Dođi!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.
Dođi!
Sve što Ti nikad ne kazah možda Ti opet nebi znao reći.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oči stavi mi dlan.
Šapći mi o proljeću, o mirisu višnjina cvijeta, o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako čudna, kako uzbudljiva riječ!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti
(kako je težak i pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)
Dođi!
Enver Čolaković
Post je objavljen 26.03.2007. u 23:24 sati.