luki2.blog.hr
petak, 10.03.2023.
"Ako prođe, prođe"
|
Kada sam pročitala naslov knjige, pomislila sam odmah na jedno događanje. Goldie je bila mala, i ja sam se išla malo "potužiti" kod pokojne Palme (veterinarke) da Goldie ovako, onako, pa ne znam....A Palma je pregleda, Goldie je tada imala kao Mia danas, devet, deset mjeseci, i zaključi: "Znate, ona vam ima APP." :((((( Skoro sam počela plakati. "Kako se to liječi? Što da radim?!" Čuješ Palmu: "Pa, ako prođe, prođe. Drugim riječima, zeza vas. Nije joj ništa." Umrla.:(((( Od straha. A kad je izgovorila do kraja, odmah mi je laknulo.... Dakle, mlada karikaturistica, stripašica i magistra animacije Mihaela Erceg predstavila je u knjižnici i čitaonici "Bogdan Orgizović" svoj prvijenac, roman "Ako prođe, prođe". O stand-up krimiću o prijateljstvu i briškuli uz autoricu Mihaelu Erceg govorili su: Vladimir Šagadin i Sandra Pocrnić Mlakar, nakladica i urednica "Beletre - beletristika i priručnici". Splićanka Mihaela Herceg je magistrirala animaciju na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Jako, jako me podsjetila na moju Splićanku Jelenu, dragu prijateljicu, koja nije uspjela upisati Likovnu akademiju u Srajevu, jer su primali mali broj ljudi. Jelena savršeno crta, i točno je mogu zamisliti na Mihaelinom mjestu....Šteta što se Jelena nije izborila za sebe...:((( Mihaela u pauzi slikanja i izrade animacija piše. Još jedan autor u "Beletri" (Sandra Pocrnić Mlakar i te kako zna izabrati!), uz npr. Petra Pisemestrovića čiji sam roman predstavila i na blogu, koji krasno slika, i podjednako dobro i piše. Kod Sandre je fascinantno koliko se bori za dobrobit domaćih autora, i koliko im pomaže. Miheala je, zahvaljujući Sandri, dobila potporu i Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Bravo! Splićanka u Zagrebu! :))))) Zanimljivost knjige je što preko odlomaka o igranju briškule Mihaeal zabravo govori - o životu. Bi li volija imat i asa? :))) I još jednu Splićanku valja spomenuti u kontekstu slikanja, karikature, govorenja o društvenim zbivanjima preko karikature i preko slikarstva - Tisja Kljaković Braić. Odlomak, kako bih vas zainteresirala za knjigu: "Osušeni profa s cvikama stao je pred njih, nakrivio glavu i pogledao nered na klupi. „A Filipe, Filipe", zastenjao je. „Šta to imaš?" „Tricu špadi", odgovori Filjo držeći nesigurno zadnju kartu u rukama. „A bi li volija imat i asa?" Svi su zamukli. „Pita sam te nešto. Bi li volija imat i asa?" Filjo zbunjeno zatrepće okicama iza debelih okvira očala. „Pa... bi. Al mislim da je u Mirjana", odgovorio je ljuljajući se na svojim tankim nogama. „E, neka, neka, ne brini; taman ćeš ga dobiti!" rikne profesor, skupi karte, gurne ih u svoj džep i bijesno sjede za svoj stol. „I asa i kupa, i baštoni, i dinari i špade, da ti jebem asa špadi!" vikao je, a njegova kemijska letjela po dnevniku upisujući opasku i jedinice za ponašanje nesretnim kartašima. Mirjana je to pogodilo kao da mu je netko zatukao psića pred očima. Filjo se odmah osjetio dužnim uspostaviti komunikaciju i informirati profesora o raznim prednostima kartanja te je istu večer zasjeo za svoje računalo i bjesomučno natipkao esej na trideset stranica o sociološkoj važnosti igranja karata. Literatura mu je stala na bar deset stranica jer je u eseju citirao svakog živog i mrtvog, od Foucaulta do Oxfordskih istraživanja o razvitku bakterija. „Igru možemo vidjeti kod svih živih bića s koliko-toliko razvijenim živčanim sustavom – od ljudi pa do pasa. Igra je sastavni dio naših života, od rođenja do starosti. Pogotovo je bitna u ranoj dobi kada uz igru učimo društvena pravila, načine komunikacije, te počinjemo graditi temelje našeg identiteta. Otkada je ljudska rasa evolucijski uznapredovala dovoljno kako bi imala potrebu svoje postojanje, uz egzistencijalističke potrebe, obogatiti i duševnima, igre su postojale sve kompliciranije, kako bi se izazvao i razvijao ljudski intelekt. Što je bio jedan od najranijih duhovnih izuma čovječanstva, ako izuzmemo religiju? Pismo? Ne. Društvene igre." Započeo je dramatično Filjo čitati s papira pred cijelim razredom. Čitav razred je u tišini šokirano zurio u mršavog i uvijek naizgled ljutitog momka koji je preko svojih cvikera derao esej kao što je Nixon poderao tajne američke dokumente u aferi Watergate. „Kako je tijek igre uglavnom poznat i ustaljen, svatko zna što treba raditi. Možemo se sjetiti Durkheima i njegovih rituala koji jačaju zajednicu. Igranje karata jednak je ritual poput mise. Ono je jasno definiran strukturiran ritual. Uz igru se često i razgovara, a razgovor je naravno, vezan uz samu igru. Kako se ritual ponavlja, igra jača solidarnost među igračima, i uči ih konstantom repeticijom kako se mogu osloniti jedni na druge. Razgovor o igri pušta ljudima da se opuste kako bi se načinilo mjesta i za druge, osobnije razgovore nakon nekog vremena. Osobnim iskustvom i opservacijama mogu potvrditi porast u komunikaciji i osjećaju zajedništva tijekom proteklih mjeseci. Često se igra u parovima, pa je bitno naučiti čitati položaje tijela svog partnera, i uz analizu njegovih poteza, mnogo se može naučiti o njemu samome, te načinu na koji funkcionirate i kako se čitate međusobno. O ovoj funkciji karata govori Nehajev, u svom romanu ‘Bijeg’." Potom je Filjo izvadio Nehajevljev roman i počeo citirati dio o birtijašima koji po čitav dan igraju na karte. Profesor je mučno gledao u njega, blijed u licu poput Napoleonove vojske pred Moskvom koja gori. Mirjanov osmijeh sjajio je od ponosa. Završivši svoje citiranje poznatog hrvatskog književnika, Filjo je potom uzeo Frojdov priručnik o govoru tijela i neverbalnoj komunikaciji kako bi podupro svoju teoriju o zbližavanju s drugim pripadnicima ljudske vrste kroz kartanje, a profesor se nagnuo nad stol, kao da će početi povraćati od čistog intelektualnog poniženja koje je upravo doživio. Poraženo je podignuo ruku dajući znak Filji da prestane, a drugom drhtavo digao karte u zrak." Mihaela Erceg: Ako prođe, prođe, Beletra 2022. Fotkice:  Mihaela i "Ako prođe, prođe" i  Ljubim! |
