Hoćeš li se prezirno nasmijati ovoj bjeloj hartiji
što je samilosno primila šapat jednog srca koje
si ti zapalila sunčanim žarom?
Nemoj se smješiti, jer blijedi če papir proplakati
nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi,
otkinute iz ranjave duše-problijedit če.
Nero, ti znaš tko sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja.
Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom
toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću
drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći...
Ja sam još dalje od tebe, a ipak-budim te u jutro
glasnim kucanjem srca svoga, uspavljujem te uveče
šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje.
Nero! Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam
šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine.
Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj
čarobni glas. Kad gledam kako se budi sunčani dan,
osječam kako si to ti! Krv iz moje desnice donijet će
ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi.
Ne, na svijetu nema ništa dragocjenije od bijele hartije
i rujne krvi iz mojih žila.
Da mogu nači hartiju veliku kao cijela zemlja, i da na njoj
potrošim svu krv svoga tijela, još mi nebi moglo srce da
iskaže svu ljubav što osjećam za te.
Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan
jer mi je sva grud ispunjena tobom...
Marija Jurić zagorka
Pismo iz Gričke vještice II, "Kontesa Nera"
Post je objavljen 21.03.2007. u 23:33 sati.