Kad me gledaš, kad uza me,
bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke,
tako umilna, jer želiš, jer bi eto htjela dotaći,
da, moje lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li traziš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš? Osjećam žar sjene,
dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja!
Nastamba, u zanosu, mirna počiva.
Ti šutiš a ja osječam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima. Nešto moliš.
Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražis.
Prelama se neki glas koji ne postoji i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav.
Ljubav u prstima koja kuca bez buke i glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu koja pjeva, slušana.
Ljubav kao cjelov.
Ljubav u prstima koju slušam zatvoren u tvoje ruke.
Vicente Aleixandre
Post je objavljen 25.03.2007. u 22:54 sati.