u punom sjaju, sa Dolby surround prijenosom uživo kroz svih devet krugova pakla... samo malo... aha, no, hajde, nije, samo je fulao muziku u odnosu na naslov, a onda... ma točno... evo... dole, na kraju... pizdeki... kao, ja to neću skužiti. Jedva čekam da se prvi od njih pojavi "dole", uživati ću slično kao što je i Šef... a ne, neću vam previše odati, čitajte...
Dakle, rođen sam u zabitoj četvrti Londona, daleke 1640, kao prvo preživjelo dijete u do tada sedmogodišnjem braku mojih roditelja.
Posve je očito kako je netko tamo dole, ili gore, sasvim svejedno, imao svoje prste u mom preživljavanju i životu. I tada, kao i sada.
Te je godine, kako kažu, započela revolucija koja je izmijenila lice tadašnje Engleske kroz slijedećih dvadesetak godina.
Ne mogu reći da se previše toga sjećam, osim što sam, kao i sva djeca rođena u kojekakvim revolucijama, stajao na pionirskim svečanostima, nosio štafetu,...
Moram pohvaliti svog predgovornika, otkrio mi je, a da nije niti znao, još jednu koincidenciju mog života, po svemu sudeći jednu od mnogih.
Da su barem te Koincidencije kakvi dobri komadi pa da se ima što vidjeti kad ih otkrije...
Život u to vrijeme zaista nije bio jednostavan.
Otac je radio u maloj pekari. Šuškalo se kako je to kraljevska pekara, no, definitivno znam da, osim pokoje vreće brašna, otac nikada sa sobom nije donio nikakvu slasticu, a da je kruh koji je majka pekla bio sve samo ne meki mirisni hljebac o kojem sam često čuo priče.
Sa nekih šest, sedam, najviše osam godina, mislim, započeo sam raditi kod susjeda, grobara i mrtvozornika. Za početak sam uglavnom trčkarao za njegovim kolima, nosio vodu za pranje mrtvaca, ponekad i prao mrtvace, tješio udovice... hehehehe, znam na što ste pomislili, i moja je mašta dovoljno pokvarena... danas... tada nije bila.
Uglavnom, dobivao sam na tjedan čak i neku plaćicu, uglavnom u hrani, ponekad po peni-dva... no da dosadan sam k'o Charles Dickens, ili kako bi on bio dosadan da je pisao o mom vremenu, ali još uvijek smatram da trebate čuti cijelu priču, onako, objektivno, kako samo ja znam ispripovijedati.
Kako je vrijeme prolazilo, majčin je kruh postajao sve gori, ja sam zarađivao sve više, otac je sve rjeđe dolazio kući.
Kada sam jednog dana, nakon pogreba, još prljav od kopanja rake došao kući, majke nije bilo. Znala je ponekad izbivati na dan dva, kada bi otišla do sestre na selo, ali, ipak, nije to baš bivalo prečesto, a to smo onda znali barem dva dan prije, jer bi stara počela izmjenjivati iontenzivno poruke o svom dolasku preko susjeda, tekliča, koji je, izgleda bacio oko (imao je i drugo, tako da nije bio slijep) na moju tetu, pa mu nikad nije bilo teško odnijeti joj poruku.
Teško je u ono vrijeme bilo, recimo, zapiti se ili zakartati se, a i trač partije kod frendica su bile dosadne, budući je kava u nižim društvenim slojevima bila rijetkost, a svi ostali napici su i dalje bili u nadleštvu vještica i njihovo je spravljanje i konzumiranje bilo povezano sa vrlo visokim temperaturnim razlikaka između vaše šire okoline i stupa na koji ste privezani, uokolo kojeg lagano i veselo puckeće vatrica.
No, da ne duljim, nije je bilo do idućeg jutra, nedjelja je bila, čini mi se, i taman je otac došao kući:
- Ej, Gabriele, gdje je majka? Želim doručak!
- Tata, ne znam, nisam je vidio.
- Pa nađi ju!
- Da tata!
Hm, da ne duljim, našao sam je kojih pola sata poslije, na tavanu susjedne kuće, obješenu na uže između dva reda kobasica.
- Tata!!!
- Ne deri se. Što je?!?
- Mama je tu kod susjeda.
- Neka dođe doma, nije valjda zbrisala sa susjedovim sinom?
- Nije, zbrisala je nebu pod oblake kroz dimnjak
- Ha??
- Objesila se, tata, objesila se.
- Ali zašto?
- Otkud znam, pitaj, kaj ja znam, forenzičara, ne grobarevog pomoćnika!
Od trenutka majčine smrti, otac i ja smo se, hm, posvađali? Stoga sam otišao živjeti sa grobarom, dok je otac ostao spavati u pekari.
Godinu iza toga posvuda su počeli umirati ljudi.
Grobar i ja smo plivali u lovi, ali smo pokapali k'o na pokretnoj traci.
Kuga! Bila je godina 1665.
Onog zadnjeg dana života mislim da smo probili sve rekordepokapanosti.
Oko dva popodne vozili smo kola prepuna mrtvaca prema novom groblju, kadli su pred nas iskočili nekakvi žbiri, što li, nisam, ako se dobro sjećam, uspio točno vidjeti, samo znam da je uz vrištavo njištanje naš konj odskočio, propeo se, poskliznuo na blatu i počeo padati u stranu, za sobom povukavši cijela kola, koja su se nagnula na lijevi kotač, kotač je puknuo i cijeli se teret kola prevrnuo na mene.
Uz tupi i suhi "hrsk" ispred mene se sve zamračilo.
Kad se rasvijetlilo, znam samo da je intenzivan miris dreka bio zamijenjen intenzivnim smradom sumporovodikovih spojeva, svjetlost ranog popodneva je prešla u crvenkastu nijansu kasnonoćne vatrice u kaminu, a oko mene, umjesto mrtvaca, plesali su mali i veliki vragovi svih oblika, no, doduše ne i boja, budući su ionako samo crveni.
Snažan glas prozbori:
- Gabriele!
- D...d-da?
- Ovdje sam da ti sudim!
- T-tko si ti?
- Lucifer
- M-ma gdje sam to?
- Još ne kužiš?
- N-nne
- Nalaziš se u paklu i ja te moram sada osuditi na paklene muke, do kraja smrti
- K-kako?
- Da možda razmotriš ideju o tome da prestaneš ponavljati počete suglasnike svake riječi?
- D-dobro, p-pokuš-šati ću
- Ufff.... nema veze... Dakle, budući nisi sam kriv za svoju smrt, nudim ti dvije opcije. Jedna je vječna lomača, uz olakotnu okolnost da će oko tebe uvijek biti miris roštilja koji će ti vabiti slinu na usta kojom ćeš gasiti i raspirivati vatru istovremeno, a druga je opcija – da te vratim natrag, i da mi budeš na usluzi.
- Može druga opcija?
- Svakako. Sve što trebaš učiniti je potpisati ovaj ugovor
- Na koliko?
- Hej, zar misliš da si nogometaš?
- Što?
- Nema veze, potpisuješ ga na zauvijek.
- A u slučaju prve opcije?
- Opet na zauvijek.
- Hja, od dva zla biram manje... daj pero...
- Znaš pisati?
- Pa baš i ne.
- Onda daj palac.
Kad me vratio natrag, prvo što sam učinio bilo je da se javim ocu, koji je, iako smo bili posvađeni, sigurno saznao da sam mrtav, vjerojatno me i oplakao i sve.
Naravno, vratili su me usred mrkle noći, tako da sam tapkao u mraku, izbjegavajući noćobdije i noćne posude, a put me vodio prema očevoj pekari.
Ušao sam unutra upravo u trenutku kada je otac raspirivao vatru u krušnoj peći:
- Tata!
Okrenuo se i u tom je trenutku povukao iz peći komad žeravice koji je pao na obližnju hrpu sijena koja je planula u trenutku, usput zahvativši i kosu mog oca, koji je, vrišteći istrčao i bacio se, umjesto u bačvu s vodom u kotao sa kipućim katranom pripremljen za jutarnji početak popravka krova pekare. Kraj mu je bio brz, ali, kako mi je poslije rekao, kad smo se sreli u paklu – bolan do jaja, iako mu je prvo glava izgorjela.
Bila je godina 1666 i te je godine London izgorio skoro do temelja.
A sad tiho... stiže Janja, ne želim da me čuje. Cvijetak moje sreće... kako olinjalo šekspirijanski,i kako uzaludno kad imam posla sa telepatom...
- Gabriele, opet trabunjaš gluposti?
- ...
Zaista morate priznati da sam lukav k'o tele kad se najede luka pa si potom situaciju olakša na livadi djeteline.
- Grmmmmphhhh... da, sad mi je jasno otkud ono prisjećanje s početka. I znam kuda trebam otići.
- Kuda?
- Na početak!
- O joj, ne opet!
Molim za malo pažnje! Ja, Gabriel de Mefisto, profesionalni agent gospodina Lucifera, bacan od nemila do nedraga, tamo-amo, naprijed-natrag, gore-dolje... imam morsku bolest od tog svog silnog valjanja, bacakanja, prevrtanja i...
... trenutak...
- Bljuuuuuuj, izbljuv, štuc, bljuuuuuj, srrrk!
... sad je bolje...
... dakle dok mi netko ne izda dokumentaciju da sam brod ja odbijam da me se toliko prevrće jer se osjećam k'o ono bure koje valja Ture, na stranu što tako i izgledam, to zahvalite Gargojlu Piščekoviću noch als der-die-das Pisac gennant.
S obzirom da ne mogu dobiti plovidbenu dozvolu, iako mi masa odgovara tonaži kakvog srednjeg cruisera, iako bih po veličini mogao proći samo kao teški tenk, odbijam biti brodom, što pak za sobom povlači i to da se odbijam valjati, čime odbijam morsku bolest i tražim od Povijesti i Vremena da me puste da se vratim tamo gdje sam bio na početku ove pričetine koja se otegnula u nedogled.
To pokušavam već zadnja tri nastavka i baš mi ne ide.
Stoga molim, Povijest? Vrijeme? Iskažite se.
- Ma, znaš što, a da mi odjebeš u skokovima?
Kako mi se općenito ne da natezati niti sa Vremenom niti sa Poviješću, a koliko kužim niti njima samnom, ostaje mi da pričekam slijedeći vlak za bolje sutra i da odjašim prema zapadu.
Definitivno znam da je u ovoj zadnjoj rečenici podosta izmiješanih metafora i da to niti pas s maslom ne bi pojeo... samo trenutak, netko me ometa u toku misli:
- Što je?
- Dragi gospodine Gabriele, u ime udruge pasa, njenog ogranka za zdravo hranjenje, ulažem službeni prosvjed u vezi izreke "pas s maslom" jer su se psi već toliko masla naždrali da im je kolesterol na opasno visokoj razini.
Oprostite, opet advokat, sa spisom, u četiri primjerka, urudžbiranim. S obzirom da je ovo moj tijek misli, mogu ga jednostavno – izbaciti.
Dakle, ja krećem prema zapadu u nadi da će me prepoznati.
Nisam jasan?
Pa znate ono: krenuo je u susret vlaku, ali ga vlak nije prepoznao.
Sa najboljim željama, do dolaska na Zapad ili u Bolje Sutra...
U mom tijeku misli ovdje logično slijedi advokat sa prosvjedom iz konzulata Republike Zapad, sa peticijom koju su potpisali stanovnici grada Bolje Sutra, ali ću to zanemariti. Što svesrdno molim i vas, poštosane štioce.
Khm... znam da je trebalo pisati poštovane...
Aj'bok!
Makar sam imal dvojku iz kemije, i to poklonjenu, ipak mi je bar malo ostalo u glavi. Znam da sam star i da su se stvari promijenile od zadnji put, da su vrijedni kemičari i fizičari i molekularni unolozi, biolozi, triolozi i kvadrolozi i "štokakvi ti sileni lozi što ih se brojit' može" (da je Shakespeare poživio dulje, pisao bi baš takve rečenice) smislili i pronašli barem desetak novih elemenata, o gdje li se do sada takvi čudni elementi skriše? Nikad više... (i sve ostale literarne reference na gospona Poea (kak' se dekliniraju ti svi silni samoglasnici i jedan suglasnik?))... ali trenutno nemam pojma koliko zapravo ima tih elemenata.
Ako pogledam naše izvore, recimo , onda tih malih vragova ima 111.
Ako pogledam jedan strani izvor (nije da sam baš mogel najti više toga, a niti mi se nije iskalo), dobijem dojam da više baš i nisam na Zemlji, ili nisam na Zemlji kakvu bih trebao prepoznati. Što se vidi ovdje, gdje toga ima 112! I još se drugačije zovu!
I onda mi vele da je znanost egzaktna. Je, egzaktna u vražju mater, pazi molim te.
Ovo će vam malo više objasniti o čemu ja...
Ako vam se nije otvaralo link, mogu vam samo reći da je priložen primjer klasične rasprave, koju se može čuti i po helpdeskovima diljem svijeta:
Ako već nisam spreman na dulje tekstove, mogu, bar privremeno, objavljivati takozvane štiklece:
- Evo, dopremili smo ga. Makar je bio u frižideru, nemojte ga otvarati, malo je zelen u licu i zaudara, uostalom, priroda je napravila svoje, ma koliko se mi trudili, a i bolest je napravila svoje. No, recite udovici, obukli smo ga kako je tražila, u najbolju uniformu.
- Drago mi je da ste ga dopremili.
- A tko ste vi?
- Sin.
- Njegov?
- Njegov.
Ako je pokojnik ležao zelen u lijesu u tom trenutku, izvan lijesa je pošljunčanom stazom prema izlazu brzao pogrebnik, crven, spreman za lijes.
Pričica je u potpunosti izmišljena i svaka sličnost sa postojećim ličnostima, mjestima i događajima je u potpunosti slučajna i nenamjerna.
Zašto spot? Nešto sam si patriotsko-anarhističan danas...
Dakle – "Birokracija je uvođenje reda u red"
Birokrat uzima urednu hrpu papira i reda ju običnim smrtnicima totalno nelogičnim redom, te taj nelogični red potom proglašava redom. Metamatematički i parafizički gledano uzeo je "red" i "uredio" ga, pri čemu su zakonitosti entropije pokrenule svoju mašineriju i napravile negdje u birokratovoj okolini ogroman nered, usklađen sa "ređenjem" koje je birokrat izveo.
Imam diskretni osjećaj da se blogom koristim k'o Twitterom, kojim se – ne koristim, Twitterom, ne blogom. Twitter, koliko bih mogao reći iz iskustva korištenja, čitaj – zero, zilch, nada, null, možda čak i nil (e, da, kako danas reklamiram razne sajtove – jeste li čuli za Wolfram Alpha?) navodno služi svim preuobraženim kretenima (i birokratima) da zapišu svoje prekovažne misletine (pokušavam napraviti augmentativčinu imenice misao u množini, pa mi ne ide). Nekada su se ovakve stvari koje stoje u naslovu proglašavale aforizmima i objavljivale na marginama enigmatičkih časopisa. Danas se takve stvari ili ne objave, ili se nekome ispričaju kao loš vic, ili završe na Twitteru... mada, osobno bih radije završio na gemištu. Kavi? I pričao loše viceve...
Apropos lošeg vica:
Dođe veterinar liječniku:
-Izvolite? Što vas muči?
-Jeeee, tak bi i ja znal!
Što kažu na Twitteru o sebi? Da, išao sam pogledati samoreklamu jedne stranice, i ako nastavim, još se i tamo ugnijezditi... Hm... jel' netko od Twitteraša iz domovine razmišljao o tome da mi imamo sličnu stranicu, za sasvim druge namjene? E, reklame. Kažu ovo:
Kao što se nadam da ovaj naslov nisam već upotrijebio jednom, tako se isto nadam da će ovaj post proći neprimjećeno, jer je tako i zamišljen, nešto kao onaj maleni magleni dašak koji, ostavljen na ogledalu ispred mrtvačevih usana može značiti dvije stvari - ili taj mrtvac nije više mrtav ili nije još mrtav, te je potrebno samo još mao pričekati, pa će mrtvac i biti mrtav. Ili neće.
Dašku vodene pare, koji se trkomice prošulja preko ogledalnog stakla dahnemo li u njega (siroto ogledalo, kad god dahćemo, koje traume doživljava), nalik, završavam ovaj uvod u tekst bez teksta tek da vama, a zapravo, najvjerojatnije, sebi, pokažem da sam k'o punk - nije mrtav, samo tako smrdi.
Mrtvačkom smradu unatoč - do novog daška...
< | lipanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Kontakt: MadDogSh glavom i mailom
Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...
Čitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
Kojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
Kvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)
Svi MadDog-ovi OvdjeBloglja:
MadDog The Pirate
MadDog Prvi Rijetko Dolazeći
He he he... Moja "Malenkost"
Luđak Reminiscentio
MadDog na Wordpressu
Oni na čijim se blogovima osjećam k'o doma i fala im za to, a i oni koje sam pronašao usput,
I tvoju mamu, također
ZlicaOdOpaka
Beduin bijele pustinje
Nessina Kutija Čuda
Veli da vještica je...
Jedan za odvalit' od smijeha
Raj za pasionirane čitatelje
Modesty... a tko drugi
Ulični blog
Luki... a i Goldie
Tempora muta... sunt = Župski Medo
Ibe... o pizdarijama
...i sve to ne nužno tim redoslijedom... a provjerite li linkove, opaziti ćete kako nekih više nema već su spremljeni u digitalnu ropotarnicu iako se iskreno nadam kako su, ipak, živi živcati, jedino ne pišu, bar ne blog