LOTOS
21.03.2007., srijeda
Nero!
|
Hoćeš li se prezirno nasmijati ovoj bjeloj hartiji što je samilosno primila šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smješiti, jer blijedi če papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše-problijedit če. Nero, ti znaš tko sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći... Ja sam još dalje od tebe, a ipak-budim te u jutro glasnim kucanjem srca svoga, uspavljujem te uveče šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Nero! Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gledam kako se budi sunčani dan, osječam kako si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenije od bijele hartije i rujne krvi iz mojih žila. Da mogu nači hartiju veliku kao cijela zemlja, i da na njoj potrošim svu krv svoga tijela, još mi nebi moglo srce da iskaže svu ljubav što osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom... Marija Jurić zagorka Pismo iz Gričke vještice II, "Kontesa Nera" |
