ulovili ste me gospođo u zamku
priznajem
priznajem to u trenutku nekom čudnom
i maglovitom
u sjeni meni nepoznatih riječi
u trenutku malog noćnog razgovora
i dalje sve do onog dana
one godine nepresušnog ljeta
koje nam je udarilo vrelim kapljama po licu
gospođo
to je bila pjesma koja se rađala
na mojim dugim putevima
koja je započela još tamo u Varaždinu
ne znam u kojoj je to bilo eri
modernizam ili nešto drugo
ali bit će da je ipak tako moralo biti
to nisam mogao izbjeći
jer moje su se pjesme na to navele
i danas eto ja priznajem
ulovili ste me u zamku gospođo
vaš stas nepobitno divan
vaš pogled ruke grudi i sve ostalo
da ne pričam kako je bilo
ljubiti se u toplom krevetu
dok su se zore plave gnjezdile u zjenama
zaista je prekrasno bilo
ali vi ste onda bili otkrivenje
mojih mladenačkih zanosa
vaše dijete danas je zacijelo prava djevojka
i ja ne znam koliko ste puta pomislili na mene
dva tri stotinu puta ili možda nijednom
možda ste i drugima tako zamke postavljali
kao meni
ali kažem vam
nikad više nije bilo tako toplih kiša
u prostranim krajolicima
nikad nije bilo tako toplih pogleda
na mom licu koje se topilo u vatri
vaših sunčanih dlanova
pa priznajem
ulovili ste me u zamku gospođo
iz koje se teško izlazi
Željko Krznarić
Post je objavljen 02.03.2007. u 19:11 sati.