Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom
nespokojna ne može da usne
ni u noćnoj travi ni na valu morskom,
ni na ljiljanima. Da si blizu.
Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba
što odliječe pred dolazak oluje
u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što več sahnu, klonuli od bdjenja.
Ali, noč je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore iz mojih zjena
odlazi zauvijek u uvrijeđenu
zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun
Post je objavljen 23.03.2007. u 21:57 sati.