Pregled posta

Godot has left the building!

- Kvragu i kjarcu, zašto je tako hladno?
- Zato što je ovo pakao.
- Molim?
- Tvoj pakao je hladan.
- Zašto?
- Iako bih trebao, ne znam.
- Zašto?
- Niti to ne znam.
- Ali zašto?
- Dođi bliže.
- Kuda? Ništa ne vidim.
- Ispred tebe sam.
- Tamno je kao u rogu, niti ne znam gdje mi je sprijeda.
- Ne zajebavaj, kreni prema naprijed, tresnut ćeš u nešto. Ne boj se.
- Dobar savjet.
- Zlata vrijedi.
- Koja Zlata?
- Zapravo ne poznajem niti jednu Zlatu.
- Što ju onda reklamiraš?
- Hm… kreni već jednom. Ne deklamiraj.
- Tko reklamira?
- Rekao sam – deklamiraj.
- A to je?
- Hm… nešto što su radili ili čak negdje još i rade… ma, jeba te vrag… rekao sam ti da dođeš bliže, a ti me jebeš!
- Huh… konačno istina… jeba me vrag. Da.
- Opet se hvataš za sitnice.
- A ti si mi kao sitnica?
- Ne zavlači. Kreni naprijed. Ma koliko sparušen, mali mozak ti još radi, a s njim i osjećaj za smjer,…
- Jesi li siguran u to?
- Da ti radi?
- Ne, nego da je to u nadleštvu malog mozga…
- I nisam… ali radi toka same radnje pretpostavimo da je tako.
- Ako nije, nego je nadležno nešto drugo, a to se sparušilo…
- Poznate su mi opcije… kreni već jednom… ne mogu ti povjerljive stvari govoriti na takvoj udaljenosti.
- Otkud znaš koja je to udaljenost? Niti se vidi išta, a hladno je kao u…
- Rogu?
- Pogodio si… Ne! Tako je tamno… hladno je kao u…
- Paklu?
- Demagogija i dijalektički materijalizam…
- Daj onda ti neku drugu imenicu ispravno dekliniranu.
- Sjevernom polu?
- Deklinacija štima… ali su dvije riječi.
- Dobro, pustimo sada vrste riječi i ostalu gramatiku… da ti priđem?
- Pa još nisi?
- A navodno vidiš sve…
- Tko ti je to rekao?
- Pa ti…
- Kada?
- Rekao si da si ispred mene.
- I po tome zaključuješ da vidim?
- Da.
- Čudno… a što ako ja samo nagađam?
- Otkud ti onda ideja da trebam krenuti prema naprijed?
- Ne znam… a ne znam mnogo toga, pa mi neznanje još jedne stvari u životu ne čini proljeće.
- Zar si lastavica?
- Kakvo je to pitanje?
- Hm… jednostavno?
- Mislim, odakle ti to?
- Jedna lasta ne čini proljeće, sjećaš se?
- A to!
- E, to.
- I kakve to veze ima sa tvojim kretanjem naprijed i time da ja isto tako ne znam gdje smo?
- A valjda ima neke…
- Koje?
- Kao i sa pumpom za bicikle.
- Ha?!?
- Sad reci da niti to nisi čuo.
- Jesam, ali ovdje nisam očekivao.
- A gdje jesi?
- Što?
- Očekivao.
- Ne tu, u svakom slučaju.
- Da ja konačno priđem bliže… to jesi očekivao?
- To još uvijek očekujem.
- Evo, prilazim… - nesigurni koraci počeše odjekivati kao da silaze u podrum, onako, u noći, siktavi od kućnih papuča, praćeni treperavim svjetlom svijeće, s tom razlikom da ovi koraci nisu išli nizbrdo, bili su u potpunom mraku i kućne papuče na tom mjestu predstavljaju bespotrebni luksuz – TUP! – AJOJ!
- Što je?
- To si ti?
- Opiši me.
- Boliš, tvrd si i hladan. Da… imaš strukturu nepažljivo zašalanog betona.
- Dakle ti si sada u zidu.
- Glavom, da. Tijelom sam na podu. Valjda… totalni je mrak.
- Nemoj, ozbiljno?
- Imaš li šibice?
- Što, trebaš ih?
- Želio bih rasvijetliti određeni problem.
- Koji?
- Ovaj da ne vidim gdje sam… mogao bih i visjeti naglavce sa stropa…
- Nije li onda bolje da ne doznaš gdje si?
- Kad tako veliš… ali… nas dvojica idemo nekud, zar ne?
- Da.
- A tko si ti?
- Ja sam tvoj Čuvar. Znaš li tko si ti?
- Bojim se da nemam pojma.
- I bolje ti je.
- Zašto?
- Tako te lakše čuvam.
- Od čega? Ili možda koga…
- Od tebe samog.
- Onda ti znaš tko sam ja?
- Znam.
- Pa da! Kako sam toliko glup? Moraš znati, ti me čuvaš!
- Kako oštroumno zaključivanje…. Uvijek si tako bistar?
- Ne, samo kad se, praćen spodobom zagrobnog glasa, moram kretati prema naprijed u hladnom mračnom prostoru koji odjekuje kao željezni kanistar… osjećam se k'o paketić vanili šećera.
- Zašto?
- Pa čuvate me na hladnom i tamnom mjestu.
- Skoro si me nasmijao.
- Blago meni… što bi bilo da te jesam?
- Ne bi me.
- Jesi li siguran?
- Ja se ne smijem olako.
- Tko ti je kriv.
- Nitko.
- Nisam te niti pitao, samo sam konstatirao.
- No, razgovor mora teći i dalje.
- Zašto?
- Jer mu još nije kraj.
- A kada će mu biti?
- Kad iziđemo na svjetlo.
- To znači da smo u svojevrsnom tunelu?
- Da te ne bih previše zbunio reći ću da bi to mogao biti tunel.
- Dakle to i je i nije tunel?
- Ostanimo pri tome da to možda je tunel…
- I što onda?
- Hodajmo.
- Kojim smjerom?
- Naprijed, uvijek naprijed.
- To sam čuo i u nekom drugom obliku.
- Nedavno?
- Pa i ne… ali je bilo na svjetlu, svakako… i bilo je toplije.
- Opet me želiš smotati… kreni već jednom.
- Naprijed?
- Naprijed!!!


Post je objavljen 20.03.2007. u 22:11 sati.