luki2.blog.hr
srijeda, 03.11.2021.
Moram malo....:)))
|
Kao politologinja, doktorica politologije čak, moram prokomentirati događanja, koji se jedan za drugim velikom brzinom događaju na političkoj sceni. Mogla sam za vrijeme rata otići u moju drugu domovinu, i živjeti i raditi tamo. Predavati na Univerzitetu Komenskeho. Ali - nisam...Ostala sam, kao i moja majka, kao liječnik kojeg su mogi u svakom trenutku poslati na ratište i na teren... 1. Možemo - i opet bih glasala za njih, jer su ono najbolje od ponuđenog. Također, odgovorno tvrdim da je Bandić živ - sigurno bi bio dobio izbore...Ali - nije poživio...Prema tome, trebalo je glasati. Škoro moj glas neće dobiti nikada, pa ni onda .)))) .... Neke stvari će se raščistiti, neki ljudovi će dobiti otkaz, nešto će se uspjeti napraviti, nešto drugo neće....No, svakako - proračun je takav kakav je - iz šupljeg u prazno. No, nije kriva sadašnja ekipa. To datira od ranije. Ekipa trenutno može samo - krpati, kako najbolje zna i umije... 2. Predsjednik i svađa - ima ih 400. Dio njih mora biti visok između 183 i 187 centimetara, ili oko 170 centimetara ako čkihsu žene. Da bi ste ušli u tu postrojbu, potrebno je poznavati osnove borilačkih vještina, poznavanje bar jednog stranog jezika i izvrsno rukovanje osobnim naoružanjem. Za vrijeme dr. Tuđmana zvali su ih "pretorijanska garda". Danas se zovu: Počasno- zaštitna bojna. Počasno - zaštitna bojna i njezin glavni zapovjednik glavni su razlog sukoba predsjednika Milanovića i ministra obrane Banožića. Nakon što je ministar obrane odlučio umiroviti zapovjednika Bojne brigadira Elvisa Burčula, predsjednik je njega i premijera Plenkovića optužio da podrivaju Oružane snage. Predsjednik pri tome rado svojata Bojnu, navodeći da su oni zadoženi i za njegovu sigurnost. No, to nije točno. Naime, predsjednika države kao štićenu osobu prve kategorije štite pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a), i to iz odjela za posebne poslove sigurnosti. Prije desetak godina više pripadnika Bojne udaljeno je iz postrojbe, nakon otkrića da su svoj položaj koristili tako da su se bavili reketarenjem i ucjenama. Nakon te "velike" smjene, situacije se smirila - no, mir je bio kratkoga daha....Mladi ministar će morati uprijeti sve snage da dokaže kako je Bojna funkcionalna i danas, i to sa novim zapovjednikom...Hoće li uspjeti uvjeriti Plenkovića i Milanovića?! Ne zna se....Ostaje da vidimo razvoj situacije....I koliko će se mladi ministar snaći....Hoće li Plenković bespogovorno stati iza svoga ministra ili će ipak biti važnije da ne izgubi kakav - takav kupljeni mir sa Milanovićem?! Više mu treba Milanović za buduće situacije i dogovore.... 3. Dežulović i Vukovar - Dežulović je u pravu. Da, naslov je šokantan, da bi se priča "prodala", bila čitana...Neki, na žalost, nisu pročitali tekst - nego samo naslov. I onda rekacije: tekst koji je razbjesnio desničare...Svašta! :(((( Meni osobno, sada mimo bilo kakvih političkih rasprava, je grozno da se mladi odgagaju u kulturi rata. Očekivala sam da će prošli događaji izgraditi odnos "nikada više", na temelju ljubavi, a ne mržnje. Želim vidjeti Vukovar pun cvijeća, mladih i djece, novih radnih mjesta, a ne podijeljenih razreda. Još jednom, i koliko god puta bude trebalo: imam divnih prijatelja raznih vjera i nacionalnosti, i smatram to ogromnim bogatstvom. To me žalosti. :(((( Bojan Glavašević o Vukovaru: "Vukovar nije zaslužio da ga zatvore u vječnu žrtvu, u geto, u mauzolej. Vukovar zaslužuje život, smijeh, i budućnost. Možda se nekome teško sjetiti kakav je bio Vukovar prije rata, ali ja se sjećam. Taj Vukovar živi u meni, siguran i od onih koji su ga htjeli uništiti prije godina i od onih koji danas Vukovaru žele uskratiti pravo na život i sreću." Kao što me žalosti što su dva pisca, Julijana i Pavao, bili u sred Zagreba "počašćeni" razbijenim staklom na autu i ciglom koja je uletjela udarcem u njihovo auto. S Julijaninog Facebooka: "Nakon dvije godine ponovo sam poželjela ostati u Slavoniji. A bila sam uvjerena da mi se to, nakon iskustva ljute osječke godine, više nikada neće dogoditi. Susreti sa slavonskim učenicima, slavonske rijeke, nagrada u Vinkovcima, grobovi najbližih, pansion na samom Dunavu...Na svakom se mjestu javljao onaj topao osjećaj pripadnosti...Čak i na grobljima.... Auto-cesta je u povratku prema Zagrebu nestajala u magli. "Samo da nađemo slobodno parkirno mjesto blizu zgrade" ponavljao je Pavao. Auto je bio nakrcan odjećom, knjigama, kolačima, cviejćem, a i kulen se ne smije zaboraviti. I imali smo sreće. Mjesto ispred ulaza je bilo slobodno.... Jutros smo pili našu prvu kavu kad nam je pozvonila susjeda i zamolila da siđemo. Staklo automobila, parkiranog sa srećom, bilo je razbijeno, a na mjestu vozača prijeteče je stajala cigla..... (Pljačka nije, jer je pedantni akademik Pavličić ipak sve stvari iz automobila ponio u njihov stan!). Može li mi utjeha biti- nastavlja Julijana- to što se i sada dogodila priča, mogu li se nasmijati i reći Pavlu da je pisac krimića dobio novu temu... Plaše me cigle. I osjećam se, u ovom jadu od svijeta, dosita kao mrav koji se više nikada neće razveseliti kad pred zgradom u kojoj živi nađe slobodno parkirno mjesto." Ljubim! |
