LOTOS
31.03.2007., subota
OBIČNA PJESMA
|
Sve je neobično ako te volim, vrtuljak što se okreće igračke i djeca. Veče koja silazi spava u mojoj duši. Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar, sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti, jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni. Sve je neobično ako te volim: more skida i svlači svoje plašljivo tijelo, zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca. Ja više nisam isti, slušajuć glas na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu. Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu poput marame na licu koja bdije. Sve je neobično ako te volim, ako te volim. Zagledana u nebo ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini. Zvonimir Golob |
30.03.2007., petak
KORIJEN
|
Na dnu moje puti ti ceš biti živa I kad sve to svrši. Obdan ti ćeš proći Uza me ko sjena nagla, hladna, siva; A sva sjajna, vrela u san ćeš mi doči. Pelin mojih dana i med mojih noči Ti češ uvjek biti. Što se samnom zbiva, Neču ni sam znati:-besvjesno ću poči, Kud ti mrtvo lišče tragove skriva. Sječati se neću više lica tvoga, Mirisa tvog parfema, zvuka tvoga glasa. Ali u svakoj bolnoj žili tijela moga, Sve do poslednjega samrtnog mi časa, Ko živ korijen, koji neče uvenuti, Ja ču da te nosim na dnu svoje puti. Vladimir Nazor |
29.03.2007., četvrtak
Abdulah Sidran
|
Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju- zamišljam: ona će ujutru stići, mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao majka-čist oprez u brižnom kretu, čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram, i dodirujem je, govoreći:"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..." |
28.03.2007., srijeda
Louis Aragon
|
Gledala si me svojim očima čistog zaborava Gledala si me preko ramena sjećanja Preko bludeći refrena Preko uvelih ruža Preko ismevane sreće Preko zaboravljenih dana Gledala si me svojim očima plavog zaborava Ti se ne sječaš više ničeg što je bilo O mnogo voljena Ni ljudi ni pejzaža Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima Ti stojiš postojano I prvi put prelaziš preko neba Svojim očima od lave i tromosti Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala pod svojim očnim kapcima I kao da je počinjao sa tobom i pred tobom Vječno mlad od tvog spokojnog pogleda A ja sam ljubomoran na njega zbog njegove ljepote Sa mojim sirotim požutjelim fotosima od kojih ti okrećeš glavu Da bi vidjela nova prostranstva Obečao sam ti neču više govoriti o prošlosti Sve odlazi danas za tvojim stopama Jedino što mi ostaje od života to je neki nabor tvoje haljine A ništa još nije ni bilo Tek sad te nalazim O ljubavi moja ja vjerujem samo u tebe. |
27.03.2007., utorak
TEBI ŽIVOT
|
Kada promatram tvoje tijelo ispruženo kao rijeka koja ne prestaje protjecati, kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice, gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa. Kada se gledam u tvojim očima, koja su kao duboka smrt ili život što me doziva, kao pjesmu iz dubine koju samo naslućujem; kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo, kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi. Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici, tom mrmoru neugasive mladosti, izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu, kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća. Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama, kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda, s onom radosnom dobrotom večernjače, koja ne traži niti more u koje bi se spustila. Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama osječa da je more naglo postalo golo i drhtavo, da je taj čelik užaren i pomaman i da čezne samo za blistanjem svijetlosti. Svemir svjetluca. Smirena sreća prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti, kao nagli uzlet ljubavi, gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela. Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost, tu blisku muziku što se rađa među pticama, u vodama, u šumi, u vezanom bilu ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama. Vincente Aleixandre |
26.03.2007., ponedjeljak
DOĐI
|
Dođi! Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži. Zovu te svjetlost i mrak. Teško je ostati jak sam. Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje. Dođi! Sve što Ti nikad ne kazah možda Ti opet nebi znao reći. Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oči stavi mi dlan. Šapći mi o proljeću, o mirisu višnjina cvijeta, o ljepoti (zaboravili smo diviti se njoj!) o dobroti (kako čudna, kako uzbudljiva riječ!) o radosti (kako je daleko sunce, kako je blizu mrak) o mladosti (kako je težak i pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.) Dođi! Enver Čolaković |
25.03.2007., nedjelja
MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA
|
Kad me gledaš, kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš; kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš, jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe poput svjetlosti u crtama tvog lica. Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta. I gledaš me. I smiješiš mi se. Što li traziš kada me, pružajući ruke, nijema, dotičeš? Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže. Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu, mirna počiva. Ti šutiš a ja osječam svoje lice, zbunjeno, blago, među tvojim prstima. Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli. Nešto tražis. Prelama se neki glas koji ne postoji i koji nešto ište. Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez buke i glasa. A ja te gledam u oči, gledam i čujem te. Čujem dušu posve tihu, djetinjastu koja pjeva, slušana. Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam zatvoren u tvoje ruke. Vicente Aleixandre |
24.03.2007., subota
BESKRAJNA PJESMA
|
U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija, jer na tvom licu nema granice gdje bih počeo tvoj osmijeh; al" on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako teče i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovdje, isto kao i tvoja riječ, od koje ne čujem nikad prvi slog i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš, jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti te je uzalud pitati kada je došao tvoj dolazak, jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života, s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom, s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica. Cesare Pavese |
23.03.2007., petak
Da si blizu
|
Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna ne može da usne ni u noćnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima. Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini. Kao nad morem surim krik galeba što odliječe pred dolazak oluje u večer punu briga. O da si barem tako tužno blizu kao cvijet što spava zatvorenih očiju pod bijelim pokrovom snijega u tišini kamenih šuma, čekajući proljeće. Da si blizu, o moj hladni cvijete. Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim što več sahnu, klonuli od bdjenja. Ali, noč je i svijet je daleko a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje s tvojih su grana sašle. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi. Vesna Parun |
22.03.2007., četvrtak
SUDBINA
|
Skamenjena na velikom trgu snova, naslonjena uz bridove neba, prestrašena u grlu rose, nijema poput leptira okrećem svoje lice zemlji jer svuda nalazim tebe. Hrabra na žici iznad ponora, ponosna među obalama ohole rijeke, ja dozivam noč prisutnih godina, sav očaj napuštenih drvoreda, sve naricaljke predaka jer svuda nalazim tebe. U ustima ovog zdenca ne dodirujem rubove vode, ni dno u srcima riba, prolazim poput kiše kroz tkanine jesenjih gradova, vezujem se glađu, ranjavam vid na oštrici sunca stojim na paljevini vlastita sluha, poklanjam se izvoru mora i pronalazim svoj strah. Odrezala sam kosu spalila sam lice oderala sam kožu pretvorila sam se u izgorio pejzaž, ali ti me prepoznaješ. Zbog tebe odijevala sam se u lice trava i zaustavljala sam sjene mjeseca na svim oblicima tvog vrata, zbog tebe u ovoj polovini mog dlana, rasprostirala sam vrtove riječi koje pamtim od djetinstva, kad su igre bile svečane, a kosa još mlada. Nisam zaboravila korijenje očiju na obali onog drugog svijeta što me doziva mrežom svog glasa i tjeskobom snijega, nisam stajala kraj rijeke, nisam gledala brodove koji odnose dijelove našeg tijela, nisam okusila ruže na snopovima plemenitih ljeta. Zbog tebe ne znam vitka i rana jutra i ja se bez sjećanja radujem oblini mladog šljunka, jer tko će od sinova mojih nalik mijenama duge, zaustaviti mahovinu i dane što prodiru u pore mog sna? Tko če kad tebe nema zatvoriti vrata zatvoriti usta zaustaviti krv, pred dolaskom divljih stada godina? Irena Vrkljan |
21.03.2007., srijeda
Nero!
|
Hoćeš li se prezirno nasmijati ovoj bjeloj hartiji što je samilosno primila šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smješiti, jer blijedi če papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše-problijedit če. Nero, ti znaš tko sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći... Ja sam još dalje od tebe, a ipak-budim te u jutro glasnim kucanjem srca svoga, uspavljujem te uveče šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Nero! Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gledam kako se budi sunčani dan, osječam kako si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenije od bijele hartije i rujne krvi iz mojih žila. Da mogu nači hartiju veliku kao cijela zemlja, i da na njoj potrošim svu krv svoga tijela, još mi nebi moglo srce da iskaže svu ljubav što osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom... Marija Jurić zagorka Pismo iz Gričke vještice II, "Kontesa Nera" |
20.03.2007., utorak
Ljubav je svojevrsno društvo...
|
Ljubav je svojevrsno društvo, Ne znam više hodati sam putevima, jer više ne mogu iči sam. Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti, Čak i njezina odsutnost biva samnom, a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti. Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokih stabala, videči je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim što ćutim, u njezinoj odsutnosti. Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta, Cijela me zbilja gleda kao suncokret s nježnim licem u središtu... Fernando Pessoa |
19.03.2007., ponedjeljak
LUTANJE
|
Samotan lutam večernjim ulicama, na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja: Stotinu uglova, stotinu svjetiljika, Al" nigdje nema tebe...tebe nema. Dragutin Tadijanović |
18.03.2007., nedjelja
Ivo Andrić
|
Spava čovjek tvrdo, utonuo i izgubljen bez traga u mračnom okeanu sna. Ali ide vrijeme i bliži se koban tren buđenja, kad ga svjetlost dana i govor ljudi vraćaju u mučnu stvarnost postojanja. Tada tek vidi šta to znači imati svoje ime, svoju glavu, svoju iznutricu, svoje oči, svoje ruke, svoje noge. To je isto kao imati velika i mnoga imanja, rasturena na daleko, od kojih nemaš nikakve koristi ni zadovoljstva, nego, naprotiv, mnogo nemira, briga, neprijatnosti i bolova. |
17.03.2007., subota
Nešto malo o pismima
|
Najluđe epistole pisali su Rusi, najnježnije Francuzi,najstrastvenije Irci. A jedno od najljepših ljubavni pisama, napisano na ovim prostorima. Napisao ga je u Zagrebu, marta 1981. Krleža: "Draga moja B, stiglo je proljeće na Gvozd. Zvoni zvono Sv Marka, kotrljaju se srebrne lopte zvonjave po našem krovu, sunčano jutro, kosovi, dobro jutro, nadam se da si dobro spavala. Pod ovim tornjem Sv. Marka davno, u davnoj davnini, prije mnogo godina, srela se jedna djevojčica s jednim dječakom, koji je pisao pjesme... Taj (mladić) ni danas ne radi drugo, nego piše pjesme, a jedna od njih je i ovo pismo. Doviđenja, Tvoj M.K." Henri Miler piše jedno takvo pismo Brendi Venus Draga Brenda, možeš li da ne požališ zbog ovog ljubavnog romana usred svoje mladosti? Oboje smo blagosloveni. Nismo kao ostali svijet. Mi pripadamo zvijezdama i univerzumu. Henri" |
16.03.2007., petak
Susret
|
Kad ugledam gdje mi U susret koračaš vidim plahu košutu Kraj šumskog izvora. Moju dušu obuzme Silna radost života Izvadivši ludo srce, Na dlanu bih ga pružio Tebi... DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (ljubavi, plačem bez suza) |
15.03.2007., četvrtak
"Srećo"
|
Najdraže moje,... ujutro sam se probudila misleči na "tebe". Bilo mi je drago čuti tvoj glas, pa makar samo na msnu... Hvala! (za iskrenost) I danas sam sanjarila o nama...osjetila sam onaj meki, topli.. dodir tvojih usana, što unose nemir i čežnju u mene... a daje istodobno sigurnost... Koje mi utisnu na rastanku, kao pečat. A možda nebi smjela??? Šaljem ti svu svoju ljubav! posvećeno mojoj "sreči D...."tvoja lotosica "Pisma spajaju duše bolje nego poljupci." John Donne (1572-1631) |
14.03.2007., srijeda
Pismo jedne žene
|
Koračam bosa tvojim tragom Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu U tvom odijelu tražim odlutalu toplotu Pogledom dotičem sve što si ti gledao Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho Blagosiljem dane kad čuvaš svoje zdravlje Ponavljam sve mazne riječi koje smo ikad rekli Sjećam se zavjeta tvojih očiju Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene Sa svakim se danom suočavam umorna srca tromih nogu To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage A ostatak mi treba da bi te sačekala KEROLIN RIS |
13.03.2007., utorak
Kazalo
|
Pod mostom moga tijela izvor vremena Uzrok postojanja Noćas vodimo ljubav Boje ljubavi Čvrsti dah velike čežnje Dragocjeno trajanje Vrt Vrela i blaga Godina trešnje Govorim poljupcem San Sazrijevanje jutra Prisutna Horizontom pogleda Ime Poznavanje proljeća Okus svitanja ljubavi Molitva šutnje Jednostavne misli Korijen moje ljubavi Modra trešnja Dah duge Ljubavi moja Harfa Noć kad me u sebe primaš Žudnja Riječi na mjesečini Porijeklo naših drhtaja Širina tijela Vrsta mira Sve ti nudim Vrele kapije Bjelinom tvoje puti Kročila si mojom dušom Beskonačni san Razgovor sa samim sobom Žal Kopp |
11.03.2007., nedjelja
Osmjeh tvojih noćni dodira
|
Snaga vjetrova u mojim rukama, izvore tvoga zrelog tijela budi i vještinom neobuzdanog sna kao vijugavi sjaj, tonem u prekrasne vrtove. Nestajem u strunama jutra, a osmjeh tvojih noćni dodira, tvoja srebrna put, bezbrižno po meni klizi. Postaješ žeđ mojih mekih uzdaha. Glas s kojim noćas nastaješ, nevidljiva roso, zlatni suncokreti slute i sa crvenih usana ljubavlju kaplju, u ljubav nas zaklinju. I nabujala duga, dah mirisnih boja, u mojim očima beskrajnu tišinu slijedi. Usnulom lišću šapuće sva biserna znanja o tebi. Ne smeta nam sto se noć rastapa, nadmašili smo zemaljsko i sva srca u sebi. Zauzeli smisao zvijezda i sad u gaju neba pjevamo. Žal Kopp |
10.03.2007., subota
***
|
Mi nismo roblje što milost nude, već kameni stub smo istine... |
09.03.2007., petak
Fiesta
|
I čaše su bile prazne I flaša razbijena I krevet raspremljen I vrata zatvorena I sve staklene zvijezde Sreće i ljepote Treptale su u prašini nepočišćene sobe I bio sam mrtav pijan I lud od radosti I ti živa pijana Gola u mom zagrljaju. "...Živa ko želja Svirepa kao sjećanje Hladna kao kajanje Nježna kao uspomena Hladna kao mermer Ljepa kao dan Nježna kao djete Gleda nas smješeči se I kazuje mnogo ne govoreći nista A ja je slušam drhteći I vičem Vičem za tebe Vičem za sebe I preklinjem te Za tebe za sebe i za sve one koji se vole i koji su se voljeli"... :-D (znam da ćes doći i ćitat moj blog :-D ostavila sam za "tebe" ljubavi:) puno, puno toga...najtopliji osmjeh i zagrljaj! |
08.03.2007., četvrtak
Danas
|
mojim viritualnim frendicama, želim od srćeka sretan dan žena! za frendove ;-) topli pozdrav! Mojoj seki mmm sretan rodjendan!!! |
07.03.2007., srijeda
Zimska nesanica
|
Um ne može spavati, može samo ležati budan i daviti se, slušajuć kako se snijeg okuplja kao na poslednji juriš... Priželjkuje da je ovdje Čehov i da mu prepiše nešto- tri kapi valerijane, čašu ružine vode-bilo što, nije važno. Um bi volio otići odavde, ravno na snijeg. Volio bi potrčati s čoporom mršavi zvijeri, zubatih, pod mjesečinom, preko snijega, ne ostavljajući ni tragova ni brazdi, ništa za sobom... Um je noćas bolan... Raymond Carver |
03.03.2007., subota
Umjesto potpisa
|
Umjesto potpisa: "Svijet možemo upoznati i da ne otvorimo vrata. Smisao neba možemo dokučiti a dai ne pogledamo kroz prozor". Instead of the Signature: "About the world we can learn without opening the door. The sense of heaven we can grasp without looking out the window." Lao-Ise ( 604 g.p.n.e.B.C.) |
02.03.2007., petak
( ulovili ste me gospođo u zamku)
|
ulovili ste me gospođo u zamku priznajem priznajem to u trenutku nekom čudnom i maglovitom u sjeni meni nepoznatih riječi u trenutku malog noćnog razgovora i dalje sve do onog dana one godine nepresušnog ljeta koje nam je udarilo vrelim kapljama po licu gospođo to je bila pjesma koja se rađala na mojim dugim putevima koja je započela još tamo u Varaždinu ne znam u kojoj je to bilo eri modernizam ili nešto drugo ali bit će da je ipak tako moralo biti to nisam mogao izbjeći jer moje su se pjesme na to navele i danas eto ja priznajem ulovili ste me u zamku gospođo vaš stas nepobitno divan vaš pogled ruke grudi i sve ostalo da ne pričam kako je bilo ljubiti se u toplom krevetu dok su se zore plave gnjezdile u zjenama zaista je prekrasno bilo ali vi ste onda bili otkrivenje mojih mladenačkih zanosa vaše dijete danas je zacijelo prava djevojka i ja ne znam koliko ste puta pomislili na mene dva tri stotinu puta ili možda nijednom možda ste i drugima tako zamke postavljali kao meni ali kažem vam nikad više nije bilo tako toplih kiša u prostranim krajolicima nikad nije bilo tako toplih pogleda na mom licu koje se topilo u vatri vaših sunčanih dlanova pa priznajem ulovili ste me u zamku gospođo iz koje se teško izlazi Željko Krznarić |
01.03.2007., četvrtak
Godine prolaze
|
Među pogledima koji su do ruba puni poruge i zime nismo znali sačuvati malu skrinju s našim rukovanjem, nismo se tražili pokraj predmeta što postaju zli, ubojiti i opasni i mrze naše tijelo, zastali smo da beznadne i tako sumorne slike objesimo na zidove što izdaju sudbinu ove bezimene priče, dok vrijeme ljušti naslagu uspomena i gradi maglu, i gradi saonice, kada je snijeg odavno zaboravljen, i kada lavine donose nove brodove, a onih starih ima već previše da bismo na svima mogli ploviti. Irena Vrkljan (1930) |
