Znate u čemu je problem? U počinjanju. Mislim, kad kreneš nešto pisati – treba početi, je li tako…
- Takoo jeeeeee… - povikaše seljaci.
… a da bi se dobro počelo, to onda svakako ne treba raditi na ovakav način kako sam ja započeo ovo javljanje, zar ne?
Ne počinje se sa pitanjima, sa digresijama, sa glupostima… to ja sve znam, ali… meni je tako guba (goobah, da nas Englezi razumiju) pisati zakukuljeno i zamumuljeno, nemreš bulivit koliko.
Teorija pisanja kraćih proznih djela, koju, naravno, nikada nisam niti čuo i čini mi se da niti ne postoji, osim u mojim najgorim noćnim morama, a studenti komparativne književnosti i ostalih književnosti (a koja je to država Komparat?) neka me isprave… no, digresija plus/minus – ta teorija kaže da bi kraće prozno djelo trebalo biti (ma, kaj kraće, i duže, ku'iš ne?) sastavljeno ili komponirano od uvoda, zapleta, raspleta i zaključka.
Nadalje, uvod bi, ime mu samo po sebi veli, trebao uvesti čitatelja u radnju i ne bi trebao zauzimati više od 5 do 10% samog djela, osim ako se ne radi o Dostojevskom i Braći Karamazov ili o Tolstoju i Ratu i miru, gdje je 10% djela 150 stranica, e, pa jebeš onda takav uvod. Zaplet, ono gdje, nakon dobro napisanog uvoda gdje smo probudili čitatelja, zaplet, dakle, treba zauzeti oko 30% djela, biti brz, bolan i ubojit (naravno, ako smo Agatha Christie) i treba čitatelja toliko upetljati da mu niti ne padne na pamet dići se sa školjke, tako dugo da mu noge utrnu. Rasplet, koji počinje iza zapleta, obuhvaća ostalih 50 do 60% djela i ubitačno je dug, ali je čitatelj već tako dugo unutra zbog dobrog zapleta da je zaboravio i posrati se… ovaj, ne – je, unutra je, ali ne u zahodu nego u WC-u, … ne, ne, ne… fuck (bugger, bugger, bugger – negdje u pozadini Hugh Grant lupa glavom o nosivi stup šatora u Četiri vjenčanja i sprovod)… zapletaji oko zapleta… u sadržaju je! (ovo je zvučalo kao Eureka!) Nakon raspleta, koji može ali i ne mora biti dobro izveden, a nevješti autori obično nešto sprtljaju, tako da se na kraju ne zna tko je koga, čime, zašto i koga je zapravo htio, dakle, nakon raspleta ide zaključak ili epilog ili "pet godina poslije" dio, nazovite ga kako vam drago.
Kako vam se čini do sad?
Dobro?
Ne?
Nisam vam kriv, ovo je tek uvod…
…
Nakon što je Hitna…
"Ne zovi mala vatrogasce, ne zovi mala…" by Mladen Burnać…
Znam da nema veze sa hitnom, ali stih sa hitnom niti nema u toj "pjesmi".
…odvezla najkolabiranije sudionike ovog maratona, rekbi – ja se zafrkavam. Ovo je sve – i uvod, i zaplet i rasplet, a bogme i zaključak, epilog čak što više… mogao bi mi biti i epitaf ako se nastavim zajebavati…
Pokušaj stilskih vježbi na početke, za početnike
Dakle, odabrani je početak u heksametru, Ilijada:
"Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada,
Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu
Poslala, a njih je same učinila plijen da budu
Psima i pticama gozba, a Zeusu se vršaše volja
Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe
Atrejev sin, junacima kralj i divni Ahilej."
(Ilijada, Homer, prijevod Tomo Maretić, hvala Wikipediji)
Susjeda Ruža:
- Susedaaaaa Francika?!? Ste čuli? Niste? Jaaaj... pa tak mi je žal onoga dečeca, kak se zove, je, Ahilej, od staroga Peleja najstariji, pa znate kak su ga rasrdili, grozno, tak su ga rasrdili kaj se više na posel nije jevil, i dobil je otkaza, i celu su mu firmu spokrali, i sve su ih na burzu stirali, a sve samo zato kaj se on i njegov partner, Agamemnon, čini mi se, nisu mogli dogovoriti oko toga ko bu od njih direktor. Pa dajte rečite!?!
Francikin sin, Miškec:
E, rista, znaš kaj sam čul, ona dosadna Ruža okolo trača, nemreš ne čuti kak olajava. Si ti znal onoga tipa, Ahileja? Ne? Šteta, mislim, frajer je pravi kit. Negde su mu pušku nastavili, al' ih je skužil, popizdil, i tak ih je natambural da je sve frcalo. Je, šteta, onda ga je jedan bedak u petu pogodil i tip je krepal… ali, kaj se taj znal biti, i piti, a bogme i ševiti… jedino, tu i tam je i dečke hvatal…
Heh, toliko o tome.
Pa zar nisu to dobri počeci? Srećom, Homer je bio slijep, a po svemu sudeći i gluh, pa je pisao same laži, nije slušao što narod kaže…
Dopustite da ovu bedastoću završim jednim epitafom umjesto zaključka:
Hasta la victoria s(i)empre (in excremento sole profundum…)!
Zdravi bili!
Post je objavljen 06.03.2007. u 15:57 sati.