Snaga vjetrova
u mojim rukama,
izvore tvoga zrelog tijela budi
i vještinom neobuzdanog sna
kao vijugavi sjaj,
tonem u prekrasne vrtove.
Nestajem u strunama jutra,
a osmjeh tvojih noćni dodira,
tvoja srebrna put,
bezbrižno po meni klizi.
Postaješ žeđ
mojih mekih uzdaha.
Glas s kojim noćas nastaješ,
nevidljiva roso,
zlatni suncokreti slute
i sa crvenih usana
ljubavlju kaplju,
u ljubav nas zaklinju.
I nabujala duga,
dah mirisnih boja,
u mojim očima
beskrajnu tišinu slijedi.
Usnulom lišću šapuće
sva biserna znanja o tebi.
Ne smeta nam sto se
noć rastapa,
nadmašili smo zemaljsko
i sva srca u sebi.
Zauzeli smisao zvijezda
i sad u gaju neba pjevamo.
Žal Kopp
Post je objavljen 11.03.2007. u 18:40 sati.