Kriminalno dosadan blog

subota, 24.02.2018.

Čitate?

Koliko god možda neki od Vas željeli u ovom zapisu čuti koju o Gabrielu, e, neće moći.
Zapis posvećujem nečem posve drugačijem. Čitanju.
Preliminarno upozorenje – ovaj zapis može uzrokovati želju za činjenjem groznih stvari autoru te se ne preporuča osobama slabijeg zdravstvenog stanja, te djeci i osobama starije životne dobi.
Čitanju? Tko još danas čita? Pa sve što se vrijedi pročitati sastoji se od desetak redaka i isto toliko linkova na druge članke, nalazi se negdje na internetu, do toga se dolazi preko objava prijatelja i stranica koje pratimo…
Ovo čitanje o kojem sada pišem (čudne li konstrukcije) je čitanje knjiga.
Knjiga? To je ono debelo dosadno zbog čega postoje sažeci lektire, ponovno na… pogodili ste… internetu? Je, točno, upravo to. I nije ono što se skine na kakav Kindle, Nook,… (e, a za ovo mi je trebao Internet, ne ide posve bez toga…). U ovom je slučaju knjiga upravo knjiga, pretežno papirnati predmet, ukoričen, puno listova, otisnuto u tiskari, ima kazalo, izdavača, ISBN broj, autora, naslov i tome slično.
Može se kupiti u kakvoj knjižari, ukoliko knjižare još nisu propale, kao neke koje jesu, a može se posuditi u knjižnici, obično velikoj zgradi punoj tišine i polica, polica, polica, i knjiga, knjiga, knjiga. Sjećate li se još takvog predmeta ili je zaboravljen kao telefon sa brojčanikom i audio kazeta?
Kada bih bio posve usmjeren na stari način („old school“… eto ti ga vraže na, ne ide niti bez uporabe čudnih frazema iz drugih jezika, spomenimo još i „real feel“, pa dosta, bar u ovoj digresivnoj zagradi), tada bih ovo pisao olovkom, naliv perom ili nečim što ostavlja trag na papiru. Pisao bih rukopisom. Tko zna kako bi to izgledalo i bi li bilo čitljivo. (naravno, tako napisano, sigurno ne bi osvanulo ovdje, gdje će ovo, možda i osvanuti, o čemu ću prosuditi nakon što napišem tekst do kraja) Rukopis mi je odavno zakržljao, a i u doba dok je bio u punoj snazi, bio je vrlo sličan liječničkom. Čak i meni samom povremeno nečitljiv. (što je ponekad stvaralo podosta problema prilikom učenja iz zapisa s predavanja). Dakako, postoji izvjesna doza zabrinutosti kako će i ovo, „pisano“ (tipkano, budimo realni i dosljedni) uporabom računala isto tako biti nečitljivo, ne iz razloga nerazlučivosti slova od slova, već iz sasvim drugih, opravdanih razloga koji se kriju u duljini rečenice, (ne)pismenosti pisca, (ne)voljkosti štioca, no, sve je to rizik kojeg moram prihvatiti.
Kako kod svih tekstova koje pokušavam ovdje objavljivati u što je duljim vremenskim razmacima moguće, postoji tendencija da svaki tekst bude samo jedan dugački uvod, očito je kako i ovaj tekst tendira toj tendenciji (pazi kombinacije).
U školi su nas pokušavali naučiti kako svako djelo ima svoj uvod, zaplet, rasplet i zaključak. Neka djela više polažu na zaključak, neka na zaplet, neka na rasplet… ova moja polažu što je više moguće pažnje na uvod. Ostatak će biti zbrljan, po mogućnosti ili bez zapleta ili bez raspleta, ali će zato uvod biti veličanstven. Kao što već sad jest. Jer, da, ovo je još uvijek uvod.
Zamislite da ovom rečenicom počinje zaplet ili bar tema zapisa, budući je teško da će postojati zaplet i rasplet.
Priznajem, kriv sam, čitam. Volim čitati. Obožavam. Nema ljepšeg nego uzeti knjigu, sjesti, prileći, zauzeti najlagodniji položaj u tom trenutku i čitati, čitati tako dugo dok predmetu čitanja ne dođem do autorovih zahvala, bilješke o piscu i biografije prevoditelja ukoliko se radi o prevedenom djelu. Običavam uglavnom čitati knjige posuđene u knjižnici. Biram ih poprilično nasumce. Ili se sjetim nekog autora. Ili se sjetim nekog djela. Prilazim polici gdje bi trebalo biti taj autor, pažnju mi privuče neko djelo koje stoji pored, uzimam ga u ruku, pregledam i učini li mi se zanimljivim, uzimam. Pri tome obično imam problem što ne mogu posuditi odjednom više od četiri knjige, iako upravo u trenutku kad u rukama imam tri knjige, pojavi se šest kandidata za onu četvrtu.
Nažalost, iako se po ovom tekstu to možda neće moći raspoznati, ne pamtim naslove knjiga, ne pamtim autore, barem ne one naslove i one autore koji me nisu impresionirali. Gle mene, kao – sad sam ja najvažniji čitač na svijetu i autori postoje samo za to da stvaraju djela koja će impresionirati „Mene“ (namjerno velikim slovom, iako je sarkazam vrlo teško pročitati)
Vratimo se malo na sintagmu „učini li mi se zanimljivim“. Obratite pažnju na citat sa Vaše desne strane, ako ga vidite… onaj koji počinje sa „Iznenađenje…“. Tu smo. Događa se upravo to – djelo mi se učini zanimljivim, a ispadne sranje.
U zadnja dva posjeta knjižnici, i u zadnjih osam posuđenih knjiga ispalo je da sam zeznuo stvar tri put, pa sam tako umjesto osam knjiga pročitao pet, a preostale tri sam samo „pročitao“ jer su ispale… Da, ispale su bezveze, dosadne, već jednom nepročitane do kraja.
Koje su to tri knjige bile? Na Vama će biti prosudba jesam li prepotentna budala (tek će mala Hatšepsut: Učiteljice, sa koliko se pimpeka kleše „prepotentan“?), neuk, i što ja znam što bi mi se moglo još prišiti, kad otkrijem što je bilo u pitanju.
Sebi u obranu, navesti ću samo da sam svojevremeno vrlo hrabro počeo čitati Krležine Zastave i stao, i odustao, još na prvoj knjizi, u trenutku kada se Kamilo svađa sa svojim ocem i on mu uzvraća „Kamilo, saberi se, ta ti nisi sabran“. Dakle, razlog za odustajanje od knjige može zbilja biti bedast. Ovo je vjerojatno bio bedast razlog.
Prva, od koje sam odustao nakon, možda desetak stranica je Soj Andromeda Michaela Crichtona. Privukao me autor, iako nisam do tog trenutka pročitao niti jedno njegovo djelo. Privukao me i kratki sažetak na poleđini knjige, neću lagati. To uvijek pogledam, iako knjižnice obogaljuju stražnju stranu korica lijepljenjem kojekakvih barkodova i UDK naljepnica. Jednostavno nisam mogao čitati. Bilo je… (tko je bez grijeha, nek' baci kamen prvi)… dosadno.
Druga od koje sam odustao je Anubisova vrata, Tima Powersa. Razlog odustajanja je puno prozaičniji. Nakon stotinjak stranica, kako me prati nezgoda da ponekad ne zapamtim ili naslov ili autora ili oboje, shvatio sam kako sam to već čitao, i kako mi se ne da još jednom čitati. Doduše, mislim kako niti prvi puta nisam knjigu pročitao do kraja. A s druge strane, postoje knjige koje čitam i po desetak puta i svaki puta, bez obzira što ih time naučim skoro napamet, u njima nalazim nešto zanimljivo. Ovdje to nije bio slučaj.
Treća. Treća je poseban slučaj. Čudan, doslovno. Autor mi je skoro pa poznat, susretali smo se online nekoliko godina i stoga mi je tim neugodnije priznati kako i zašto i od čega sam odustao. Reći ću samo kako sam imao privilegiju čitati njegov prvi roman koji me oduševio, dapače, toliko da sam čak i kupio prvo izdanje. Tim više, uzeo sam ovo njegovo djelo, misleći da se radi o poslastici sličnoj prvom susretu i neugodno se razočarao kad sam shvatio da je ono što čitam, u najmanju ruku bezvezno. Kako ne bih previše podignuo prašinu, neću navesti niti autora niti djelo, pa čak niti neki, kako se ono kaže, „hint“ kojim bi se moglo otkriti o kome i o čemu se radi.
Pišući ove retke, shvaćam kako sam došao do kraja onome što sam htio napisati. Ne. Nije točno. Kako sam spomenuo da sam uzeo osam naslova, spomenimo onda one naslove koje sam zaista pročitao ili ih namjeravam pročitati, budući su svježe posuđeni.
Ocean na kraju staze, Neil Gaiman. Još od Američkih bogova mi Gaiman predstavlja posebnu poslasticu. Osim Oceana, među ovih pet pročitanih i/ili u čitanju nalazila se još i Zvjezdana prašina, a prije toga sam progutao Coralinu, Anansijeve dečke i Knjigu o groblju, vjerojatno time zaključivši ponudu Gaimanovih knjiga raspoloživu u knjižnici
Trenutno sam započeo Brešanovu Ispovijest nekarakternog čovjeka, knjigu koja odmah povuče čitatelja, jednostavno ga usrče u sebe. Malo me sam početak podsjeća na kombinaciju, ne znam zašto, Kapelskih kresova i Okupacije u 26 slika, iako je prvo poznatije kao davno emitirana televizijska serija, a potonje je ipak „samo“ igrani film. Definitivno me oduševljava način pisanja, zaista. Pa su tako Astaroth, Ptice nebeske i Država božja 2053., knjige koje sam doslovce progutao. Jedino što još nisam pročitao, a definitivno slovi kao napoznatije djelo, je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. To će uslijediti, bude li slobodnih primjeraka u knjižnici, budući je ta knjiga, ili je barem bila, lektira. Ili mi se tako čini.
Ono što me još čeka su Ferićev Kalendar Maja i Morganov Digitalni ugljik.
Svima koji su preživjeli ovaj zapis i došli do ovog odlomka bez da su prije toga zatvorili preglednik, ugasili računalo i bacili ga kroz prozor. Svima koji su ostali zdrave pameti. Svima, a i onim ostalima želim ugodan ostatak onog doba dana koje ih zatekne u čitanju ovih zadnjih prepotentnih (Hetšepsut, broj pimpeka ovisi o razini prepotencije koju želimo naglasiti, tako da je uobičajeno tri, no, ima autora koji klešu i do pet pimpeka. Hvala Vam učiteljice), sebeljubivih redaka.
Pošto mi je jasno kako pisanjem mogu zaraditi jedino da mi netko plati da prestanem, što je slučaj i sa pjevanjem, vraćam se čitanju.

Oznake: čitanje, knjiga

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	svibanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.