Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, na cesti,
neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju-
zamišljam: ona će ujutru stići, mehko ključ u
tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka-čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:"Potrebno mi je, dušo,
s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim,
i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."
Post je objavljen 29.03.2007. u 23:17 sati.